Mjesec studeni za Vukovarce je već 32 godine traumatično razdoblje u kojem se s tugom i boli prisjećaju agresije na svoj grad, u kojoj je nakon najkrvavije bitke Domovinskog rata i tromjesečne opsade poginulo 2717 hrvatskih branitelja i civila, a grad je gotovo sravnjen sa zemljom.
Piše: Željko Draženović /Hina
Vukovar je pod opsadom bio 87 dana, a bitka za taj istočnoslavonski grad završila je 18. studenoga 1991. okupacijom grada koja je potrajala sve do 15. siječnja 1998. i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, kojom su Vukovar i druga okupirana mjesta vraćeni u ustavno-pravni poredak Hrvatske.
JNA mislila osvojiti Vukovar u tjedan dana, otpor trajao tri mjeseca
Po podacima vukovarske bolnice, tijekom tromjesečne agresije na Vukovar ranjeno je 1219 branitelja i civila. U srpske koncentracijske logore odvedeno je oko 7000 zarobljenika, a iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba. Stotine djece ostalo je bez roditelja, a još i danas je na popisu nestalih osoba iz Domovinskog rata više od 380 onih kojima se svaki trag gubi u ratnom Vukovaru u jesen 1991.
Iako su borbe i sukobi u Vukovaru i okolici započeli ranije, kao datum početka vukovarske bitke obično se navodi 25. kolovoza 1991., kada su bivša JNA i srpske paravojne postrojbe krenuli u opći tenkovsko-pješački napad na grad.
Vrh JNA pretpostavljao je da će Vukovar osvojiti u tjedan dana, no borbe su potrajale gotovo tri mjeseca, tijekom kojih su Vukovar i okolica svakodnevno granatirani i bombardirani, sa čestim tenkovskim napadima kojima se željelo razdvojiti snage branitelja i zauzeti grad.
JNA je u osvajanje Vukovara poslala više od 30.000 vojnika, 600 tenkova, 500 oklopnih transportera i 180 haubica, a angažirani su Novosadski korpus, ratno zrakoplovstvo i 252. oklopna brigada, jedinice Teritorijalne obrane Srbije, elitne Prva proleterska gardijska mehanizirana divizija i Gardijska motorizirana brigada te paravojne postrojbe pobunjenih Srba.
S druge strane, hrvatske snage u Vukovaru i okolnim mjestima nisu brojale više od 3000 pripadnika uz slabo i nedostatno naoružanje i opremu. U samom gradu nije bilo više od 1800 branitelja koji su u nekoliko navrata bezuspješno pokušali deblokirati grad koji je već sredinom listopada 1991. bio u potpunom okruženju.
Prvi konkretni znaci da je pad grada neminovan bili su vidljivi 2. studenoga, nakon sloma obrane prigradskog naselja Lužac kojim je prekinuta mogućnost komunikacije između branitelja Vukovara i gradske četvrti Borovo naselje.
Život u opkoljenom i razrušenom Vukovaru bio je iznimno težak, nije bilo struje niti uredne opskrbe vodom i hranom. Većina civilnog stanovništva tjednima je bila u podrumima i skrovištima.
Kulminacija napada u studenom, grad okupiran 18. studenoga 1991.
Vukovarska bolnica pretrpjela je velika oštećenja iako je na njezinu krovu bio znak Međunarodnoga crvenog križa, a pomoć ranjenicima pružana je u podrumu, gdje su u nemogućim uvjetima izvođene operacije i ostali složeni medicinski zahvati. U opkoljeni grad 19. listopada 1991. uspio je ući humanitarni konvoj “Liječnika bez granica”, koji je spasio stotinjak ranjenih branitelja iz bolnice.
Napad na Vukovar doživio je kulminaciju u studenom kada je bilo na desetke zračnih napada, a gotovo potpuno razrušen grad okupiran je 18. studenoga 1991. godine, iako je otpor branitelja mjestimično trajao do 22. studenoga.
Građani koji su ostali u svojim razrušenim i teško stradalim domovima odvedeni su u srpske koncentracijske logore u kojima su mnogi i ubijeni.
Iz vukovarske bolnice JNA je 19. studenoga izvela najmanje 266 ranjenika, branitelja i civila, od kojih je u noći s 20. na 21. studenoga na poljoprivrednom dobru Ovčari, nedaleko od Vukovara, ubijeno njih 200. Najmlađa žrtva imala je 16, a najstarija 84 godine.
Za preostalih najmanje 66 osoba još uvijek se traga. U vukovarskoj bolnici je tijekom agresije zbrinuto oko 4000 ranjenika te u iznimno teškim uvjetima obavljeno više od 2250 operacija.
U spomen na 18. studenoga 1991., Hrvatski je sabor 1999. donio Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kako bi se odala počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada – simbola hrvatske slobode. Odlukom Vlade iz 2019. godine 18. studenoga proglašen je blagdanom i neradnim danom te se obilježava kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Toga dana i ove će godine kolona sjećanja proći Vukovarom do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, gdje će državna i druga izaslanstva položiti vijence i upaliti svijeće.
Politička prepucavanja oko kolone i plakata
Ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja dolazi u vrijeme političkih prepucavanja nakon što su vukovarske gradske vlasti objavile kako će kolonu ove godine predvoditi hrvatski branitelji i stradalnici predvođeni pripadnicima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) koji su branili Vukovar, a dodatne tenzije izazvao je plakat ovogodišnjeg obilježavanja na kojem se uz naziv HOS ističe i slovo “U” u sloganu “Vukovar – moj izbor i u dobru i u zlu”.
Mnoge ovogodišnja atmosfera stoga podsjeća na 18. studeni 2013. godine kada je, poslije postavljanja dvojezičnih natpisnih ploča i događanja koja su uslijedila, organizirana druga kolona i kada je na cesti zaustavljen državni vrh te mu je onemogućen dolazak do Memorijalnog groblja.
Dok vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, koji je i predsjednik na državnoj razini oporbenog Domovinskog pokreta, kaže kako su u Vukovar i ove godine svi dobrodošli, ali u koloni sjećanja nemaju što tražiti “oni koji ne priznaju vrijednosti Domovinskog rata”, optužujući Vladu i Vijeće za domovinski pijetet za pokušaj “krađe kolone sjećanja” i njezino podvrgavanje državnom protokolu, vladajući i većina oporbenih stranaka smatraju kako je na djelu pokušaj Domovinskog pokreta da na račun vukovarske ratne tragedije ostvari politički profit uoči izborne 2024. godine.
Fenix-magazin/SIM/Željko Draženović/Hina
