„Ne pričaj o ljubavi Pa, već sam čuo tu riječ Spava u mom sjećanju I neću ometati san Osjećanja koja su umrla – Da nikad nisam volio, nikada ne bih plakao – Ja sam kamen – Ja sam otok. Imam svoje knjige I svoju poeziju da me zaštiti Zaštićen sam u oklopu Skrivam se u svojoj sobi Na sigurnom u svojoj utrobi Nikoga ne diram i nitko ne dodiruje mene – Ja sam kamen – Ja sam otok – I kamen ne osjeća bol – A otok nikad ne plače“ (Paul Simon)
Za Fenix-magazin piše: Tonćo Ladan
U toaletu sam, iako nisam siguran ali u mojoj zbrkanoj misli to mi se čini izvjesnim, iako sve što je izvjesno pomjera se u gibanju lijevo i desno. Stane pa nestane. Na koljenima, čvrsto sam uhvatio toaletnu dasku. Daska lebdi u svojoj bjelini, a crna rupa u sredini talasa poput mučnine koju osjećam. Toalet je uzak a s obje strane svijetle pločice plave boje koje onemogućuju bijeg ugušene misli. Jutro još nije pobijedilo sasvim noć pa vlada prigušena tama, ali prvo sunčevo svijetlo probija kroz rolete koje su napola spuštene na malom prozoru. Zatvaram i otvaram oči. Pokušavam pogled zadržati na tom malom mutnom svijetu u kojem sam se našao. Izbaciti unutrašnjost, dati je tom bijelom ružnom cvijetu. Želim pobjeći od noći, pune suza i te poznate boli kad smrt prošeće tvojim dvorištem. Kad vidiš uplakane majku i sestru, naslućujući lik tog nedoraslog mladića kojeg više nema. Iza kojeg je ostala bol nedovršene mladosti, prazni snovi, tiha patnja, te srca puna boli. Njega smrt odnese a to ostavi da se zna da je bila. Zašto? Zašto odlaze oni koji ništa nisu krivi? Njihov grijeh je samo što su bili živi. Čemu osuda ako nisu krivi? Život je ovaj muka, tegoba i poneki zračak sreće. Svi je žele, a ona hoće i neće. Koliko radosti kad hoće i puta tri tuge kad neće. Život je potraga sreće.
Moje pijano ja
Dva dana prije prolazile su mi takve misli kroz kimajuću glavu. Počeo sam s pićem. Boca me je hipnotizirala te sam poželio zabačene glave iskapiti je do dna u jednom cugu. Nakon pet minuta bio sam pijan. To si želio reče mi moje pijano ja. Jesam li upita trezvenjak iz mog drugog ja. Jesam, nisam. Pijan, znao sam da ću poslije biti pijaniji. Mnogo pijaniji. Pio sam dok me želja sna nije prekinula. Idućeg jutra probudio sam se obučen u izgužvanom krevetu. Osjećao sam se pijanim. Glava mi se raspadala, a stomak mi je gorio kao da mu je isisana svaka kap tekućine. Otvorenih očiju prisjećao sam se nekog bliskog umora i tog šaptajućeg monologa o svijetu nesretnih ljudi. U dnevnom boravku na stolu kraj nenačete boce stajala je prazna. Na podu ispod stola gajba pive. Polovina flaša je bila zatvorena. Drhtavim rukama dohvatih jednu flašu. Piva je dobra za mamurluk. Nije pomogla ni mom stomaku ni mojoj glavi. Druga je potražila cigaru. Okretanje se smirilo kao tlo koje nije više podrhtavalo. Osvježen kao iscijeđen limun ušao sam u kupatilo i istuširao se. U čistom ruhu, trećom pivom sam progledao prosvijetljen alkoholnom svjetlošću. Votka mi je pročistila disajne puteve pa je nikotin klizio kroz njih pravo do mog mozga. Votku sam zalijevao pivom, stresla mi je uši tjerajući iz njih onu mučnu buku i neprestani zuj. Stigao sam do točke u kojoj sam jasno vidio kako će se završiti ovaj dan. Posljednje čega sam se sjećao bilo je kako plaćam konobaru račun. Bila je to posljednja tanka svjetlost u mraku još potpuno nezatvorenog mozga.
