Bivši saborski zastupnik i hrvatski branitelj Petar Škorić podsjetio je javnost na obljetnicu pogiblja Thomasa Crowleyja, Irca kojem je Hrvatska bila domovina srcem, uvjerenjem i činom, jer je svoj život položio za Hrvatsku i Hrvate.
Piše: Petar Škorić
– Jučer je u Splitu dostojanstveno obilježena 30. obljetnica pogibije Thomasa Crowleyja, dragovoljca IX. bojne HOS-a i pripadnika 114. brigade HV, jednog od onih iznimnih ljudi kojima Hrvatska nije bila domovina po rođenju, ali jest po izboru – srcem, uvjerenjem i činom.
Taj Irac, ratnik i idealist, prešao je tisuće kilometara kako bi, u jeku velikosrpske agresije i brutalne sile JNA, stao uz jedan mali narod koji se borio za svoju slobodu. Nije pitao zašto. Nije tražio ništa zauzvrat. Samo je došao i borio se. Borio se rame uz rame s hrvatskim mladićima, s domoljubima, s onima koji nisu kalkulirali kad je trebalo stati pred tenk i neprijatelja. I položio je život za Hrvatsku kao Hrvat.
Obljetnica njegove smrti nije bila samo komemoracija. Bila je povratak dostojanstva istini, ponosu i vrijednostima na kojima je stvorena hrvatska država. Na tom dirljivom okupljanju sudjelovali su njegovi suborci, hrvatski branitelji, domoljubi, ali i trojica njegovih sinova koji su sa obiteljima prvi put došli u Hrvatsku. Prvi put pred grob svoga oca. Prvi put među ljudima koji ih nisu dočekali kao strance, već kao svoju braću.
Na Poljudu, Torcida mu je odala počast pjesmom i transparentom, onako kako to samo Split zna. U kinoteci Zlatna vrata prikazan je dokumentarni film o IX. bojni HOS-a, postrojbi u kojoj je Thomas ostavio neizbrisiv trag. Bio je to trenutak duboke zahvalnosti i potvrda da ni nakon trideset godina nije zaboravljen.
Thomas Crowley danas je simbol onih istinskih ideala na kojima počiva hrvatska državnost: slobode, požrtvovnosti, vjere i bratstva. U vremenu kad se u javni prostor guraju razne površne vrijednosti, a istinska žrtva pokušava zamagliti, Crowleyjeva priča nas vraća izvoru i propitivanju tko smo, što smo i po kojoj smo cijeni ovdje.
Takve priče ne smiju ostati u sjeni i zaboravljene. One pripadaju udžbenicima, filmovima, dokumentarcima i kolektivnoj svijesti. Hrvatska država nije stvorena na nikakvom PR-u i deklaracijama, već na hrabrosti, srcu i žrtvi hrvatskih branitelja, nesebičnosti i bratstvu koje ne poznaje granice i stvorena je krvlju ljudi poput Thomasa. Ljudi koji nisu tražili nikakve nagrade i priznanja, ali su zaslužili vječno poštovanje svih nas.
Zaboravljenih junaka previše, a zahvalnosti premalo
Thomas nije bio sam. Stotine stranaca došli su i stavile svoj život na raspolaganje Hrvatskoj. A još ih je više došlo iz hrvatske dijaspore. Brojni mladići iz Australije, Kanade, SAD-a, Čilea, Njemačke… Druga ili treća generacija iseljenih Hrvata, od kojih su mnogi 1991. prvi put kročili na hrvatsko tlo, ali ne kao turisti već kao hrvatski domoljubi i dragovoljci koji su se stavili na raspolaganje Domovini.
Mnogi nisu znali niti hrvatski jezik, nisu poznavali običaje, ali su znali jedno: Hrvatska je njihova djedovina, i sada je napadnuta. I nisu mogli ostati po strani. Neki su se nakon rata vratili, ali i mnogi nisu. Njihova imena ostala su razasuta po grobljima, spomen-pločama, uspomenama suboraca. U tim tihim, ali nepokolebljivim pričama leži istina koju današnja Hrvatska mora ispričati i koja se ne smije zaboraviti.
U vremenu kad se u javni prostor nameću različite bezvrijednosti, a zaboravlja tko smo i odakle dolazimo, dužnost nam je isticati i podsjećati na ovakve svijetle primjere.
Ne samo zbog prošlosti, već kao zalog budućnosti. Jer narod koji zaboravi svoje junake i vrijednosti prestaje biti narod.
Viteže Thomase, Hrvatska ti nikada neće moći dovoljno zahvaliti.
Tvoja smrt bila je naša rana, ali tvoj život naš ponos.
Tvoja obitelj, koja nas je nakon trideset godina posjetila, dobila je hrvatski narod.
Zato danas, u Splitu i diljem Hrvatske trebamo glasno poručiti:
Hvala ti, viteže. Hvala tvojoj obitelji. Hvala svim strancima koji su branili Hrvatsku.
Hvala svim Hrvatima iz cijeloga svijeta koji su došli u Domovinu svojih predaka koju možda nikada prije nisu vidjeli, ali su je nosili u srcu na temelju ljubavi koju su im ugradili njihovi roditelji, djedovi i bake.
Jer takva ljubav ne može propasti.
Takvo sjećanje ne smije nestati.
Takva priča mora živjeti.
Ima nas i bit će nas.
Jer dok imamo junake poput Thomasa Crowleyja, imamo i budućnost.
Za Domovinu – kao Thomas.
Fenix-magazin/MMD/Petar Škorić
