Hrvat iz Njemačke Ante L., je desetljećima živio i radio u Njemačkoj, ali je posljednjih godina postao žrtva zanemarivanja od svog sina i skrbnice. Ostavljen bez odgovarajuće skrbi i velikog dijela mirovine, ostao je gladan, slijep i bespomoćan. Njegova sestra Marija borila se da mu osigura dostojanstven život, vratila ga u Hrvatsku, ali problemi sa skrbnicom i dalje ograničavaju njegova prava.
Ovo je priča o nepravdi i borbi za ljudsko dostojanstvo.
Piše: Marijana Dokoza
U jednom splitskom kvartu danas živi starac čiji je život skrenuo daleko od puta koji je sebi zacrtao dok je prije nekoliko desetljeća dolazio u Njemačku. Tada je s velikom voljom gradio dom, stvarao obitelj i uvjerenje da je u zemlji u koju su mnogi došli „samo privremeno“ napokon pronašao sretan i siguran život. No, s godinama ga je dočekala bolest, nepravda i izdaja vlastitog sina, ali i njemačkog sustava.
Priču čovjeka kojemu smo promijenili ime i nazvali ga Ante L., za Fenix-magazin ispričala je njegova sestra Marija, koja se i danas zajedno s bratom bori protiv nepravde, oterećena teretom koji se godinama gomilao u njihovoj obitelji.
Ante je teško bolesni umirovljenik. Živio je i radio u Njemačkoj desetljećima, a već je godinama žrtva svoje skrbnice, ali i sina. Vlastiti sin ga zanemaruje, ne pita za oca, niti iskazuje bilo kakvu želju za kontaktom. Skrbnica koju mu je svojedobno dodijelio Centar za socijalnu skrb mu je uskraćivala informacije, dokumente, njegu, liječenje i pristup mirovini. Zbog nebrige je gladovao, ostao potpuno slijep i postao bespomoćan. Njegova sestra iz Hrvatske bezuspješno je pokušavala zaštititi njegova prava i omogućiti mu dostojanstven život. Nakon dugotrajne borbe, dovela ga je u Hrvatsku, no skrbnica i sin i dalje osporavaju njegovu mirovinu. Sestra sad traži odgovornost za teško zanemarivanje koje je pretrpio njezin brat.
Život Ante L. u Njemačkoj i prva nepravda
Nakon što se sin odselio, Ante je sa suprugom ostao u njihovoj obiteljskoj kući u Marlu (Sjeverna Rajna-Vestfalija). Supruga se razboljela, zbog bolesti je bila primorana ležati u krevetu, a Ante joj je pomagao koliko je mogao. Oboje su se snalazili kako su najbolje znali. No, Ante je pretrpio moždani udar, izgubio govor, koji mu se s vremenom djelomično vratio.
Ipak, kaže Marija, brat joj nije bio nezadovoljan. Nije imao drugog izbora, pa je prihvatio sve što mu je život donio.
Onda se dogodilo jutro koje je sve promijenilo i s kojim je Anti život krenuo puno težim putem.
– Nazvao me brat i plakao. Rekao joj je kako je kombi došao po njegovu suprugu, a on ne zna gdje i kamo su je odveli. Pitao je gdje je voze, a ženska osoba mu je odgovorila da mu ne smije kazati. Rekla sam mu da pita svog sina jer on mora znati. Pitao je, ali sin mu je rekao kako on ništa ne zna, govori Marija.
Svaki dan je sjedao na bicikl i tražio suprugu
Ante je iz dana u dan sjedao na svoj bicikl i obilazio jednu po jednu ustanovu za koju je pretpostavljao da bi u njoj njegova supruga mogla biti smještena. Na kraju ju je pronašao u jednoj zdravstvenoj ustanovi za teško bolesne pacijente. U toj zdravstvenoj ustanovi borave oni koji više ne mogu brinuti sami o sebi.
– Bila je u teškom stanju, pa mu je sve to još teže padalo. Ostao je sam, ali smo se čuli svaki dan, prepričava sestra Marija.
Njihovi telefonski razgovori su se nastavili sve do dana kada se Ante više nije javljao na telefonske pozive, niti je zvao sestru.
Bolest, zanemarivanje i gubitak kontakta sa sinom
Marija se zabrinula. – Znala sam da se nešto dogodilo. Nazvala sam njegova sina i molila ga da ode do oca i provjeri kako je. On je u kuću otišao tek navečer. Rekao je da ga nije pronašao i da ne zna što učiniti, prisjeća se Marija.
Ona je potom nazvala svoju kćer koja je zvala Antinog sina i rekla mu neka zove policiju i kaže da mu je nestao otac. Predložila mu je i da ode u kafić u kojeg Ante ponekad zalazi. No, sin nije znao niti da mu otac ima kafić u koji zalazi, kamoli gdje se taj kafić nalazi.
