Kad bi vas netko upitao kako izgleda jedan dan u nekoj policijskoj upravi u Dalmaciji, tamo gdje se obavljaju poslovi izdavanja osobnih iskaznica, putovnica, vozačkih dozvola, poslovi oko prebivališta i boravišta građana, itd., u istom bi trenu pomislili na duga čekanja i nervozu dok dođe red na vas.
I bili bi u pravu. No, u ovo vrijeme korone bi se ponadali kako dugog čekanja ipak neće biti, ali bi kasnije shvatili da nema ništa od toga.
Četvrtak je rano jutro. Krećem u policijsku upravu u Zadru kako bih podnijela zahtjev za produljenjem osobne iskaznice. Trebala sam to učiniti na početku godišnjeg odmora, ali ono u meni dalmatinsko “ma sutra ću”, dovelo me, evo gotovo pred kraj godišnjeg u policijsku upravu.
– Di ćeš?, pita me mater na izlasku iz kuće.
Objasnim joj, a ona mi napomene neka dobro pazim gdje i kako parkiram, jer “kod policije su jako strogi i kažnjavaju”.
No, ispostavi se da se ispred zgrade policijske uprave uopće ne naplaćuje parking, i već sam puna optimizma za današnji dan kao da će mi neplaćanje parkinga “ulipšati” ono što me čeka u policijskoj upravi.
“Bacim pogled” u unutrašnjost prostorije i sretno zaključim kako nema gužve.
Pomislim kako danas imam baš sreće, i brzo krenem u obližnju fotografsku radnju kako bih izradila fotografije za osobnu iskaznicu. Desetak minuta čekanja, i nakon dvadesetak minuta vraćam se pred policijsku upravu. No, prvi peh! Zatvoreno!
Objašnjava mi jedan čovjek kako su upravo zatvorili jer trebaju “provitriti i raščistiti zbog ovog Covida”, pokazuje mi papir zalijepljen na ulaznim vratima, i preporučuje neka odmah uzmem broj na redomatu dok još nema puno ljudi.
– Bit ćemo među prvima – reče mi čovjek.
Kakav razmak, kakav Covid!
U gotovo sat vremena koliko smo čekali, nakupilo se više od pedesetak ljudi koji su svi redom uzimali brojeve. No, zadovoljna sam jer sam među prvima i neću morati čekati na “zvizdanu” od 38°C ispred zgrade policijske uprave. Jer, vlada pravilo kako u prostorijama policijske uprave mora biti određen broj ljudi. Ne previše.
Kako se približava sat kad će se vrata policijske uprave ponovno otvoriti, tako se ljudi sve više tiskaju pred ulazom. Istina, svi nose maske za lice, ali čini se kako nitko ne vidi onaj poveći papir na vratima na kojem piše “Poštujte 2 metra razmaka”.
Napokon, policajac na ulazu otvara vrata, ljudi su već nervozni i pružaju mu listiće s brojevima kako bi ih pustio. Čekam na kraju te gužve, uvjerena kako ću biti među prvima, jer tako pokazuje moj broj, ali za koji minut nastaje kaos.
Policajac priopćuje kako brojevi s redomata ne vrijede jer ekrani na šalterima ne rade, a to znači da moraju svi čekati u redu, da nije bitno je li netko došao prije sat vremena, ili pet minuta, neka stane u red i čeka.
– Pa uzmite od najmanjeg broja prema najvećem i tako puštajte ljude unutra – ponudi mu jedna žena naizgled posve logično rješenje.
No, ne pomaže. Policajac ne želi ni čuti. Pokušava ljude maknuti s vrata, reći im neka se maknu u dvorište i jedan po jedan ulaze u policijsku postaju. No, ne uspijeva mu.
Vidno iznerviran i nemoćan pred masom ljudi,napokon odustaje, otvara vrata i zaključuje:
– Ma ja ne mogu ovo, evo vam svima i uđite!
I oko pedesetak ljudi u jednom trenu uđe u prostoriju koja je netom prije dezinficirana, očišćena i “pročišćena” od mogućeg virusa.
“Ovo se još događa u Hrvatskoj”
Djelatnici na šalterima naviknuti na kojekakve priče rutinski obavljaju svoj posao, odgovaraju na pitanja na koja su već odgovorili pitaj Boga koliko puta i djeluju kao da ih apsolutno ne zanima što se događa ispred njih.
