U subotu uvečer je udruga “Hrvatsko-talijanski mozaik” iz Rima obilježila Dan žena na jedan sasvim izuzetan način.
Iz Rima piše: Ljiljana Džalto
Bilo je to u društvu Marijane Dokoza, hrvatske spisateljice i urednice portala Fenix-magazin.de iz Frankfurta, s kojom je upriličena književna večer.
U prekrasnom i ugodnom ambijentu, zahvaljujući domaćoj atmosferi Libreria Enoarcano, u Via delle paste 106, u samom središtu Rima, ova je spisateljica predstavila svoj roman “Njegova žena”, koji je temeljen na istinitim događanjima.
Svi oni koji su već čitali knjige Marijane Dokoza, i koji će čitati ovaj zadnji roman, uvjeriti će se da se, bez sumnje, radi o izrazito talentiranoj i relativno mladoj spisateljici koja iza sebe ima već pozamašni broj književnog stvaralaštva. Objavila je dvije knjige poezije, autorica je više romana a uz to je i urednica portala fenix-magazin.de koji je u 10 godina izlaženja postao najčitaniji i najutjecajniji medij u hrvatskom iseljeništvu. Godine 2016, Marijana Dokoza primila je nagradu “Utjecajne hrvatske žene” u kategoriji Vodstvo i Inovacije i utjecajne žene hrvatskoga podrijetla, a iste godine je uvrštena i među 25 uspješnih žena u Mainzu koje imaju migrantsku pozadinu u Uredu za migracije i integracije i Gradskom uredu za kulturu tog grada
Kao novinarka Marijana Dokoza se u više navrata bavila dubokom i otvorenom društvenom ranom kao što je obiteljsko nasilje. U njoj sasvim na jedan normalan i prirodan način, u potpunoj simbiozi, žive i novinarstvo i književnost, što i sama potvrđuje. Upravo su ta dva njena djelovanja uputila jedno ka drugom. Naime, baveći se u svom novinarskom radu upravo obiteljskim nasiljem, dovelo je Marijanu Dokozu do stvaranja romana “Grijesi” i “Njegova žena”. Oba su nastala prema istinitim događajima.
S obzirom da je prezentacija romana “Grijesi”, zbog pandemije, morala biti otkazana prije godinu dana, osvrnuli smo se i na ovaj hvalevrijedan roman.
Knjiga “Njegova žena” zadnje je djelo Marijane Dokoze. Priča je to o životu jedne žene, rodom iz Turske, majke dvoje djece, koja je prevarena, psihički i fizički zlostavljana, ulazi u tunel nasilja, straha i obiteljskog zlostavljanja. Dok vodi svoje bitke, posrćući u vlastitim osjećajima i tražeći snagu da se odupre nasilju i pokusa ostvariti novi život, misleći prvenstveno na dobro svoje djece, saznaje kao po otac njene djece, Bošnjak po nacionalnosti, optužen za silovanje djevojčica od samo trinaest godina tijekom rata u Bosni i Hercegovini. I sama djeca, koja još jednom neminovno postaju iste žrtve, ali i pokretači majčine snage, kad njoj ta snaga nedostaje. Radi njih, i u njima, ona nalazi snagu da reagira, kako bi ih pokušala sačuvati i spasiti od neizbježnih posljedica nakaradnog bračnog života. Suočavanje s istinom je još jedan od bolnih procesa kroz koje će biti prisiljena proći, a koji će neminovno ostaviti žig na njenom i životu njene djece.
Kroz taj svoj roman, Marijana Dokoza nas uspješno i neizostavno vodi prema saznanju i otkrivanju raznih društveno- kulturnih faza, kako zajednice, tako i pojedinaca. Upoznaje nas sa svijetom iseljenika u jednoj od zapadno-europskih zemalja, gdje dva paralelna svijeta, kroz desetljeća, vode vlastite živote, nekad se ne sreću nikako. Upozorava na važnost postojanja države i raznih institucija, koji, u nedostatku obiteljskih mreža koji mogu ili žele dati zaštitu i potporu žrtvama nasilja, često spašavajući od najtragičnijeg ishoda zlostavljanja. Važnost postojanja takvih institucija posebno je važna za skupine žena, koje dolaze iz raznih zemalja, ograničenim mentalnim i tradicijskim uvjetima života, gdje žene zavise u potpunosti od muža.
U oba romana prožima se uska nit religije i vjerskih uvjerenja, često pomiješani s tradicijom i običajima, da je nekad teško razdvojiti jedne od drugih.
