Mnogi hrvatski iseljenici su 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća odlazili u Njemačku, Švicarsku, Austriju i druge zemlje. Djeca mnogih od njih imaju istu ili sličnu sudbinu jer su ih roditelji ostavljali bakama i djedovima kako bi se tih prvih godina bolje snašli u tuđini, radili, što više zaradili i vratili se doma.
Piše: Marijana Dokoza
Povratak za mnoge se nije dogodio. Većina ih je ostala tamo gdje su otišli, a s godinama su k sebi doveli svoju djecu. No, te prve godine bez roditelja, djeci, ali i roditeljima, učinile su često puta puno više štete nego koristi. Možda su se roditelji u tim prvim godinama lakše i bolje snašli nego bi to bilo da su im i mala djeca bila s njima, ali posljedice koje su uslijedile i koje poneki i danas osjećaju, kudikamo su veće.
U nastavku pročitajte priče troje Hrvata iz Njemačke, jedne majke i dvojice, danas, odraslih muškaraca. Oni se ne poznaju međusobno, a priče su im slične!
Majka: Nikad nisam oprostila samoj sebi
Mnogi su vjerojatno i sami slušali priče roditelja i te “ostavljene” djece, a niti jedna priča nije sretna. Danas 64-godišnja Hrvatica iz Frankfurta priznaje kako joj sin nikad nije oprostio što ga je ostavila s bakom u Bosni i Hercegovini. Imao je tada sedam godina.
– Ostavila sam njega i svoju 3-godišnju kćer, njegovu sestru s mojom svekrvom. Mislila sam da će mu biti bolje u našem selu nego u stanu u Frankfurtu. Bilo mi je jako teško, ali suprug i ja smo radili po cijele dane, slali smo novac kući, štedjeli za povratak. Kad smo shvatili da se ipak nećemo tako brzo vratiti, željeli smo dovesti djecu k sebi u Frankfurt. Kćer je došla, ali sin je tad imao 11 godina i nikako nije htio doći k nama u Njemačku. Rekao je da mu je život s bakom i djedom dobar. Nisam ga mogla natjerati, ali i danas žalim zbog toga. Žao mi je što nisam više nastojala da dođe k nama, žao mi je što sam ih tada ostavila. Nikad mi nije oprostio što sam ga ostavila i nikad se nisam povezala s njim kao majka i sin. Volimo se, poštujemo, ali oboje znamo da nam nešto nedostaje. Ne mogu vam opisati taj osjećaj, često smo zajedno, a kao da glumimo majku i sina, rekla je Marija K., koja se iz Njemačke vratila u svoje selo gdje živi primajući njemačku mirovinu.
Živi u prizemlju kuće u kojoj živi i njezin sin sa svojom obitelji i, kaže, ono što nije uspjela pružiti sinu, nastoji pružiti njegovoj djeci.
– Ali, ne postoji jutro kad ne zažalim što smo živjeli takvim životom. Pogotovo dok gledam njegovu djecu. Nikad nisam oprostila samoj sebi što sam ga ostavila. Da mogu, vratila bih sve i drugačije učinila, kaže Marija u razgovoru za Fenix-magazin.
Nikad im nisam rekao što osjećam
Ante T. (49), je dijete roditelja koji su iz šire okolice Splita došli u Njemačku. Kad su se “snašli”, k sebi u Stuttgart su doveli njega i njegove dvije sestre. S bakom i djedom su živjeli šest godina, ali njega tih šest godina prati i danas.