No, kad čovjek obrati pažnju, događa se nešto poput predrasuda, sitnih verbalnih sukoba, straha od krađa čak i u policijskoj upravi, ili jednostavno strah da će vam netko uzeti mjesto ako se pomaknete milimetar lijevo ili desno iz reda u kojem čekate.
Tako u jednom trenutku stiže policajac s ulaza s jednom gospodičnom i pokazuje joj na koji šalter treba ići. Je li bilo “preko veze” ili je samo pokazao gdje treba ići, nije sigurno, no jedan je gospodin iz Njemačke glasno konstatirao kako se “ovo još događa u Hrvatskoj”.
– Evo, kad imaš vezu i preko reda možeš. Ništa se nije promijenilo, uvijek isto – govori jedan stariji gospodin koji uredno čeka svoj red.
No, čovjeka koji je bio dva mjesta prije njega iznervirao je tek kad je ovaj rekao: “Nema šanse da se ovo u Njemačkoj dogodi”.
Na te se riječi njih dosta okrenulo, onako kao slučajno da vide tko to tako govori, no samo je jedan uzvratio.
– Je, baš se vi iz Njemačke javite. Vi ništa ne poštujete. Tamo u Njemačkoj se svega bojite, pa dođete ovdje i popujete – govori čovjek, po govoru domaći iz grada.
No, ne staje na tome. Hrvat iz Njemačke se pokuša obraniti, no ovaj ne da i nastavlja sa svojim kritikama na račun Hrvata iz Njemačke.
– Ma, eno vam dokaz samo doli kod trgovačkog centra. Imate garažu, a parkirate nepropisno po trotoaru da ne bi morali platiti parking – govori čovjek i dalje gledajući ispred sebe i ne okreće se onome kome govori.
Iako sam se ranije odlučila ne uplitati, ipak ne izdržim i pitam ga kako zna da su to baš Hrvati iz Njemačke a ne Nijemci?.
Odgovara mi, i dalje ne okrećući glavu prema nama, kako se on sam u to uvjerio i “to je opće poznata stvar”.
– Nemojte biti puni takvih predrasuda prema Hrvatima iz Njemačkoj – odgovaram mu.
No, ne pomaže.
– Nijemac ne bi tako parkirao, on poštuje pravila – kaže čovjek i nastavlja prepirku s Hrvatom za kojeg se kasnije ispostavilo kako je Hrvat iz okolice Stuttgarta.
Dok se oni i dalje prepiru, ulazi Nijemac sa suprugom Hrvaticom i sinom. Odlaze na šalter za osobne iskaznice. Ali Nijemac je stigao biciklom, ostavio ga ispred ulaza u zgradu policije. Kako nije imao lanac kojim bi ga vezao za nešto, više od sat vremena je stalno proveo u strahu kako mu netko ne bi ukrao bicikl unatoč policajcu koji stoji na ulazu u zgradu, metar od tog njegova “prijevoznog sredstva”.
Čovjek je nervozno šetao tamo, ovamo, stalno provjeravao bicikl. Toliko ga je puta spomenuo da je svima dao do znanja kako mu je bicikl bez lanca pred zgradom. Kad mu je dosadilo šetati, poslao bi sina u provjeru. Supruga se nije dala. Pokušala ga je uvjeriti kako mu nitko neće ukrasti bicikl sad, eto baš tu ispred policije, ali nije pomoglo.
A dok je on strahovao za svoj bicikl, jedna je majka pokušavala objasniti dvojici sinova od nekih 17-18 godina zašto moraju ostati s njom u policiji, jer sad će “dobiti hrvatsku osobnu s njemačkom adresom”, pa se trebaju potpisati.
Jedan je čovjek došao s ocem iz Beograda i tko zna iz kojeg razloga djelatnici na šalteru objašnjavao kako je on rođen u Beogradu, a osobnu izrađuje eto tu u Hrvatskoj, dok mu je supruga rođena u Hrvatskoj, a osobnu izrađuje u Beogradu.
No, ljude je razljutio kad je djelatnici odgovorio da mu je dokument kojeg je trebao predati u autu, i evo ” sad će ga donijeti za nekoliko minuta”, što je značilo još čekanja za ostale.
Eto otprilike je tako jučer izgledao dan u policijskoj postaji u Zadru.
Bila korona ili ne, jedno je sigurno ” U Zadru je sve po starom”.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