Sad povraćene svijesti grlim klozetsku šolju, a iz mene prokulja užareni slap prethodne noći. U tom slapu izbacivao sam nikotinsku smolu, prerađenu votku, pivu pomiješanu sa želučanom kiselinom s paklom utaložene boli. Povraćao sam odsutna duha, činilo mi se da stojim po strani gledajući samog sebe, dok se moj odsutni duh zapiljio u tu bijednu zgužvanu priliku, pitajući se; da li je vrijedilo utopiti se u tom saznanju plamteće boli. Kad je počela da izlazi samo žućkasta slina, sunce uđe u to tamno mjesto. – Svanulo je – rekoh sam sebi, a grlo mi se mučno steže grčom na povraćanje. Još jedan napor u kojem sam mislio da će mi se i sama crijeva izliti u tu prijateljicu za koju se držim. Iscrpljen podigao sam se na noge s brujanjem u ušima. Suznih očiju umih lice, ispra hladnom vodom usta, za nešto više nisam imao snage. Obrisah se ručnikom, vlažnim rukama prođoh kroz kosu. Vratih se u krevet, legoh na leđa zagledan u plafon. Čekajući da dosegnem dno svoje boli. Tonući u mislima koje počeše dolaziti a s njima suze stadoše teći. Tekle su u prekopanim mislima u priči koja se ugnijezdila u mom srcu a izlegla u mom umu.
Životna istina
„ Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“ S bijelog plafona kapale su Tolstojeve riječi na moju glavu. Koliko životne istine u toj jednoj rečenici. Ivan se rodio u sretnoj a odrastao u nesretnoj obitelji. Roditelji su mu se razveli dok je još bio dijete. Drugi je od dva sina u svojoj obitelji. Dok su još bili sretna obitelj kao malo dijete osjećao je da je prihvaćen i voljen. Kao i svako dijete uživao je u tome kad bi ga majka ili otac uzeli k sebi u krilo, milovali rukama i mazili mu nestašnu glavicu. Počinjao bi plakati ako ga ne bi uzimali sebi. Nije plakao da bi dosađivao jer kao beba mogao je samo osjećati. Nije mogao razmišljati, predvidjeti ili manipulirati. Znao je samo da treba nježnost, ljubav i to milovanje koje ga umiruje. Plač je bio jedini način da im to kaže. Brzo su razumjeli što želi, udovoljavajući toj njegovoj potrebi.
Bio je sretan, umiren ljubavlju, pažnjom,smijehom. Volio je slušati govor, smijeh, svog brata, svojih roditelja. Okretao bi svoju malu glavu u pravcu tih zvukova radosti gučući, micajući svojim ručicama hvatajući gole nožice slobodnim prstićima, pa smijehom uzimao udjela u porodičnoj idili. Svi su bili sretni jer u njihovoj obitelji je vladao mir, ljubav i razumijevanje. Dani su letjeli brzo, promjene još brže. Ivan se razbolio. Za njegove roditelje je to vrijeme neizvjesnosti bilo pogubno. Njihov odnos se promijenio s lošeg na gore. Saznanje da je bolest uzrokovale oštećenje Ivanovog uma i tijela, uzrokovalo je šok i razočarenje. U obitelj se uvukla zabrinutosti kao i strah za budućnost. Kao dijete nije mogao shvatiti što se to promijenilo niti je mogao razumjeti što se to dešava. Otkud dolazi ta neprekidna prepirka očaj suze, ta tuga koja ne prolazi. Imao je svoj svijet u koji se sklanjao. Svijet djetinjeg poimanja u kojem nema patnje.
