U američkom listu „The American Postliberal“ objavljen je tekst o 30. godina od mirovnog sporazuma u Daytonu. Uz dozvolu autora Filipa Gašpara objavljeni tekst prenosimo u cijelosti:
Bosna i Hercegovina (BiH) nikada nije posjedovala jedinstveni nacionalni identitet u modernom smislu. Osnovana u sporazumu koji je zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, zemlja ostaje usidrena u ustavnoj ravnoteži koja odražava pluralitet umjesto jedinstva. Ona ostaje zajednički politički prostor Bošnjaka, Hrvata i Srba, tri povijesne zajednice čije se uspomene, strahovi i težnje razilaze daleko češće nego što se podudaraju. Dayton nije izmislio ovu strukturu. On ju je samo formalizirao. Politički poredak BiH počiva na priznavanju tri konstitutivna naroda čiji identiteti oblikuju strukturu države.
Tri konstitutivna naroda
Bošnjaci, uglavnom muslimani, čine demografsku jezgru zemlje. Hrvati, uglavnom katolici, kulturno gledaju prema Zapadu. Srbi, uglavnom pravoslavni, povijesno i institucionalno povezani su sa Srbijom. Dayton je kodificirao njihov ustavni status i izgradio političku arhitekturu oko njihova suživota.
Međunarodna diplomacija često govori o „Bosancima“ kao da oni čine ujedinjeni politički narod, ali Bosna i Hercegovina nema takav demos. Njezin ustav priznaje tri konstitutivna naroda kao temeljne subjekte države, svaki sa svojim mandatom, svojim odanostima i svojim razumijevanjem onoga što suverenitet treba značiti. Zemlja funkcionira ne kroz nacionalnu koheziju, već kroz pregovarački suživot.
Ova polazna točka je ključna. Bez nje, BiH izgleda kaotično, njezine institucije neprozirne, njezini sukobi iracionalni. S njom, logika postaje jasna: BiH nije nacionalna država, već politički aranžman dizajniran za upravljanje razlikama. Sustav izgrađen da spriječi dominaciju, ali koji se muči proizvesti istinsku samoupravu.
Mir opstaje, ali istinski suverenitet nedostaje. Ukorijenjena u sporazumu koji je zaustavio najkrvaviji europski sukob od 1945. godine do kraja stoljeća, Bosna i Hercegovina nastavlja biti zemlja koja upravlja, bira i pregovara, ali ne vrši istinsku samoupravu. To je jedino mjesto na kontinentu gdje je stabilnost pažljivo inženjerirana dok politička zrelost ostaje strukturno nemoguća. Zemlja suspendirana između mira i autonomije, vođena svojim institucijama ali nadzirana silama iznad njih.
Težina obljetnice Daytona ne može se razumjeti bez podsjećanja na rat koji joj je prethodio, ne kao niz vojnih operacija već kao moralnu katastrofu koja je razbila europsko uvjerenje da je posthladnoratovski poredak učinio veliku nasilje zastarjelim. Bio je to sukob koji je otkrio krhkost europskog moralnog samopoimanja: rat koji se odvijao na kontinentu upravo u trenutku kada je Europa zamišljala sebe iznad takvog barbarstva. Opsada gradova, uništenje zajednica i kolaps običnog života otkrili su koliko brzo obećanja nove ere mogu ustupiti mjesto okrutnostima stare.
Rat prestao, politke borbenastavljene
Kada je Daytonski sporazum potpisan u Parizu 14. prosinca 1995., borbe su prestale, ali politička borba oko oblika države tek je započela.
Rat koji je razderao Bosnu između 1992. i 1995. nije bio građanski rat u konvencionalnom smislu. Bio je to najkrvaviji europski sukob od 1945., gotovo sto tisuća mrtvih, više od polovice stanovništva raseljenog, cijeli gradovi izbrisani kao da nikada nisu postojali.
