U dogovoru s Leonardom Eleršekom i Radom Žic Mikulinom, autorima knjiga „Putom Sunca“ i „Tugomerika – Seobe Hrvata, portal Fenix-magazin.de na svojim stranicama Kulture objavljuje „Priče iz hrvatske povijesti“.
U razdoblju od kraja 19. st. do naših dana primarijus dr. sc. Rado Žic Mikulin i njegov djed Anton Mrakovčić Pavlić iz Punta na otoku Krku zapisali su više od četiristo pučkih priča i pjesama koje čuvaju jezik, običaje i sjećanja na pradavne događaje viđene okom hrvatskog otočkoga puka. Iz te velike zbirke usmene književnosti autori su izdvojili 32 pučke priče i pjesme u kojima kazivači s Krka opisuju ili se dotiču teme dolaska Hrvata u Ilirik i naseljavanja na otok. Tako su načinili zbirku „Tugomerika – Seobe Hrvata“ koja izlazi početkom naredne godine.
„O“ ili PRIČA O KRALJU HAROTUSU I JIZDIMIRI
Baka mi je rekla da smo mi Hrvati nekada živjeli u nekim velikim planinama kojima su vrhovi dodirivali nebo. Pod tim brdima su bile velike doline u kojima je dobro rodila pšenica, raž i ječam. Tamo su imali jednog dobroga kralja koji je brinuo za sve. Njega su zvali Harotus , što znači „Onaj koji slavi Sunce “. Njegova žena, kraljica, zvala se Jizdimira , ona je odgajala svoju djecu i skrbila za svu djecu u kraljevstvu.
U toj su zemlji kopali neku rudu koju su talili u posebnim pećima od ilovače. Za taljenje te rudače su trebali ugljen jer su temperaturu morali podići jako visoko, kako bi od rudače poteklo rastaljeno željezo. Ugljen su proizvodili u drugim pećima, koje su gradili od kamenja te bi ih zamazali ilovačom. Za te peći je trebalo puno, puno drva. Najbolje drvo za to bilo je od hrasta i jasena, javora, graba i brijesta. Ali to drveće je raslo po brdima samo do neke visine, a iznad su rasli borovi i jele, koje su bile dobre za pravljenje katrana, ali ne i za ugljen. Kad su knezovi koji su zapovijedali gdje će se kopati rudača, a gdje sjeći drvo došli do toga kako drva koje trebaju više nema, upozorili su kralja Harotusa, a on im je rekao neka se presele nekamo drugdje.
One koji su talili rudu, a poslije kovali željezo su zvali kovači. To su bili jaki ljudi, koji se nisu bojali rada . Njih je kralj jako cijenio, jer su izrađivali alate koji su se koristili za gradnju kuća, rad u polju, za oružje za bojovnike, gradnju kola i brodova koji su plovili po jednoj velikoj rijeci, koju su zvali „O“. Ta rijeka je tekla pomalo, lijeno i bila je jako duboka, pa su po njoj mogli ploviti brodovi koji su vozili urod, životinje, željezo i sve što je trebalo, nekamo daleko, daleko.
