Tog nedjeljnog jutra sam rano ustao, mogao sam vidjeti izlazak sunca. Dan se rodio svijetao, ugodno topao. Pristajao je uz moje raspoloženje. Bio sam veseo, razdragan, pun ljubavi i neke nejasne sjete. Ima takvih dana. Pogled mi pade na šahovsku ploču. Već nekoliko dana, vrzma mi se ideja o pjesmi koju bi trebao napisati igrajući šah.
Piše: Tonćo Ladan
Ponovo me počeše proganjati riječi te ideje: – kraljica je jača nego kralj, za kralja je dovoljna i riječ, za kraljicu moraš pisati stih, moraš biti najbolji od svih. Kraljica ima polja sva, a kralj samo tri i to u rokadi. Kraljica je jača nego kralj….
Te riječi su me asocirale na Štulićev tekst: „Ponekad je vidim ležeći u snu, kao igru sjena na mom ramenu, bijelo svijetlo iznad površine tupih koraka, koliko još ima do očaja. Darovat ću ti plavog goluba, imaj srca kad zakuca na tvoja vrata, ne gledaj u njemu prolaznika bez alibija, ne gledaj u njemu plavog goluba”.
Takve misli su opsjedale moj još kavom, ne razbuđeni um. Sunce je dobivalo na snazi. Na trenutak pogledavši ga, sjetih se mladića, koji me je naučio igrati šah. U toj sjeti osjetih kako su se radost i tuga spojile u jednu iskru daleke prošlosti. Trenutak kolebanja, odluka izbora. Ja je donesoh. Odbacih savjest, kao unutrašnjeg suca; kasnije će presuditi, jesam li sam donio ispravnu odluku ili ne, vidjet ću hoće li me umiriti spoznajom jesam li dobro izabrao ili će me gristi i mučiti jer sam pogriješio.
Porod
Rano pred zoru, žena Stjepana Danle, probudivši ga reče: dijete se pokrenulo, hoće van. Strah otkloni njegovu bunovnost – kako to, zar nije trebalo doći kako si mi rekla idući mjesec..
– Jeste – teško susprežući bol, odgovori žena – požurilo je. Idi po kumu Dragicu, ona će mi pomoći. Kasno je da idemo do bolnice. Požuri – izgovori žena, bolom iskrivljenog lica i strahom da ne izgubi, svoje prvo čedo.
Stjepan joj stisnu ruku, stiskom ohrabrenja pa u trku napusti sobu. Ostavši sama, ispusti dugo zadržavani krik. Sati su se otezali a strahom uznemireni Stjepan, bacao je poglede na pritvorena vrata sobe u kojoj se porađala njegova žena uz pomoć kume. Trebao sam je odvesti u bolnicu, mislio je uplašeno. Svaki dolazeći, sve glasniji krik, potvrđivao je to njegovo mišljenje. Zabrinut i uplašen, poče da se moli. Moleći s nadom, ukazaše mu se slike proteklih godina s voljenom Ljubicom. Njihova velika ljubav, vremenom se nije gasila; naprotiv postajala je još jača, čvršća. Samo s nekom nejasnom sramotom, kako je vrijeme prolazilo, osjećali su nedostatak ploda te ljubavi. Sad kad je napokon do toga došlo, došlo je prerano s prijetnjom da se izgubi.
Stjepan na koljenima otjera prošlost, negativne misli te svu svoju pažnju usmjeri na molitvu koju je izgovarao čujnim šapatom…,, ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen”.
S izgovorom zadnje riječi, začu dječji plač. Zaplaka i on, suzama olakšanja. Potpuno iscrpljena ali svijetlih očiju iz spavaonice izađe kuma. Podiže uplakanog Stjepana na noge, zagrli ga, te ljubeći mu mokre obraze reče – čestitam ti dobio si sina.
Radost koja se ukaza na Stjepanovom licu, brzo nesta, uplašeno upita – Ljubica, kako je ona?
– Jako je umorna, daj nam još malo vremena pa uđi – to rekavši, kuma se vrati u sobu.