Europa, opijena krajem povijesti, otkrila je da njezino tlo još uvijek može piti krv u industrijskim količinama. Dayton je zaustavio ubijanje, ali nije vratio suverenitet. Zamrznuo je rat u institucije i nazvao rezultat mirom.
Tri desetljeća kasnije, Bosna i Hercegovina ostaje posljednji zapadni protektorat na kontinentu. Stvarna moć ne prebiva u njezinim parlamentima, njezina tri predsjednika ili njezinih četrnaest skupština. Ona prebiva u rukama jednog neizabranog stranog dužnosnika, Visokog predstavnika, koji može zakonodavati dekretom, smjenjivati izabrane vođe, poništavati sudske presude i prepisivati kazneni zakon po volji.
Ovo nije prijelazni aranžman koji je pošao po zlu. Ovo je upravljani suverenitet, živi relikt liberalno-imperijalnih 1990-ih koji je nekako preživio u doba koje više ne vjeruje u njegove premise. Zapad je promatrao ovaj kolaps s fascinacijom, krivnjom i paralizom. Europska diplomacija bila je zarobljena između svoje moralne retorike i strateške opreznosti. Sjedinjene Američke Države oklijevale su odlučno intervenirati do posljednje godine. Kada je mir konačno došao, stigao je ne kroz dosljednu moralnu viziju već kroz iscrpljenost i priznavanje da neuspjeh u okončanju sukoba podriti će moralno samopoimanje koje je Zapad izgradio nakon Hladnog rata. Rat je postao moralni dug koji je trebalo platiti kroz izgradnju poretka koji će spriječiti njegovo ponavljanje.
Dayton nije bio samo mirovni sporazum. Bio je to gest pokajanja. Izrazio je uvjerenje da se stabilnost može inženjerirati ako međunarodna zajednica preuzme odgovornost za politički život zemlje čije su institucije bile uništene.
Dayton više od primirja
Ovo uvjerenje oblikovalo je poseban karakter poslijeratnog rješenja. Zapad nije samo želio okončati rat; želio je upravljati moralnim posljedicama dopuštanja da Europa ponovno padne u okrutnost. Dayton je stoga postao više od primirja. Postao je temelj pedagoškog projekta: Bosna nije samo trebala biti stabilizirana, ona je trebala biti naučena kako funkcionirati. Ono što je započelo kao hitan odgovor na moralnu krizu otvrdnulo je u vladajuću filozofiju, uvjerenje da ranjena društva mogu biti iscjeljena samo ako njihova politička zrelost bude neodređeno odgođena.
To uvjerenje proizvelo je singularnu političku arhitekturu sastavljenu od tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi), dvije gotovo suverene entitete, deset kantona, četrnaest parlamenta, trojno predsjedništvo i labirint prava veta koji su namjerno dizajnirani da zamrznu politiku umjesto da je omoguće. Rat je završio, ali politika je stavljena u kriostazu: mir kroz paralizu. Na vrhu ove zamrznute strukture stoji ured koji nikada nije bio namijenjen preživjeti ovako dugo. Zamisljen 1995. kao privremena stabilizirajuća prisutnost, Visoki predstavnik je transformiran u Bonnu dvije godine kasnije u neizabranog izvršnog dužnosnika naoružanog moćima bez premca u suvremenoj Europi. Takozvane Bonske ovlasti omogućile su djela koja nijedna bosanska institucija ne može pregledati i nijedan birački korpus ne može preokrenuti.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine svečano je proglasio sebe nesposobnim suditi djelima svog stranog nadglednika. Suverenitet ne prebiva u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru, već u rukama europskog civilnog službenika koji ne odgovara nikome unutar zemlje koju upravlja.