– Roditelji su najprije živjeli u Münchenu, a potom su se skrasili u Stuttgartu. U životu su uspjeli u financijskom smislu. Mogao bih reći da su stekli bogatstvo, otvorili restorane i u Njemačkoj i Hrvatskoj. Ali, izgubili su djecu, bar kad je riječ o meni. Sjećam se trenutka kad su rekli da odlaze i da će se vratiti, da nećemo ni shvatiti da ih nema. Imao sam šest godina. Stajao sam na vratima i gledao kako pakiraju stvari u auto i odlaze. I godinama poslije, ista scena. Nikad im nisam rekao što osjećam, ali kad su me doveli k sebi u Stuttgart, imao sam osjećaj kao da su mi stranci koji su me otrgnuli od pravih roditelja, moje bake i djeda. Nikad nisam mogao oca nazvati “tatom”, zvao sam ga imenom ili sam govorio “stari”. Korio me zbog toga, pokušavao je na sve načine da ga zovem tatom, ali ja sam radije trpio, pa i batine, nego da ga tako zovem. Bio sam dijete, mladić, ali nisam mogao drugačije. U meni je bio prkos da ne kažem kaos. Želio sam se vratiti djedu, a nisam mogao. Moje sestre su bile drugačije. Mislim da su se naizgled pomirile sa sudbinom. Znao sam nekada pričati s njima o tome, ali možda zato što su kćeri, više su bile povezane s majkom, s ocem nikako. S ocem do dan danas nisam uspio ostvariti dobar odnos. On je prividno dobar, ali u meni postoji jedna hladnoća prema njemu jer mi nije dao ljubav kao otac. A on meni zamjera što ga i dalje zovem imenom, a pogotovu ga to smeta kada drugi u selu čuju da ga ne zovem tata. Možda zbog svega što se meni dogodilo, ja sam svojoj djeci nastojao dati što više ljubavi koju ja nisam dobio. Godinama me sve to mučilo. A onda sam, kada sam imao 33 godine, iz Njemačke nazvao oca i majku i rekao im da im opraštam. Otac nije shvatio što im opraštam, jer on misli kako su mi sve dali. Jest, dali su mi sve financijski sve što je trebalo, ali ja nisam žudio za tim. Želio sam i čeznuo da kao dijete imam oca i majku uz sebe, kaže Ante.
Otac je prebio „Boga u meni“
I Josip iz Münchena je, kaže, osjetio očevu grubost jer mu se u mladosti inatio te bio problematičan zbog toga što su ga doveli u Njemačku.
– Otrgnuli su me od bake koja mi je bila kao majka, nisu me uopće pitali želim li ja doći k njima u Njemačku nakon četiri godine života s bakom. Ostavili su me u selu u Hrvatskoj kad sam imao 9 godina. I kad su me nakon četiri godine doveli u Njemačku, dobili su već “gotovog mladog čovjeka”. Bilo mi je teško kad su otišli, bio sam jedinac, ostao sam sam s bakom i djedom. Moj brat i sestra su se rodili u Njemačkoj i njihova priča o djetinjstvu je posve drugačija nego moja. Oni roditelje doživljavaju drugačije nego ja. Od tada je prošlo više od trideset godina, ali ja i dalje nemam takvu povezanost sa svojim roditeljima kao što to imaju moj brat ili sestra, kaže Josip.
Prisjetio se kako su ga roditelji ispisali iz škole u Hrvatskoj iako ih je baka molila neka to ne čine i makar pričekaju da završim razred. Upisali su ga u školu u Münchenu, nije znao jezik, a ostala djeca su mu, kaže, bila “čudna”.
– Nisam se snašao, bježao sam iz škole, pao sam razred, a kad je otac doznao, prebio je Boga u meni. Upao sam u loše društvo, ali nekako sam se izvukao. A to je opet bilo zahvaljujući baki, jer nisam želio da se ona brine i da misli da sam postao propalica u Njemačkoj. Sve što sam kasnije postigao, postigao sam samo jer sam uvijek mislio na nju i na to da se ona ponosi sa mnom. Ona je moje roditelje molila neka me ne ostavljaju, neka me povedu sa sobom, ali njima je u početku bilo lakše bez mene. A kad su me odlučili kasnije povesti u Njemačku, ja sam ih molio neka me ne odvode. Molila ih je i moja baka, žena koja iz sela takoreći nije izašla, ali je jako dobro znala što je dobro za dijete. Moji roditelji ni danas to ne shvaćaju. Jedino što kažu je: bilo je to takvo vrijeme, svi su to činili, ispričao je Josip.
Većina roditelja koji su djecu ostavljali u svojim rodnim krajevima i odlazili u tuđinu, imali su dobru namjeru, ali nisu očekivali tolike posljedice. I doista, većina će ih i danas reći: “bilo je to takvo vrijeme, svi su to činili”. Tko zna koliko je još roditelja i djece koji imaju ovakve ili slične priče kao što su Marijina, Antina i Josipova.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