Stjepan drhtavom rukom uze flašu pa si uli rakiju.
Rodio se Jakov
Ulazeći u sobu, prvo zapazi, sjaj radosti u ženinim očima, osmjeh na izmučenom licu, te malu glavicu što viri iz pelena. Svojom žuljevitom rukom, pomilova ženu po kosi, nježno je poljubivši. Zatim beskrajno nježno, polako podiže pelene s novorođenog Danle. Bio je tako malen, sićušno crven, s kosicom i otvorenih usta udisao zrak. Pokrivši ga Stjepan, uze ženinu ruku i poljubi je.
Dijete su krstili, dali su mu ime Jakov, po djedu s očeve strane. Jakov je i prije nego se rodio, preko svoje kože koja se razvijala u majčinoj utrobi postao osjetljiv na dodir. Prvih dana svog života, prionuo je uz majčino tijelo, plačem, kmekom i bistro plavim očima, davao do znanja da treba i čezne za majčinskim, nježnim dodirima. Ljubica je svoje prvo čedo, zavoljela tako da je svu svoju ljubav, pažnju, osjećaje, dala svojoj prvoj radosti. Ponosno sretan otac, osjetio je mali ubod ljubomore, gledajući tu majčinsku privrženost. Kasnijih godina Ljubica je bez nekih poteškoća rodila Veru i Vedrana. Ono što je u početku, zajedničkog života izgledalo nedostižno, ostvarilo se onako kako su ponekad znali sanjariti, zagrljeni u tami bračne sobe.
Tako u njihovom domu zaživješe djeca, plavo zelenih očiju i neobično lijepa u licu, osim Jakova. Jakov je od sve te ljepote, koja je krasila sestru mu i brata, imao samo oči. One su još ljepše izgledale na njegovom ne baš lijepom licu. Stasom je ličio na majku, omalen, mršav, sa sto šezdeset šest centimetara i malo pogrbljenih leđa. Još kao dječak naučio je obuzdavati negativne osjećaje i držati svoje srce čistim. Uviđao je kako se fizički razlikuje od sestre i brata. Potajno i skrivenom radošću, je bio ponosan na njih. Ponekad bi mu u snu, dolazilo njegovo lice, slično njima.
Stjepan valjda poput većine ljudi, sklonih ljepoti, svu je svoju pažnju kao i roditeljsku darežljivost, usmjerio na mlađeg sina. Nije uviđao da tako narušava krhki emocionalni odnos sa starijim sinom. Ljubica je uviđala propust svog muža, te mu je u više navrata, skrenula pažnju, na taj njegov ravnodušan stav, prema Jakovu.
Roditeljska ljubav
Stjepan bi se nakon takvih razgovora, postiđen, blagonaklono odnosio prema starijem sinu ali bi nakon nekog vremena, nastavio po starom. Volio je on i svoje drugo dvoje djece, samo njegove želje i misaone nade počivale su na najmlađem. Osjećao je grižnju savjesti, zbog tog roditeljskog naginjanja, sve dok ih ne bi vidio a tad bi shvatio ono što je oduvijek znao, da on samo Vedrana vidi onako, kakvim bi želio da bude njegov nasljednik.
Jakov ima mjesta u njegovu srcu, ali ga ne voli toliko kao Vedrana, s grižnjom ili bez nje, to je tako. Tužno bi zaključio, bespomoćan da uravnoteži roditeljsku ljubav. Počeo je bježati od te borbe sa samim sobom i u zaključanoj sakrivenosti svog srca, pronalazio opravdanje.
Svojim dječjim srcem Jakov je osjetio, očevo stanje te se još kao dječak, počeo otuđivati od oca. Svu roditeljsku ljubav, primao je od majke. Ljubica je imala dovoljno ljubavi za sve. Jakova je strastveno voljela, to je izbijalo iz njenog pogleda dok ga je gledala malenog, nježnog, s plavim očima koje su prelazile u svijetlo zelenu boju.