Ono što je dizajnirano kao privremena ovlast postalo je strukturno neophodno. Što je više Visoki predstavnik intervenirao, to su se domaći akteri više prilagođavali njegovoj prisutnosti. Kompromis je postao iracionalan kada je konačna arbitraža uvijek dolazila odozgo; politička odgovornost atrofirala je jer više nije bila potrebna. Generacija vođa naučila je vladati s očekivanjem vanjske korekcije. Ured koji je trebao njegovati autonomiju postao je njegova primarna prepreka.
Tako je mehanizam stvoren da iscjeljuje traumatizirano društvo tiho evoluirao u eksperiment u postnacionalnom upravljanju, laboratorij za zapadno uvjerenje da administrativni nadzor može trajno zamijeniti političku odgovornost, da demokratski oblici mogu opstati čak i kada je demokratska agencija suspendirana, da država može ostati mirna ali ne suverena, funkcionirajuća ali ne slobodna.
Probuđeni paradoks
BiH danas je živi dokaz da stabilnost inženjerirana odozgo može biti zapanjujuće izdržljiva i da je cijena takve izdržljivosti neodređeno odgađanje samouprave. Paradoks se produbio kada je sam ured skrenuo izvan međunarodnog pravnog okvira koji ga je nekada usidrivao.
Trenutni Visoki predstavnik, Christian Schmidt, nikada nije bio potvrđen od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Rusija i Kina odbile su potvrditi njegovo imenovanje. Zapadne vlade odgovorile su ne tražeći obnovljenu legitimnost već proglašavajući legitimnost nepotrebnom.
Schmidt, bivši član njemačkog Bundestaga i savezni ministar iz Kršćanske socijalne unije, tako vrši ured čija se ovlast sada u potpunosti oslanja na zapadno priznavanje umjesto na univerzalni mandat zamišljen 1995. Bosna je stoga vođena stranim dužnosnikom čija je ovlast međunarodno osporena ali domaće izvršiva.
Schmidt vlada u liku kolonijalnog upravitelja koji proglašava demokraciju dok vrši apsolutizam. To je situacija u kojoj formalna arhitektura suvereniteta proturječi materijalnom vršenju moći.Ovaj model nema analoga nigdje drugdje. Drugi protektorati djeluju, ali nijedan s ovim stupnjem ustavne isprepletenosti. Okupacije se događaju, ali nikada s ovim slojem demokratske institucionalizacije. Međunarodna skrbništva su pokušana, ali nikada ugrađena unutar onoga što je nominalno funkcionirajuća ustavna demokracija.
Ni kolonija, ni demokracija
BiH nije ni kolonija ni demokracija, ni suverena država ni upravljano područje. Ona je vođena aranžmanom koji se ne može kategorizirati jer nikada nije bio dizajniran da opstane izvan svog prijelaznog trenutka. Njezino kontinuirano postojanje nije znak strateškog dizajna već političke iscrpljenosti. Ono opstaje jer je Europa postala nesposobna zamisliti balkansku državu koja se sama upravlja bez nadzora. Ono što izgleda kao podjela ovlasti je, uistinu, lanac zapovjedništva. Moderni Zapad upravlja poslušnošću pod imenom konsenzusa. Ustavni sud zauzima slično dvosmislen položaj. Izgleda da utjelovljuje konačnu ovlast vladavine prava, ali tri njegova suca su strani državljani imenovani ne od strane građana već od međunarodnih aktera. Tijekom godina sud se pomaknuo od ustavnog arbitra do nadzornog instrumenta, tumačeći ključne odredbe na načine koji se usklađuju ne s pregovaračkim ravnotežama već s administrativnom logikom međunarodne prisutnosti.
U praksi je postao produžetak međunarodnog nadzora, institucija čija jurisprudencija odražava ne trenje domaćeg pluralizma već prioritete poretka održavanog odozgo.
