Uzeti ili osvojiti vlast na prostorima bivše propale države teško se može bez političke „Hobotnice“ koja podmuklo i sigurno djeluje na prostoru ˝cele bivše Jugoslavije˝.
Piše: Ilija Lončar
Komunisti još nigdje nikada nisu dobrovoljno predali vlast narodu. Nije se to dogodilo ni u Banjoj Luci, nemojmo se zavaravati. Ako bi u Banjoj Luci ovo i bila narodna vlast, izgleda da je ne obnaša Srbin, već neki drugi – prije bi se reklo netko iz klana balkanske „Hobotnice“.
Srbi općenito, a pogotovo Srbi u BiH znadu istinu i oko Jasenovca i Sreberenice. Samo se neki od njih privatno, na slavama, ˝zabavljaju˝ se onakvim nebulozama koje iznosi 27-godišnji Draško Stanivuković, novoizabrani banjolučki gradonačelnik. Mladi gradonačelnik u politiku dolazi iz iste te kuhinje, ili mu je upitan kućni ili školski odgoj? Za opaziti je kako je taj mladi čovjek indoktriniran svakodnevnom banjalučkom političkom mišlju i, dakako, riječitošću…
Mladi gradonačelnik smišlja i dopušta sebi nebuloze izjavljujući neistine o Jasenovcu. Izjave ,u istom stilu neistina, su rezervirane i za Srebrenicu. U konačnici na spomen Srebrenice još izjavljuje: ˝To mene ne intresira! To je prošlost…!˝
Zašto teški zločini na Kozari?
Neka maladi gradonačelnik pogleda u dokumentaciju o ratnim događanjima 1941. – 1944. na prostoru od Jošavke, pa uz dolinu Vrbanje sve do Travnika, zatim niz Ukrinu do Dervente i Bosnom preko Ozrena, Žepča… gdje su četnici bili lojalni, čuvali red i mir u svojoj zoni odgovornosti.
Nisu dopustili da im dr. Mladen Stojanović i braća Mažar u ime Hobotnice i revolucije unesu pomutnju u narod. Rat je prošao, ljudi sačuvani, a NDH se na tom prostoru nije ogriješila. Poslije su partizani sudili četničkom vođi Radu Radiću, koji se srećom na vrijeme odvoji od dr. Mladena Stojanovića (R. Radić mu je bio je u početku zamjenik), sačuva narod. A zatim ga se kazni za zločine koje je priredio i počinio na Kozari. O dr. Mladenu i ovom događaju je snimljen inverzibilni partizanski film ˝dr. Mladen˝.
Da se Rade Radić u svom zavičaju ponio kao komunisti na Kozari, ne bi se znalo ˝ni ko pije ni ko plaća˝. Dokumenti o svemu se mogu pribaviti u lokalnim općinskim, republičkim i ondašnjim saveznim arhivima. Npr: publikacije Teslićko-tešanjski partizanski odred, knjiga monografskog tipa o ˝53. udarnoj srednjobosanskoj diviziji˝, zatim, kruna svega otvoreni i dostupni Vojni arhiv u Beogradu.
Čudno je da o svemu Slovenija ˝uljudno šuti˝ i ne miješa se. Ipak, ne treba zaboraviti kako Slovenci imaju svoje igrače, kao i mi u Hrvatskoj i BiH, poput Sove, Kozobrada, Velikog Zeta, Dodika, Vučka i Vučiće na Istoku. Naime, to je sve skupa veliki koloplet bivših komunjara i visokih obavještajaca, iliti, bolje rečeno svi sačinjavaju konglomerat raznih podmladaka koji su dobro vođeni da sačuvaju, još uvijek živuću generaciju ratnih zločinaca iz ww2, pa i sve one koje je trebalo podvrći lustraciji zbog prodavanja duše komunističkoj Partiji Ju., kako na lokalnoj tako i na saveznoj razini.
Kada će narod progledati?
Nemoj mo se zavaravati da sve to hrvatski narod ne vidi i ne čuje. Narodu je sve rasvijetljeno i jasno. No, narod nema vođu. Nema u hrvatskom narodu odvažnog i odlučnog koji se smije suprodstaviti toj jugosrpskoj Hobotnici. Nema više Hercegovca i Ličana, nema više momaka sa rubnih dijelova Doboja, Rame i Konjica, Bihaća,… nema odlučnih momaka iz Žepča, Ljutog Dolca, Kaknja i Kraljeve Sutjeske… Sve je to pobijeno ili istrulo po komunističkim zatvorima, kao lažno optuženi Miljenko Hrkač. Još uvijek su živa sjećanja teških tortura prema ˝neobičnom čovjeku˝. Od njih su kroz 70 godina načinjeni obični ljudi.
Da bi se u ona vremena čovjek klonio vlasti i milicije na svojim leđima, moralo se biti ˝običan čovjek˝. Upravo takav mentalitet baštine naši intelektualci danas. Kad diplomiraju, cijela rodbina u to ime peče vola na ražnju. Oni se zatim u društvu malo eksponiraju i pokažu da nečemu vrijede, dobiju mjesto u Saboru. Ukoliko nisu iz lojalnih krugova koje Hobotnica koordinira, slijedi zatim prijetnja prstom i oni u kratkom roku umuknu i postaju ˝obični ljudi˝ obični prirepci i podrepci, koje rastjeruje obični rep običnog konja.
Isti je slučaj u političkom Sarajevu i Banjoj Luci.
Fenix-magazin/SIM/Ilija Lončar