Rodila ga je kad je u njoj, bila skoro ugašena nada da će ikad postati majka, kad je zbog toga ispijala čašu gorčine i razočarenja a majčinsko srce bilo pusto, bez dječjeg smijeha u naručju. Jedino je Jakovu dozvoljavala, da je zagrli, poljubi na odlasku u školu ili crkvu, to bi se ponavljalo i kad bi se vratio kući.
– Kao da se danima niste vidjeli – rekao bi Stjepan pa dodao – pusti ga neka odraste.
Nakon takvih primjedbi, sago bi glavu da izbjegne ženin pogled. Svojim majčinskim srcem, osjećala je da to treba dječaku, te je bezrezervno udovoljavala toj njegovoj potrebi. Dodirivala bi ga kad god je to mogla, svojim srcem osjećala njegov nemiran san, odlazila bi kod njega u sobu, pokrivala, ljubila u čelo, pomilovala kosu, obraze i tek kad bi se pojavio uspavani osmjeh, odlazila bi od njega. Posebnu pažnju poklanjala je njegovom odijevanju, nastojeći da uvijek bude čist i uredan, da se ne bi toliko isticalo njegovo, ne možemo reći ružno lice ali ne tako lijepo kao u sestre i mlađeg brata.
Sretno djetinjstvo
Zahvaljujući toj nesebičnoj pažnji, Jakov je imao sretno djetinjstvo. Razvio se u mladića, sklonog smijehu i šali. Samo ponekad, pod utjecajem sredine, koja je kao i svagdje u svijetu, bila opsjednuta tjelesnim izgledom, suočio bi se s činjenicom da je neugledan. Budući da je poznavao sebe, rano se naučio nositi s tim nedostatkom. Razmišljao bi u takvim trenutcima o onom što je lijepo u njemu i da je to važnije od samog izgleda.
Njegove dobre strane bile su iznad svakog tjelesnog nedostatka, bilo umišljenog od njega samog ili stvarnog. Kako je znao i umio, odupirao se mišljenju većine mladih, da je tjelesni izgled siguran put do sreće i da su sretni samo oni s lijepom vanjštinom. Brzo je prelazio preko takvih misli, vračajući sebi, svoj duševni mir. Volio je film i rado išao u kino, samo radije je gledao film s Al Pacinom ili Dustinom Hoffmanom u glavnoj ulozi nego Stallonea ili Schwarzeneggera. Nakon izučenog zanata i odsluženog vojnog roka, zaposlio se i vodio uredan i miran život.
I kako to biva kod svih mladih ljudi, zaljubio se i on. U početku stidljivo i plaho; kasnije poput cvijeća u proljeće, kad oboji polja i livade, kao cvat kad ukrasi bezlisno drveće, buknula je njegova ljubav, procvjetavši opojnim i žarkim bojama. Obrazi su mu postali rumeni, smijao se tih dana često. Smijeh mu je bio bogat, iskren, srdačan, zvučan. Crveno vlažne usne od smijanja dale su mu simpatičan izgled. Tih dana koračao je ponosno, pun ljubavi i života.
Vedran iako mlađi, odavno je uživao u ljubavnim radostima, bio je omiljen među djevojkama koje su se često mijenjale u njegovom društvu. Ponekad tijekom ljetnih noći, braća bi skupa sjedila na terasi, promatrajući svijetla grada. Oslobođeni od svega osim bratske ljubavi, on bi pričao Jakovu o ljepoti žene, njenom mirisu, opojnom dodiru, uzburkanoj krvi, lupanju srca i strahu u njenim očima da ga ne izgubi. Smijao bi se i bratski grlio Jakova kad bi vidio kako se crveni i kako se njegov pogled od radoznalosti pretvara u pogled stidljivog čuđenja. Braća su se voljela. Vedran je bio bezbrižan mladić, lijepa i izazovna izgleda za svaku djevojku.