Posljedice ovog sustava postale su nepogrešive 2025., kada je Milorad Dodik, izabrani predsjednik Republike Srpske, osuđen prema kaznenom članku koji nije postojao sve dok ga Visoki predstavnik Christian Schmidt nije sam stvorio. Epizoda je otkrila ne institucionalni kvar već logiku poretka izgrađenog na delegiranoj ovlasti umjesto na demokratskom mandatu. U bilo kojem ustavnom sustavu zakonodavstvo potječe iz parlamenta, provodi ga izvršna vlast i pregledava sudska vlast. Ove tri funkcije su odvojene ne iz proceduralne pedantnosti već da spriječe upravo koncentraciju moći koja pretvara legalnost u instrument discipline.
Suprostavljanje Schmidtu
U BiH je Visoki predstavnik postupno došao funkcionirati kao sve tri. On piše zakon, on provodi zakon i on stoji izvan sudskog nadzora. Apsurdnost se u potpunosti otkrila te godine. Kada je Dodik odbio objaviti dekret izdan od Schmidta, Visoki predstavnik nije tražio političke pregovore ili sudsko pojašnjenje. Umjesto toga, izmijenio je kazneni zakon ex post facto da kriminalizira nepoštivanje svojih naredbi.
Istražni organi zatim su otvorili postupke ne prema zakonu raspravljenom i usvojenom od strane izabranog zakonodavnog tijela već prema odredbi koja je postojala isključivo zato što ju je Visoki predstavnik sastavio, donio i proglasio.
Dodik je procesuiran, suđen i osuđen prema pravnom instrumentu koji je autorizirao upravo onaj dužnosnik čiju je ovlast izazvao, postupak koji bi osramotio čak i vojni sud u bananinoj republici. Na suđenju sud je pobožno primijetio da mu nedostaje nadležnost za ispitivanje legalnosti djela Visokog predstavnika. Trebao je dekrete OHR-a ne kao administrativne mjere podložne sudskom pregledu već kao vanjsku normativnu moć izvan dosega samog ustava. Izabrani predsjednik tako je uklonjen od strane stranog upravitelja koristeći statut koji je upravitelj sam stvorio, proveden kroz institucije koje on u konačnici kontrolira, i zaštićen od pregleda sudskim nalogom koji priznaje vlastitu podređenost.
Ništa u ovoj sekvenci nije predstavljalo odstupanje. To je savršeno jasno odražavalo ustavnu strukturu poslijedaytonske Bosne. Ovo nije bio neuspjeh vladavine prava. Bila je to vladavina prava koja funkcionira točno kako je dizajnirana, pod stranom okupacijom.
Odluka je preoblikovala politički krajolik. Središnja izborna komisija poništila je njegov mandat, a privremeni nositelj dužnosti preuzeo je predsjedništvo. Novi izbori u Republici Srpskoj bili su zakazani kroz lanac odluka koji nisu ovisili o internim ustavnim procesima već o vanjskoj ovlasti čiji je zakon pokrenuo sekvencu.
Suđenje se rastopilo
Glasovanje je postalo referendum o legitimnosti cijele nadzorne strukture. Čak i Dodikovi protivnici razumjeli su da je suđenje rastopilo granicu između domaćeg upravljanja i međunarodne administracije.
Međunarodne reakcije otkrile su dublje kontradikcije. Zapadni diplomati opisali su slučaj kao trijumf vladavine prava dok su se oslanjali na pravnu odredbu stvorenu izvan ustavnog okvira zemlje. Europski dužnosnici govorili su o sudskoj neovisnosti dok su branili instituciju koja stoji izvan sudskog pregleda. Washington je održavao oprezan ton, ali tiho preispitivao učinkovitost prisilnih alata, na kraju ukinuvši sankcije u priznavanju njihove smanjene strateške vrijednosti.
U Sarajevu, političke elite tvrdile su da presuda potvrđuje državnu ovlast, dok je u Banjoj Luci percipirana kao potvrda da centralne institucije funkcioniraju samo dok vanjski jamac provodi njihove odluke.