Marijina kći mu je potom rekla neka zove Antinog prijatelja i dala mu broj mobitela tog prijatela. Sin nije znao nit s kim mu se otac druži.
Ante je bio u bolnici, a sin to nije znao
Ubrzo se otkrilo kako se Ante već pet dana nalazi u boilnici. Liječnici su rekli kako je pao nesvijest, a zbog otežanog govora nije mogao i znao ispričati što mu se prethodno događalo.
– Žalosno je da sam ja u Splitu znala da se nešto dogodilo i da ga treba tražiti, a sin i ta njegova skrbnica Anita (ime promijenjeno) koja se trebala brinuti u njemu, ništa nisu znali. Kako to da nije znala gdje joj je pacijent za kojeg je zadužena?, pita se Marija.
Od mirovine su mu davali samo 500 eura
Antina supruga je u međuvremenu preminula. Njezina smrt ga je dotukla. Želio se vratiti u Hrvatsku, ali sin i skrbnica su mu, prema Marijinim riječima, uzeli i mirovinu i dokumente. Davali smu mu samo 500 eura mjesečno.
U priči za Fenix-magazin njegova sestra Marija je ispričala kako su prolazile godine, a Ante je povremeno dolazio u Hrvatsku i ostajao po nekoliko mjeseci. Prije pet godina, Marija je zamijetila da joj brat dobro ne vidi.
– Bio je u Splitu pa sam ga željela odvesti u očnu polikliniku. Odbio je ići i rekao da će ga sin odvesti u Njemačkoj. Pretpostavljam da nije htio ići jer je smatrao kako je 500 eura premalo za liječenje. Nitko ga nikad nije odveo. Drugu godinu kad je došao nisam popuštala i odvela sam ga u očnu polikliniku gdje mu je utvrđen glaukom. Doktor mi je rekao da se mora liječiti. Postojala je mogućnost da se glaukom spusti do razine kada bi se mogao operirati, govori Marija.
Nakon te dijagnoze, Ante se vratio u Njemačku sa svim nalazima, ali se liječenje nije nastavilo. Sljedeće godine kada je došao ponovno u Split, sestra je željela da nastavi s liječenjem, pa je to i učinio.
– Došli smo do razine da se može operirati i vidio je 25 %. Nazvala sam njegova sina i rekla da je otac spreman za operaciju. Nažalost, vratio se u Njemačku, nije otišao na operaciju i nakon tri mjeseca potpuno oslijepio. Pitala sam liječnika, što se dogodilo? Odgovor je bio kako ne može svatko operirati glaukom. Doznala sam kako su ga ga liječniku odveli tek tri mjeseca nakon što se vratio u Njemačku što je bilo kasno, kaže Marija.
Bio je gladan
Marija se prisjeća telefonskih poziva s bratom. Plakao je i govorio joj kako ništa ne vidi, ne može dalje, i ne može doći u Hrvatsku jer ne vidi.
– Najteže mi je bilo kada mi je rekao da je gladan, kaže sestra.
Zvala je svog nećaka, Antinog sina, molila ga da dovede Antu u Split, ali on nije želio da mu otac ide u Hrvatsku. Onda ju je jednog dana nazvao Antin prijatelj koji mu je bio u posjeti i rekao joj kako Ante više ne može sam živjeti.
– Ispričao mi je da Ante dobiva jedan obrok dnevno od Caritasa i to u kartonskoj kutiji, da nema ni vode te da mu je išao kupiti vodu i kekse. Poludjela sam. Moja kći je nazvala Antinog sina i pitala ga zašto to radi ocu, tekla mu da mu je otac gladan, žedan, sam. Odgovor je bio da Ante laže, da on sve ima i da mi svi lažemo, kaže Marija.
Sakrili su mu dokumente, a moj brat je plakao
Kad je vidjela da joj nećak neće preuzeti brigu o svom ocu, Marija je nazvala prijateljicu koja živi u drugom gradu. Ona je nazvala Antinu skrbnicu koja je Mariji poručila da može biti mirna, te kako on ima sve što mu je potrebno za život.
– Poručila sam joj kako želim da njezini najmiliji imaju onoliko koliko ima moj brat. Moj brat se želio vratiti u Hrvatsku ali su mu sakrili dokumente. U međuvremenu za sve što se događa sa Antom doznala je i druga moja prijateljica. Molila sam je za pomoć. Ona je otišla posjetiti mog brata, nazvala me i rekla kako mi je brat jako iscrpljen, premršav, Caritas mu u kartonskoj kutiji nosi obrok jednom dnevno, nema putovnicu jer je sakrivena. Poslije sam doznala da je putovnicu sakrila ta skrbnica. Brat je plakao i govorio da se želi vratiti u Hrvatsku, otkriva Marija.
