Roditeljski sastanci u školama u svim zemljama su gotovo jednaki. Pozdravi, izbor roditeljskog vijeća, detaljna rasprava kroz manje-više sve točke koje prikazuju što će djeca raditi kroz godinu, a koje većinu roditelja baš previše ni ne zanima.
No, roditeljski sastanak u njemačkoj školi je zanimljiv jer na svoj način daje još jedan pogled na različitosti između stranaca (ili najvećeg dijela njih) i Nijemaca u jednoj prostoriji. K tome, sastanak u vrijeme korone zna pokazati kako ni Nijemci nisu toliko savršeni kako Hrvati često misle. Pa, ona slavna uzrečica koju Hrvati vole izreći “Ne bi se to Nijemcu dogodilo”, pada u vodu i pokazuje kako su i oni samo ljudi.
To pokazuje i priča jedne čitateljice portala Fenix-magazin.de koja je nedavno u jednom njemačkom gradu u blizini Frankfurta (slika ne pokazuje tu školu) nazočila roditeljskom sastanku svog djeteta.
Evo njezine priče:
Pomisao na dva sata roditeljskog sastanka, te na one roditelje koji uvijek imaju nešto pitati, a pitanje im je toliko nebitno da se učitelju u pogledu razaznaje kako upravo misli “čovječe, jesi normalan” dok ozbiljnog izraza lica sluša što mu ovaj govori, nije nimalo primamljiva.
No, stigla je još jedna večer roditeljskog sastanka na kojeg se moralo ići. Kćer me je već obavijestila kako ne moram brinuti jer je ona svoj školski pretinac pospremila, u slučaju da učitelji roditeljima pokažu koliko su im u školi djeca uredna, a što je bio slučaj na posljednjem roditeljskom sastanku.
Na vratima od stana mi je kazala kako lijepo izgledam te kako je ponosna kad joj tako sređena idem na roditeljski sastanak. Pomislila sam da je vjerojatno nešto zgriješila te ću to doznati dolaskom u školu. No, prvo što sam doznala bilo je kako će roditeljski sastanak trajati oko dva sata, jer imaju puno toga za obrazložiti, s obzirom da je to prvi roditeljski sastanak u vrijeme korone. Učiteljica je pritom napomenula kako za svaku točku na dnevnom redu imamo oko petnaestak minuta vremena.
Maske na licu
U razred smo svi ušli s maskama na licu. Očekivano. Dočekalo nas je dvoje učitelja koji su odmah napomenuli da možemo ali, da ako ne želimo, ne moramo nositi zaštitne maske na licu. Izbor je to kojeg imaju i naša djeca u razredu. Za klupe su nas sjeli onako kako nam sjede i djeca ovaj tjedan u školi. Znači, žena koja sjedi do mene je majka djevojčice koja ovaj tjedan sjedi s mojom kćeri.
Stranci su odahnuli i baš svi odreda odmah skinuli maske s lica. Nijemci su ih svi odreda ostavili. I to je bilo očekivano jer je Nijemcima “urođeno” poštivanje pravila čak i onda kada ona nisu obvezna. No, kao je vrijeme odmicalo i Nijemci su, valjda svjesni kako će roditeljski sastanak potrajati dulje od predviđenog, a djeca im u razredu ionako sjede bez maski, počeli skidati maske. Možda su to učini i kako bi mogli što bolje raspravljati o temama kroz koje smo prolazili, jer baš na svaku temu imali su nešto pitati i raspraviti. I tu se pomalo vidi razlika između Nijemaca i stranaca. Nijemac će obratiti pozornost na svaki, ali baš svaki detalj.
Primjera radi, spomenimo jednog oca kojeg je zanimalo imaju li svi kontakti u školi iste početne telefonske brojeve. Kad je doznao da imaju, a samo se zadnja dva mijenjaju, ovisno zovete li tajništvo ili kabinet nekog učitelja, zanimalo ga je, u slučaju bolesti djeteta, je li bolje obavijestiti školu telefonom ili E-mailom, i kakav je općenito proces kad je dijete bolesno (ne od korone). Nije mu bilo bitno što nam djeca već drugu godinu pohađaju tu školu i svi to vrlo dobro znamo.