Taj svijet je narušila škola sa svojim obrazovanjem. Upisan je u školu za djecu s posebnim potrebama. Brzo je svojim dječjim umom shvatio, da svojim uskraćenim fizičkim sposobnostima, umijećem komunikacije, svojim razborom, zaostaje za drugom djecom. Poruga i izrugivanje druge djece, učvrstili su ga u toj spoznaji. Školski mališani su umiljata djeca. Voljeni, maženi, prirodno simpatični kad su sami. Kad su skupa u svojoj umiljatosti su kao psi s ulice u potrazi za žrtvom. Bezazlen kao janje našao se ni kriv ni dužan na udaru tog psećeg laveža. Već umoran svojim obiteljskim životom ostajao bi paralisan strahom od tog laveža. Drhti, pada. Umire, živi. Osjećaji shvaćeni ili ne, bolno bole. Bolno su živi. Kome reći neispričane riječi iz mutnog uma? Kome pokazati ožiljke prekrivene bolom? Gdje sakupiti suze zbog svih onih koji te ne vole? Kome? Kad nikog nema u tim praznim hodnicima u kojim odzvanja poruga, graja, gurana masom djece okrutne u svom neznanju željne suza i plaća, željne žrtve. Kao zec u bijegu, kao lane u zamci drhti, sluša ubrzane otkucaje uplašenog srca, briše drhtavim rukama uplakano lice. Kome, kad i onim sličnim tebi ista zvona zvone. Nikome.
Usamljen u svijetu
Njegovo školovanje je bilo mukotrpno penjanje uz okomito brdo, puzao bi kad bi ga izdale slabašne noge, naprezao svoj zamagljen um da bi stigao do lebdećeg vrha u daljini. Uspio je. Gledajući u dubinu s njegovog vrha osjetio je olakšanje. Naučio je dovoljno da razumije svijet u kojem se kretao. Nije razumio razočarenje pa ga nije ni osjećao, ipak je odlučio da mu ne treba nitko iz tog uhodanog svijeta jer zarasli ožiljci su mu govorili da će ga ponovno i ponovno povrijediti, ako mu se približi pa će i dalje strašno patiti. Svojim čistim i jednostavnim osjećajem je zaključio da je bolje okrenuti leđa tom svijetu a prihvatiti ono što mu nudi njegov usamljeni svijet u kom nema vrijeđanja. Nema patnje, nema boli. Tu se samo voli. Tu je sam na svom.
Usamljen u svom izgrađenom svijetu, shvatio je da mu je majku uzeo drugi čovjek a oca posao i kavana. U godinama koje su slijedile kretao se od jednog do drugog roditelja bez potrebe za razumijevanjem. Više je osjećao nego razumio da su ionako opterećeni svojim životima. Imao je svoj svijet. Sigurno utočište obavijeno njegovom misli, sanjarskom maštom prelamane najavom odrastanja. U početku tih umnih i fizičkih promjena, teško je razlikovao bitno od nebitnog ali te vrlo česte i konkretne promjene uzrokovale su neposredne dojmove i gonile na razmišljanje. Posjedovao je posebnu karakterističnu osjećajnost kao i tek neki naglasak neodređenog njemu još uvijek nejasnog a prisutnog smisla za romantiku. Počeo je na stvari da gleda sa življom inteligencijom i stalno razmišljao o tome što bi on sam mogao da uradi dok je promatrao život oko sebe. Kako bi i on sam drugačije živio kad bi mogao da uradi ovo ili ono, što rade vršnjaci njegovih godina.
Malo po malo njegova oskudna sposobnost u rješavanju problema poprimila je praktično svojstvo tako da se naučio pronalaziti rješenja u različitim životnim situacijama. Ta konkretna iskustva iskorištavao bi u svojim svakodnevnim obavezama zbog kojih je sve manje vremena provodio u svom sigurnom svijetu a sve više ulazio u svijet stvarnog života. Odrastao je. Njegovi emocionalni kontakti s drugim osobama od vrlo siromašnih počeli su poprimati sadržajne oblike i postajali sadržajno više diferencirani. Svoje direktne emotivne reakcije koje bi pokazivao pri razočarenju naučio je prekriti tako što bi na trenutak zakoračio u svoj dječji svijet, ojačan bi se brzo vratio. Taj kratak put bi pokazao kimanjem glave i osmjehom njemu svojstvenog izraza kao i bistrinom svojih očiju. Osjećao se dobro u vlastitoj koži u tom stvorenom samopoštovanju.