Prava ljepotica
U nekim drugim prilikama, sjedili su sa sestrom, naravno tad bi razgovori bili daleko od tema koje su se vodile između Vedrana i Jakova. Vera je bila prava ljepotica. Što bi se reklo, nije spavala kad se dijelila ljepota. U njenoj budućnosti svatko je vidio, ispunjen i bogat život. Smijali bi se njenim udvaračima, koji su uz razno razne razloge, nastojali biti u njihovoj blizini, odnosno njenoj. Ona sama, sve je to prihvaćala na šaljiv način, ne vrijeđajući nikog. Nije imala namjeru da se udaje mlada, pa je utrku za muževima prepustila prijateljicama. Njen pogled, bio je usmjeren daleko negdje iza obzora seoskih brda.
Tih godina u selu otvori se i disko, upotpunjujući radost mladih, gdje su se navečer okupljali, uživali u muzici i plesu. Romanu je Jakov poznavao od malena, bili su dalji susjedi, kako bi se reklo u selu. Te subotnje noći kao da ju je prvi put vidio. Nije mogao odvratiti oči od nje. Ravna crna kosa, uokvirivala joj je lice, posebno crne oči, odavale su nadolazeću zrelost žene, svijetlile su posebnim čarom u odsjaju prigušene svijetlosti diskoteke. Imala je pune usne i jagodice na licu su joj bile nježno rumene. Rastom je bila dosta malena i nježna ali njeno mlado tijelo bilo je lijepo razvijeno. Sestra joj se izgubila s nekim mladićem. Nakon bezuspješne potrage, primijetila je Jakova i prišla mu. Nakon pozdrava ona reče umiljato – sestra mi se negdje izgubila. Bi li bi me ti otpratio kući?
– Naravno da ću te otpratiti – nekako je izgovorio, razočaran svojim kukavnim držanjem.
Na putu ih uhvati kiša, pokriše glave njegovom jaknom. Ona je mirisala ugodnim mirisom, njen topao dodir pekao je osjetljivog Jakova, budeći u njemu toplinu koju nikad do tada nije osjetio. Poželio je da se nikad ne udalji od tog izvora u strahu da ne otkrije probuđene osjećaje u sebi. Na rastanku on polako izvuče svoju ruku iz njezine, stajali su licem u lice, ispred njenih dvorišnih vrata. Gledajući kako se kišne kapi kotrljaju po njenom licu, mokre vlažne usne, on dirljivo i nespretno stidljiv, reče – volio bi da te opet vidim, mislim ovako kao večeras – završi gorućeg lica.
– Sutra je nedjelja, nađimo se u gradu, zatim ćemo skupa kući. Važi?
– Važi – odgovori svijetlih očiju.
Ispratio ju je pogledom do kućnih vrata, kad je nestala, okrenuo se zbunjen srećom, koja ga je zadesila, pa veseo i sretan, požuri svom domu. Tu noć nije spavao. Sanjao je otvorenih očiju, misleći na dolazeći dan i na to da će opet biti zajedno. Upoznavali su jedno drugo. On blag, skrušen, nespretan, iskren, sa udvaranjem nalik nestašnoj dječjoj igri. Ona gotovo slična, znatiželjna, bistrog uma a stidljivog lica, strogo odgajana o užicima je razmišljala sa stidom. Gledajući ga, osjećala je zadovoljstvo, ljubav je kao neka udaljena misao, bila tu negdje u njenom umu, dok je razmišljala o njemu.
Mjesečeva svjetlost
Jedne noći, stojeći ispod velike, razgranate jabuke u njenom dvorištu ispred kuće. Mjesec se probijao, svojim zracima kroz crvenilo jabuka i gustoću lišća, praveći svijetle šare po njima. Jedno drugom su lijepo izgledali tako prošarani mjesečevom svjetlosti. Romana se nježno nasloni na njega, on je zagrli, oslobođen straha, priljubljen uz nju. Tjelesno pripijeni, zadrhtaše a usne im se spojiše u poljupcu.