Format papira
No, ta je tema potrajala poprilično dugo. Došlo se do toga da je učitelj ponovio ono što već znamo, a to je da kad dijete ozdravi i ponovno krene na nastavu, prvi dan mora donijeti kratko pismo s potpisom jednog roditelja u kojem roditelj potvrđuje da je dijete bilo bolesno.
A onda se našao jedan roditelj koji je pitao: Na kojem formatu papira?
Na ovo pitanje svi smo uputili pogled prema tom roditelju. U čudu su bili čak i oni roditelji Nijemci za koje svi već znaju kako će postavljati unedogled pitanja.
No, ja sam bila začuđena kolikom je smirenošću učitelj pojasnio čovjeku kako nije bitna veličina, ni širina papira, samo je bitno ono što na njemu piše.
Kad smo svi mislili da “bolje” pitanje o toga ne može biti, jedna je majka (strankinja) upitala učitelja mora li papir biti u prozirnom omotu ili u običnom. Vidjelo se kako je to pitanje učiteljici, kao i nama ostalima, bilo previše. Zamijetio je to i učitelj koji ipak nije stigao odgovoriti prije učiteljice koja je kazala kako je dovoljna rečenica, običan papir, najvažniji je potpis, rekla je dodajući: a sada idemo na drugu temu jer i ja imam dijete koje me čeka doma.
Hvala Bogu!, pomislih u sebi.
Učenici u samoizolaciji
Potom smo izabrali vijeće roditelja, brzo, otvoreno i jednostavno, jer su se samo Nijemci prijavili za izbor. A kako su u manjini, taman ih je bilo da se rasporede za svaku funkciju u roditeljskom vijeću. Onda je počela tema o koronavirusu, fizičkoj udaljenosti, pravilima, postupcima itd. itd. A to sve iziskuje vremena.
Tu nam je učiteljica odmah “priznala” kako ona uopće ne bi trebala biti sad tu, na roditeljskom sastanku, jer je imala kontakt sa učenicima razreda koji je u samoizolaciji. Ona ne smije, kao ni ta djeca, dolaziti u školu 14 dana. Ali eto, odlučila je doći na roditeljski sastanak i sjedi bez maske pored učitelja koji nije imao kontakt s tim razredom. Ako njemu to ne smeta, ne smeta ni nama roditeljima, pa čak ni roditeljima koji su Nijemci i koji na ovu vijest nisu vratili maske na lice.
E tu je bilo pitanja i pitanja, i glupih, i pametnih, i onih na koje ni učitelji nisu imali odgovor. Na primjer mogu li braća i sestre učenika koji su u samoizolaciji ići u školu? Zamislite, odgovor je bio da smiju.
– Kako je to moguće?, pita jedna majka – opravdano.
Učiteljica sleže ramenima i objašnjava da je to tako odlučio Odjel za zdravstvo, a oni su samo učitelji, nisu liječnici, pa ni oni ne znaju.
Učiteljica pojašnjava kako bi roditelji djece koja imaju braću i sestre u samoizolaciji trebali sami odlučiti hoće li djecu slati u školu ili se savjetovati s Odjelom za zdravstvo. Djeca bi doma trebala držati fizičku udaljenost, a kako to nije moguće, opet se treba savjetovati s Odjelom za zdravstvo.
A ima li svrhe zabraniti tolikim učenicima odlazak u školu, dok njihova braća i sestre mogu slobodno dolaziti, ne znaju ni učitelji, a vjerojatno ni Odjel za zdravstvo.
– Jesu li roditelji djece koja su u samoizolaciji, također u samoizolaciji – pita jedna majka.
Ni to učitelji ne znaju, i to treba pitati Ured za zdravstvo.
Problem roditelji vide i u prekratkom odmoru za doručak i ručak, a koji je skraćen zbog korone.
Djeca u menzu odlaze u pratnji jednog učitelja, u grupama, imaju određeno koliko se vremena smiju zadržati, jesti, gdje sjediti itd., itd. ali nekoj djeci to nije dovoljno. I tu je učiteljica slegnula ramenima i rekla kako će se jednostavno ta djeca morati naučiti brže jesti, makar dok korona ne prođe.
A kad će korona proći, to ne znaju ni roditelji, ni učitelji, ni Odjel za zdravstvo…..
Fenix-magazin/MD