Njezina značajka leži ne u sudbini jednog političara već u izlaganju sustava gdje je moć distribuirana ali ovlast konvergira u rukama stranog dužnosnika. Otkrila je da se politički sukob u Bosni ne odvija unutar suverene ustavne poretka, već unutar slojevite hijerarhije u kojoj krajnja prisilna sila ostaje međunarodna. Pokazala je da mehanizam stvoren da osigura mir sada generira političko otuđenje i produbljuje nepovjerenje među grupama čija je suradnja ključna za bilo koju istinsku demokratsku stabilnost.
Washington nije ukinuo Ured Visokog predstavnika, ali je prešao od aktivnog podržavanja na strateško ograničavanje. On tiho blokira ekspanzivne intervencije i signalizira da arhitektura nadzora ne može nadživjeti svoj geopolitički trenutak. Američka diplomacija sada govori o odgovornoj tranziciji, upravljanom odvajanju i kontroliranom izlasku unutar nadolazećeg političkog ciklusa.
Moralni ostatak sukoba
Promjena u washingtonskoj poziciji prema BiHi 2025. označila je prekretnicu ne samo za zemlju već za cijelu poslijeratnu filozofiju koja je upravljala američkim angažmanom na Balkanu. Gotovo tri desetljeća Sjedinjene Američke Države tretirale su BiH kao moralni ostatak sukoba koji su bile spore zaustaviti i stoga obvezane upravljati. Bosna je bila mjesto gdje je Zapad vježbao ideju da se poslijeratna društva mogu stabilizirati kroz kombinaciju međunarodnog nadzora, ustavnog inženjeringa i vanjske discipline. To uvjerenje, međutim, ovisilo je o unipolarnom svijetu, o geopolitičkom okruženju u kojem se američka moć mogla proširivati gotovo neodređeno bez strateškog troška.
Do 2025. taj svijet se rastopio. Washingtonska pozornost odlučno se pomaknula prema Istočnoj Europi i Indijsko-pacifičkom području. Rat u Ukrajini, uspon Kine i erozija američke vojne nadmoći ostavili su malo prostora za balkanski protektorat zamišljen u moralnom jeziku 1990-ih.
Tiha odluka o ukidanju sankcija Dodiku odražavala je ovu transformaciju. Nije bila podrška bilo kojem lokalnom političkom akteru. Bila je priznavanje da su kazneni alati prestali proizvoditi rezultate i da arhitektura prisile izgrađena nakon Daytona više nije usklađena s američkim strateškim prioritetima.
Washingtonski potez signalizirao je da Sjedinjene Američke Države više ne namjeravaju provoditi svakodnevne mehanizme ustavnog sustava koji je Europa inzistirala na očuvanju. Bio je to raskid s pretpostavkom da BiH zahtijeva vječno skrbništvo. Umjesto moralne uvjetovanosti, Washington je prihvatio pragmatičnu stabilnost. Umjesto upravljanja bosanskom političkom klasom, počeo je pripremati se za korak unatrag i dopustiti političkim silama unutar zemlje da se suoče jedna s drugom na vlastitim uvjetima.
Nesposobnost europske politike
Europa nije bila pripremljena za ovu promjenu jer se Europska unija navikla tretirati američku prisutnost kao okosnicu svoje balkanske strategije. Europska politika prema BiH nikada nije bila potpuno autonomna. Bila je kalibrirana na uvjerenje da će Washington u konačnici jamčiti stabilnost ako europsko upravljanje posrne.
Kada su Sjedinjene Američke Države počele povlačiti se iz ove uloge, to je otkrilo nesposobnost EU-a da preuzme stratešku odgovornost.
Bruxelles je izgradio svoj utjecaj na proceduri, ne na moći. Znao je kako koordinirati dijaloge, dizajnirati putokaze i izdavati komunikeje, ali mu je nedostajalo političko jedinstvo i geopolitička težina da zamijeni američku ovlast.