Marijina prijateljica je otišla kod Antine skrbnice i rekla joj kako Ante ne može sam onako slijep, mršav, da je gladan i da nema pravo sakriti mu dokumente te da on ima pravo živjeti gdje želi. Skrbnica joj je priznala gdje je sakrila Antinu putovnicu.
Kako sustav i skrbnica ograničavaju prava starca
– Moja prijateljica je pitala zašto mu ne daju cijelu mirovinu, a skrbnica je rekla da njemu ne treba više od 500 eura, što je laž. Mog brata su ona i njegov sin uvjerili da više od 500 eura ne može dobiti zakonski. Skrbnica je mojoj prijateljici pokazala dokument koji je njegov sin potpisao, a u kojem stoji kako se o roditeljima ne može brinuti, pa je Centar za socijalnu skrb dodijelio skrbnicu. Prijateljica joj je rekla da on želi zadnje godine života provesti u Hrvatskoj. Odmah dan poslije, skrbnica i njezina šefica odbile su svaku suradnju kao i Antin sin, govori Marija.
Nije joj preostalo, kaže, ništa nego da zamoli prijateljicu da ga spakira i pošalje u Hrvatsku, što je ona i učinila.
– Zašto moj brat treba živjeti s jednim obrokom koji dobije u kartonskoj kutiji, zašto nije nikad liječen od epilepsije, zašto je oslijepio, zašto skrbnica raspolaže s njegovom mirovinom, pita se Marija.
Ante živi u Hrvatskoj od 1.studenog prošle godine. Njegov vlastiti sin nikad nije pitao za njega, niti ga zanima je li mu otac živ. Marija kaže kako ga je nazvao samo jedan put i to za rođendan.
– Rekao mu je samo jednu rečenicu. Mene zanima zašto sam morala do sada doplaćivati svaki lijek, svaki pregled za svog brata. Bio je i tri puta u bolnici, a sin tvrdi da ima europsko osiguranje i da ništa ne mora plaćati, govori pita se Marija.
Kaže kako je 14. listopada ove godine bila komisija iz Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koja je dala obećanje da će mirovina od 1. studenog 2024. , od kada je prijavljen u Hrvatskoj, stizati na račun u banci u Hrvatskoj.
– Nažalost, nedavno je stigao dopis, da skrbnica to osporava. Pitam se je li ista treba odgovarati za nebrigu za zdravlje, za glad, za sljepoću mog brata? Ako mom bratu zakon dozvoljava da može živjeti gdje god želi, zašto mu je to onemogućeno. Zašto ne može živjeti život dostojanstven čovjeka. Nije kriminalac, pošten je čovjek koji je svojim radom zaradio mirovinu. Zar skrbnica ne bi za sve ovo trebala odgovarati? Uništila je život jednom poštenom čovjeku. Kod nas u Hrvatskoj tvrdi se da je Njemačka uređena država. Slučaj mog brata tvrdi drugačije, zaključuje Marija.
Zbog skrbnice Ante ne može dobivati mirovinu u Hrvatskoj
U Njemačkoj se skrbništvo (Betreuung) dodjeljuje odrasloj osobi koja zbog bolesti, invaliditeta ili drugih ozbiljnih ograničenja više ne može sama donositi pravne odluke. Sud procjenjuje opseg skrbništva, koji može obuhvatiti financije, imovinu, zdravstvenu skrb i administrativna pitanja. Pri tome sud uzima u obzir želje i dobrobit štićenika te često imenuje blisku osobu kao skrbnika. Budući se u Antinom slučaju sin odrekao skrbništva, Anti je dodijeljena skrbnica i Centra za socijalnu skrb.
Skrbnik ima ovlasti zastupati štićenika pred vlastima, bankama i institucijama, uključujući i mirovinske fondove. To znači da može podnositi zahtjeve za mirovinu, prigovore i žalbe u ime štićenika. Ako postoji problem s ostvarivanjem prava na mirovinu ili se mirovinski zahtjev odbije, skrbnik može pravno osporiti odluku institucije. No, sve aktivnosti moraju biti u najboljem interesu štićenika i u okviru nadležnosti koje mu je dodijelio sud.
Važno je znati kako skrbništvo ne oduzima automatski prava štićeniku; sud može ograničiti ili proširiti ovlasti prema potrebi. Skrbnik je podložan nadzoru suda i mora redovito izvještavati o svojim odlukama. U praksi to znači da skrbnik može učinkovito braniti ili osporavati prava štićenika, uključujući prava na mirovinu, isto tako upravljati i koristiti mirovinu štićenika za njegove potrebe, ali ne može ju zakonski “ograničiti” ili mu je ne dati. Prava na mirovinu određuju zakoni i mirovinska tijela, ne skrbnik. Kako to čini Antina skrbnica i do kada će s njom imati problema, ostaje za vidjeti.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