Tamo su to prodavali, a doma su dovozili robu, koju bi tamo kupili: ulje, vino, sol i pamuk, kojeg su miješali s ovčjom vunom i kozjom dlakom, ovisno o tome zašto je služilo platno, kojeg su tkali. Uvijek kad bi neki brod bio spreman, ljudi bi pitali „Ideš li?“, onaj koji je bio spreman za polazak na brod bi rekao „O!“ i to nam je ostalo do danas. Kada baba zazove Unuka on odgovori „O“, što znači ovdje sam, nisam još na rijeci „O“, kojom se putuje tamo negdje gdje rastu masline, trsje, smokve i drugo voće, kojeg ovdje nema.“
Pitao sam baku „Ma zar nije tako, da sve to što si nabrojila imamo mi ovuda, u našim vrtovima?“
Ona je nastavila svoju priču. „Ma baš to sam ti htjela reći. Vremena su se promijenila, velike poplave s planina su uništile sve u kotlinama. Kralj je odlučio i izgradio stotine i stotine lađa i ormanica kojima su se Hrvati ploveći po toj rijeci „O“, došli do Crnog mora . Jedno vrijeme su živjeli oko njega i oko velikih rijeka koje utječu u njega. Ponovo su se vremena promijenila i naši preci su ponovo izgradili puno ormanica, kundura i šajeta (sagena) i njima zaplovili u Jadran . Naselili su otoke i kontinent oko Jadrana. Tako su Hrvati ostali ovdje i zato smo mi ovdje gdje jesmo. Ovdje smo naučili živjeti, uzgajati masline, smokve, šipke i trsje, a nismo zaboravili niti na pšenicu, bob, grašak, slanutak, raž i ječam, koje smo uzgajali i tamo. Od tamo smo dovezli magarce, ovce, koze, male krave buše i druge životinje, a ovdje smo se naučili na volove, kuniće i kokoši. Kad smo se selili, ovamo su nas vodili knezovi, koje je za glavare postavio kralj. Kralj je sa svojom svitom plovio na jednoj velikoj ormanici u kojoj je veslalo trideset odraslih muškaraca sa svake strane, koja se nasukala negdje kod jednoga velikog grada. Napali su ih momuli, sve poubijali i opljačkali sve vrijedno što su sobom vozili. Njihovi glavari, kad su došli ovamo, jedno su vrijeme čekali kralja i kraljicu. Kako oni nisu dolazili, odlučili su kako će od sada Hrvatima vladati knezovi, a kad bude za to vrijeme, među sobom će izabrati kralja.
Prvi knez koji je vodio sve Hrvate bio je Strilotus . Njega je naslijedio Burutus, koji je po svim otocima i po Istri i Dalmaciji napravio luke u kojima su bile po jedna sagena, dvije velike kundure, dvije male kundure i po šest do osam ormanica, koje su pratile flotu. Svaka ormanica je imala veslačice, koje su uhodile neprijatelja. U brodovima su bili korbani, a glavar nad svima bio je plovban. Posada je bila uvijek spremna i za obranu i za napad. Ti bojovnici su se zvali ormanci . Svi odrasli muškarci od 16 do 60 godina su služili kao ormanci. Borili su se gdje je trebalo, na moru i kopnu. Za njim je došao knez Domotus, koji se više držao doma i ljudi ga nisu voljeli. Zamijenio ga je Ostoslav, a poslije Branimir, Ratomir, koji je dobio ime po riječi rat ili art, što znači oštrica, Gotomir, pa Kišotus , koji ima ime po bogu osvete Kišu, i Davoslav, nazvan po bogu rata Davoru. Tko je bio iza njega, više ne znam. Zaboravila sam, iako ih je moja baka nabrojala mnogo.
Put po toj rijeci O je bio dalek i sve je trajalo jako, jako dugo. Ali ipak smo došli i ovdje sagradili dom, koji moramo čuvati i braniti, jer je jako lijep i bogat, a more, kao i valovi oko nas, veže nas s cijelim Mirom (svijetom). Naši brodovi trguju po Velmoru (Mediteranu), Valmoru (Atlantiku) i Pacifiku. Trguju i donose ovamo robu, kao što su to radili i u starom kraju.“
Priču „O“ pričala je kolovoza 1954. u Puntu na Krku gospođa Ante Harabajić Luksićeva, a zapisao Rado Žic Mikulin. Priča je prevedena i objavljena 2019. u zbirci čakavske epike Putom Sunca (L. Eleršek, R. Žic Mikulin, 2019.), a uvrštena je i u knjigu Tugomerika – Seobe Hrvata.
Fenix-magazin/SIM/IM
NAPOMENA: Knjiga „Tugomerika – Seobe Hrvata“ bit će objavljena početkom 2021., a saga o dolasku Hrvata “Putom Sunca –
Crveni bojovnici iz Horezma” može se naručiti i klikom na linkove AMAZON na engleskom jeziku i HUGENDUBEL na čakavskom izvorniku.