Njemačko inzistiranje na očuvanju Visokog predstavnika nije odražavalo stratešku jasnoću već stratešku ovisnost. Maskiralo je odsutnost europske alternative produžetkom mehanizma stvorenog kada je Europa bila nesposobna djelovati bez američke inicijative.
Za europske donositelje odluka, posebno u Berlinu, ova ovisnost stvorila je dublju vezanost za moralni rječnik 1990-ih. On tretira Visokog predstavnika ne kao privremeni mehanizam već kao čuvara stabilnosti. Ono što je dizajnirano da zaustavi rat postalo je, u europskoj imaginaciji, preduvjet samog političkog poretka. To je svjetonazor zamrznut u vremenu: moralizam bez suvereniteta, nadzor bez kraja.
Godina 2025. označila je dublji raskol jer je postalo jasno da Bosna više nije centralno kazalište zapadne moralne identiteta. U 1990-ima američka intervencija na Balkanu bila je okvirena kao moralni test posthladnoratovskog poretka. Bosna je bila mjesto gdje je Zapad vjerovao da može demonstrirati da se okrutnost neće vratiti u Europu.
Promjenjivi vjetrovi strateškog svijeta 2025. više ne dopuštaju takve eksperimente. Sjedinjene Američke Države suočavaju se sa simultanim krizama i usponskim silama. Više nemaju luksuz održavanja elaboriranih nadzornih struktura u regijama gdje su njihovi fundamentalni interesi ograničeni.
Multiporalni svijet
BiH, nekada simbolično centralna za zapadni narativ, sada je pripadala kategoriji naslijeđenih obveza koje više nisu opravdavale pozornost ili resurse. Ova reklibracija nije bila povlačenje, već redistribucija strateškog fokusa. Odražavala je logiku multipolarnog svijeta u kojem čak i velike sile moraju prioritizirati. Washington je svojim djelima jasno stavio do znanja da će stabilnost Bosne sada ovisiti prvenstveno o lokalnoj odgovornosti i regionalnoj diplomaciji, ne o američkoj provedbi.
Poruka je bila da je era vanjski održavane ravnoteže istekla. Ako Bosna treba funkcionirati kao država, morat će doživjeti posljedice vlastitih političkih odluka, kako konstruktivnih tako i destruktivnih. Sjedinjene Američke Države više nisu tražile oblikovati ishode već izbjegavati zapletanje.
Europa je, međutim, protumačila američku promjenu ne kao strukturnu prilagodbu već kao vakuum. Njezin instinkt bio je udvostručiti administrativnu kontrolu, inzistirati da Visoki predstavnik ostane osovina oko koje se cijeli sustav okreće, tretirati Bosnu kao krhki štićenik koji ne može biti ostavljen bez nadzora. Ova divergencija između američkog realizma i europskog skrbništva otkrila je filozofsku pukotinu u srcu zapadnog saveza. Washington vidi suverenitet kao nešto što eventualno mora biti vršeno. Europa vidi suverenitet kao nešto preopasno da bi se dopustilo. Washington se kreće prema svijetu definiranom moći, konkurencijom i teškim izborima.
Europa se drži uvjerenja da se sukobi mogu upravljati kroz beskrajni nadzor. Američki zaokret stoga je transformirao BiH u geopolitički simbol ponovno, ne human.
Fenix-magazin/SIM/The American Postliberal
NAPOMENA: Filip Gašpar je politički savjetnik i esejist hrvatskog podrijetla iz Bosne i Hercegovine. Specijaliziran je za stratešku komunikaciju, međunarodno pozicioniranje i izgradnju konzervativnih mreža diljem Europe. Njegovi radovi redovito se pojavljuju u njemačkim i međunarodnim medijima, kao i u medijima diljem bivše Jugoslavije. Mišljenja i stavovi izraženi u ovom članku pripadaju autoru i ne moraju se nužno podudarati s mišljenjima i stavovima The American Postliberal.
