Prosječan europski radnik s plaćom od tisuću i pol eura nije zadovoljan. Na udaljenim južnim i istočnim meridijanima velik broj ljudi radi za manje od eura dnevno. Oni pogotovo ne mogu biti zadovoljni.
Piše: Dragan Purišić
Uspoređujući primanja na globalnoj razini jasno je sljedeće: ljudi na zapadu imaju dosta, može se reći puno. Od njihovih primanja izgladnjeli na drugom kraju svijeta, nažalost, nemaju ništa. Svatko svoj prihod troši isključivo za vlastite potrebe, a sugestije o pomoći se zanemaruju. Postoje bogati koji bi trebali misliti o siromašnima, zar ne?
Primjetna je neka zatvorenost i nedostatak duha radosti u ovome društvu. Struji samo nešto energije potrebne za životarenje. Je li to stanje povezano s financijskom zatvorenošću?
Europljani bi trebali biti sretni što s malim prilogom mogu puno pomoći. Izdvajanjem manjim od 1% svoga mjesečnoga primanja, pojedinac bi mogao pokriti mjesečne troškove školovanja jednoga djeteta iz ugroženih krajeva. Danas postoje organizacije putem kojih se s velikom sigurnošću mogu slati sredstva. Izdvajati za siromašne uopće ne bi trebao biti problem da nije utvare koja sjedi u nama i uvjerava nas da niti za sebe nemamo dovoljno!
Mnogo mladih Europljana prima socijalnu naknadu za to što ne radi ništa. Pojedini sjede za računalom i pokušavaju osmisliti računalni virus da bi se zabavili i dodatno zaradili. Sudbina im nije sjajna. Kada bi pokušali volontirati na ugroženim područjima, oživjeli bi!
Pripadamo malom postotku ljudi koji ima krov nad glavom i koji ne gladuje. Prema respektabilnoj biblijskoj poruci, kandidati smo za tamnu stranu vječnosti. Tko za života prima mnoga dobra i ne dijeli ih, drukčije će skončati nego oni koji su u ovom životu bili osuđeni na poniženja, stoga bi bilo spasonosno odvajati za one koji sada pate i na taj način ispravljati nepravdu.
Od doplate za paket serijske opreme novoga automobila, može se na drugom kraju svijeta izgraditi kuća.
Nikomu ne treba oduzimati pravo raspolaganja svojim imetkom nakon što se društvu plate propisana davanja, ali svakomu treba poslati poruku savjesti koja će dati preporuku jer uistinu će na nekoga pasti odgovornost što pored basnoslovnih štednji, skrivenih i zamrznutih računa, na dnevnoj bazi umiru djeca zbog neishranjenosti i loših životnih uvjeta.
Najbolja pomoć nerazvijenim krajevima jeste ona koja ljudima otvara uvjete za rad i prosperitet tako da se sami mogu prehranjivati. Nažalost, većina kapitalista oduzima prirodna bogatstva ljudima s periferije i nehumano iskorištava njihovu snagu. Toj hobotnici jednoga dana osušit će se kraci, a udovi izgladnjelih ispunit će se životom!
Fenix-magazin/MD/ Dragan Purišić