Kroz njega je prostrujala drhtava toplota, oganj kakav nikad do tada nije osjetio, za trenutak je pomislio da je oslijepio, da u toj sljepoći osjeća, samo nju, njeno lice i te usne koje ga dodiruju. Prvi put je doživio takav poljubac, u tom poljupcu se probudila njegova muškost, poželi je kao ženu. Njene zatvorene oči, obrazi ovlaženi njegovim dahom, kao noćnom rosom, osjećala se čudno, neka nepoznata draž zagolica joj tijelo. Rukama mu potraži glavu, odvojivši je od svog lica, pritisnu je na svoje nabubrjele grudi. Otvoriše se kućna vrata u njihovom okviru, pojavi se njen otac obasjan svjetlošću.
– Romana – pozva je strogim glasom. – Tu sam – uzvrati dršćućim glasom.
– Što radiš napolju u ovo doba? Ulazi u kuću.
– Dolazim. Prije nego je nestala utisnu mu još jedan poljubac koji ponovo potrese njegovo krhko tijelo.
Naredne noći, čekao ju je na istom mjestu. Pojavila se stidljivo i smjerno. Kratak poljubac i stisak ruke. U noćnoj tami nije mogla vidjeti vatru kojom izgara uplašen od želje da je ima. Ne misleći o ničem drugom, požuri s riječima, napravivši grešku. Da je još vremena dao sebi i njoj, možda bi sve, bilo drugačije.
Prosidba
– Moram ti reći – progovori on – da ovo što osjećam za tebe, to ne osjećam ni za koga. Ja te toliko volim, volim te više nego majku svoju – govorio je drhtavog glasa, lupajućeg srca.
– Nikad ničim te ne bi povrijedio, mislim da si ti naj divnije stvorenje koje postoji. Ja sam nisam Bog zna što ali ću te paziti, voljeti i biti ti vjeran. Udaj se za mene. Budi moja žena.
Nastupi tišina u kojoj je on umirao. Ona je bila svjesna toga. Isto tako u dnu svog srca je osjećala da će ga sad povrijediti bolom koji ne zaslužuje. Da, on je njoj drag, voli njegov zaljubljeni pogled ali mu žena ne može biti. Ne sada. Sad ne bi nikako mogla biti, ono što on treba. Možda kasnije, ali sad ne. Bez izgovorene riječi, blago mu je pomilovala obraz, pogledala ga, okrenula se i nestala. Gledajući u njena leđa, on je ispred sebe vidio žalost, tragediju i noći bez sna. Potišten vratio se kući.
Mislio je o majci. ,,Volim te više nego majku svoju”. Povrijedio je najjaču vezu u svom životu. Osjećao se nestvarno u tamnoj noći. Mislio je da će se misli i osjećaji prema Romani istopiti poput šećera u vreloj vodi, ako misli na majku. Bio je bolno svjestan, da se to neće dogoditi.
Narednih dana ona ga je izbjegavala, on je patio patnjom za koju nije znao da postoji. Borio se, tražeći u sebi bilo kakvu snagu da se povrati. Kako da se odupre slamka vjetru? Spavao je svake druge noći, omamljen od iscrpljenosti, mučen snovima bolnim i ružnim, kao što si i sam govorio je sebi.
Utjeha u kavani
Potražio je utjehu gdje je traže svi slomljeni. U kavani. Te godine u gradu su nicali kafići kao gljive poslije kiše. Oni su bili otvoreni za svakog, pogotovo ako si bio pri novcu. Nikog nisu odbijali, prema svakom su bili ljubazni i on posta njihov čest gost. Jedne noći pijano teturajući dok je mjesec, visoko gore na nebu, pratio njegov teturav hod; a svjetlost mu se odbijala od brdskih vrhova, zaslijepljenih očiju vidio je nju, nedostižnu i daleku. Učinilo mu se da ide ispred njega, držeći ga za ruku. Potrese ga ta slika i on izgubi svijest. Sve se izgubilo u nejasnom osjećaju mučnine.