U romanu “Grijesi” radnja se odvija u jednom malom, mirnom idiličnom mjestu u Domovini. Lako se može raditi na mjestu kakvih je u iseljeništvu bilo otpjevano, napisano s beskrajnom notom nostalgije, koja priziva vječitu težnju ka miru i spokoju iz sretnih dana djetinjstva i prve mladosti, a odakle se bilo prisiljeno otići trbuhom za kruhom. U koja se vječito sanja povratak. Glavni lik ovog romana, međutim, odlazi iz takvog jednog rodnog mjesta bez želje za povratkom. Makar već ima drugi i sretan život u Njemačkoj, ne može pobjeći od svojih unutarnjih demona. ”Potrebna je ogromna količina snage kako bi u sebi zadržala zatvorenom tu bol i koračala naizgled normalnim životom,” možemo pročitati riječi Ane, osobe koje je ime naravno izmišljeno, izgovorene nakon i dvadeset godina nesretnog djetinjstva. Živi s tom otvorenom ranom od oca koji je zlostavljao. Traume koji će postati sastavljeni dio nje, kojih se nikada neće moći osloboditi. To malo, mirno i lijepo mjesto, gdje se svake nedjelje ide u crkvu, gdje Je u svakoj radnji, u svakoj riječi prisutan Bog, mjesto je svih sedam i glavnih i smrtnih Grijeha. Mjesto gdje se deset Božjih zapovijedi krše istim žarom kakvim se priziva Bog.
U knjizi “Njegova žena”, interpretacija vjere, Kurana u ovom slučaju, služi isto tako za opravdanje vlastitih postupaka, za tvrdu i pogrešna osobna uvjerenja i postupke, gdje bez poznavanja onoga što piše u Kuranu, njime se razbacuje. Pogrešnim ili pak ucjenjivačkim tumačenjem svetih knjiga prijeti žrtvi.
Marijana Dokoza, hrabro i smijelo, s velikim darom, nudi nam knjige prema istinitim događajima. Sluša i pretvara u upečatljivu pisanu riječ život jedne osobe koja u sebi nosi, krije tešku životnu priču. Marijana Dokoza uspijeva na svaki jedinstven način. Smjelo nas upoznaje s drugim ženama, neumorno nas podsjećajući da ima ženu, da smo ih možda srele, upoznale, koje nekad iza neprimjetne vanjštine kriju u sebi ženu, djevojku, često djevojčicu, ranjenu i zlostavljanu. Tjera nas da ne budemo uspavani promatrači, ravnodušni, upozoravaju nas već na prvoj stranici romana Grijesi da “Svatko ima pravo na samo jedan život i nikoga nema pravo uništiti. I nitko ne bi smio hodati sam.”.
Nakon završene prezentacije romana i pregršt argumenata koji su isplivali na površinu, ovogodišnje obilježavanje Dana žena za Hrvatice iz Rima nastavilo se u ugodnom druženju i razmjeni mišljenja potaknuti načetim temama. Ispred udruge “Hrvatsko-talijanski mozaik Rim” dodijeljena je nagrada Dragici Hadrović, koja je posljednje četiri godine bila predsjednica udruge svih Hrvata u Italiji, za veliki doprinos promicanju hrvatske kulture u Italiji. Pri primanju nagrade Dragica nas je podsjetila da smo mi kćerke, radnice, supruge, majke, ali da smo prije svega žene.
Uz kulturna druženja i razgovore u kojima su aktivno sudjelovale članice različite dobi, uspjele su se i zabaviti kvizom popularne glazbe koji je osmislila i vodila Irma Radaković iz Preka kraj Zadra.
Uz smijeh i bezbrižnost toliko potrebnu u ovim vremenima, sjetile su se hitova velikana naše glazbe. Sretne dobitnice nagrada su sigurno bile zadovoljne i iznenađene vrhunskim vinskim proizvodima i slikom sponzora Darija i Marija Fiolića, ‘Vina i likeri Fiolić‘ iz Zadra koji su darovali bijelo vino Maraštinu i Liker od Maraške. Zatim Tea Dvanajščak Vuković, ‘DK Dvanajščak – Kozol’ iz Dragoslavca ,Lopatinec Međimurje koja je darivala Pušipel Classic autoktono vrhunsko bijelo vino, Sanja Knez iz Zagreba, slikarica koja živi u Rimu je darovala je cvjetni akvarel. Nagrade su osvojile: Ana Došlić, Olivera Jovanović i Alma Kumbarić
Nakon prigodnog domjenka za karaj gošće su mogle probati tortu i razne kolače kreativne Alme Kumbarić, koja često u ovakvim prilikama nudi domaće slatke mirise i okuse.
Ponovno doživljeni osjećaj zajednice sigurno će biti poziv za nova zabavna i ugodna druženja Hrvatsko Talijanskog Mozaika u Rimu.
Organizatori ove večeri zahvalili su se pokroviteljima Središnjem državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Rimu , Hrvatska turistička zajednica u Milano, Libreria Enoarcano, Udruge “Jedna Musika” i Zakalda Moliških Hrvata iz Molisea bez njihove podrške ovaj projekt ne bi bio ostvariv. Više o njima može se pronaći na linkovima http://www.mosaicoitalocroato.com/, https://www.facebook.com/mosaicoitalocroato/, https://www.instagram.com/mosaicoitalocroato/
Fenix magazin/MMD/Ljiljana Džalto