Kad se osvijestio umoran i promrzao, ogledavši se spazi crvene rajčicu u zelenom grmlju. Slušao je jutarnji cvrkut ptica i osjetio toplinu sunca na svojim leđima. Pridignu se, udahnuvši svjež miris rajčice. Pijan je zalutao u baštu. Bio je umoran i čeznuo za snom ali umjesto da uđe u kuću on ponovo krenu ka gradu. Nije mu se ulazilo u već otvorene kafiće, odlučio se za restoran uz samu obalu rijeke. U svojoj žurbi nije primjećivao nestašnu prirodu, okupljenu na tom malom prostoru u kojem je izdašnom ljepotom prosula svoje bisere. Zaljubljene jedna u drugu, dvije rijeke su se spajale predivnim vodopadom. Restoran se lijepo uklopio u taj okoliš. Bio je to ugodan prostor, koji ugrađuje osjećaj za prirodu, stvaran za ljude, željne mira i prirodne ljepote. Središnji objekt; restoran s velikom terasom i kafić u prizemlju. Jakov se odlučio za terasu restorana. Nakon nekoliko pića, opustio se u tišini, remećenoj šumom vodopada. Prolazećem konobaru je dobacio – donesi još jednu.
Pjesma na radiju
Nije poklanjao pažnju vijestima na radiju. Spustivši piće na sto, konobar izvadi svoj notes, te olovkom napisa račun, kojeg Jakov plati. S računom, konobar zaboravi olovku. Tad se oglasi na radiju poznata pjesma Indexa: ,,Stajala je usred bašte , ko najljepši cvijet, kao da je dio mašte i muzike te, slušala je pjesmu moju, posljednju što pjevam njoj, sad joj kažem zbogom draga a bila je život moj, prošla je kroz moje snove i bila je tren, cijelim tijelom bila moja, ja bio sam njen, nosila je našu ljubav, našu sreću, prvi cvijet, bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet – ali noćas ako sluša – nek čuje bol u pjesmi koju pjevam, njoj samo njoj, zauvijek neka nosi, na srcu znak, život je jedan ona bacila, nek čuje bol u pjesmi, koju pjevam njoj samo njoj, zauvijek neka nosi na srcu znak, život je jedan ona bacila”. Pjesma izazva emocionalni bol kod njega. Suoči ga s činjenicom da on nije više sposoban voditi ovakav bezličan život. Nanoseći bol onima koje voli a i sebi samom. Na poleđini računa napisa – ja vas volim i oprostite mi.
Napusti restoran čvrsto u ruci stežući ispisani račun. Krenu ka šumećem vodopadu. Dohvatio je slobodnom rukom, sigurnosnu ogradu, zakoračio na betonsku površinu vodopada, uputio se njom mirno i bez straha. Došavši do sredine, samo se obrušio prateći slap. Udarac u vodu ga je osvijestio i prestravio onim što je učinio. U posljednjoj misli zavapio je – nisam to htio učiniti. Svjetlost i zelena tama, oduzeše mu kajanje, svu bol, tugu, patnju koju je osjećao. Na površini vode pojavi se račun, na njegovoj poleđini, se još uvijek, moglo pročitati – ja vas volim i oprostite mi. Dvije rijeke su dodale:,, nisam to htio učiniti”.
Kraljica je jača nego kralj…u presudi za kralja je dovoljan čekić..za kraljicu moraš imat malj. Kraljica je jača nego kralj…Ponovo Štulić ,,Dvojica na ulici, sami protiv svih, dvojica na ulici sami. Zagrlio sam prvu djevojku, uživala je u milovanju, oblaci su vukli kišu sve do prozora, ne gledaj u meni svog goluba”.
Osjetih njene ruke na ramenima i poljubac u vrat. Morala je da ide, to se ponavlja svakog nedjeljnog jutra. Priljubljenog lica uz moje, pročitala je naglas – kraljica je, jača nego kralj. Nasmijala se, a ja sam osjećao njene gole grudi na svojim leđima i na usnama slane suze sjećanja.
Fenix-magazin/SIM/Tonćo Ladan