Promjena osobnosti
Tako se i njegova osobnost drastično promijenila, sjajila je bezbrižnošću. Potvrdio je činjenicu da je samopoštovanje koristan dio postignutog rezultata. Zaradio je i prvi novac radeći na uređenju grada za predstojeću turističku sezonu. Sve je ukazivalo da će se osloboditi svoje privrženosti dječjem svijetu. Upoznavati svojstvenu istinu zemlje na kojoj živiš, pronalaziti dubine ljudske okoline, prodirati u istinu života, dopuštati svom tom izobilju da ulazi u tebe. Bio je to veliki iskorak u borbi protiv svoje uskraćeno ne izgrađene osobnosti. Mnoge takva istina u sazrijevanju baci na koljena a njega je pokrenula istraživanjem samog sebe kroz trnovit utaban ljudski put.
Iako je vrlo mali grad, kraljevski grad Jajce se može pohvaliti raznolikim ljepotama – naseljenim brdima koje ga okružuju, rijekama i jezerima. Rijeka Pliva ostavlja naročit dojam. Ova veličanstvena ne tako dugog toka rijeka tvori dva jezera: Veliko i Malo Plivsko jezero. Smještena u prekrasnom zelenom okruženju. Između dva jezera na sedrenoj barijeri 1562. godine izgrađene su plivske vodenice, koje se popularno nazivaju i mlinčići. Dvadeset vodenica pokrivenih šindrom izgrađene su od hrastovog drveta. Pravljene su bez tavana, prozora, dimnjaka. Poredane jedna do druge, uspavljivane i buđene bistrim žuborom rijeke Plive. Mnogo je vode proteklo ispod njih no one i danas prkose vremenu izazivajući neskriveno divljenje brojnih posjetitelja. Nikog nije iznenadilo da su zbog svoje specifične prirodne, povijesne, arhitektonske, geološke i naučne vrijednosti godine 2009. s čitavim krajolikom proglašene nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Međutim, vjerojatno najpoznatija gradska atrakcija je Plivski vodopad u centru grada. Ispod vodopada se rijeka Pliva ulijeva u Vrbas, nakon čega zajedno nastavljaju put prema Savi. Vodopad je simbol i zaštitni znak grada Jajca s tvrđavom i tornjem svetog Luke koji se uzdižu iznad njega.
Ljeti je gradska priroda neopisivo lijepa. Početkom ljeta lišće na drveću je svjetlozeleno, kako ljetni dani odmiču boja mu postaje tamnozelena, a na kraju gubi bogatu zelenu boju i počinje žutjeti i crveniti u posljednjem ljetnom bljesku prije jesenskog opadanja. Prirodni promatrač je zaljubljenik te prirodne transformacije. Šetnja kroz park, opušteni zastoj sjedenja na klupi uz žubor rijeke, trepet lišća i nezaobilazni cvrkut ptica. Sklad prirode je jedinstven, nažalost ljudi ga ne oponašaju.
Kraljevski grad
Ljeto u gradu je bilo vruće. Termometar je ponekad pokazivao preko 40 stupnjeva. Osvježenje i spas od vrućine svi su tražili u Plivi, u njenoj smaragdnozelenoj boji te vodi osvježavajuće temperature. Uz rijeku Plivu svako proširenje, svaka pjeskovito travnata površina može biti ugodno mjesto za kupanje. Ipak glavna gradska kupališta su Brana i Plivska jezera. Kupališta su veoma skromno uređena ali zato Pliva svojom ljepotom nadoknađuje ono što čovjek nije napravio. Voda je čista, a bujno drveće nudi hlad i osjećaj šumske svježine. Ako ste za nešto topliju vodu tad je Brana pravi izbor. Nešto hladnija voda je na jezerima za one koji vole jako ugodno osvježenje. Osim što se na ovim kupalištima traži spas od ljetnih vrućina, ona su ljeti svojevrstan centar gradskog života, gdje se dolazi vidjeti i biti viđen. Dostupna su svim prijevoznim sredstvima, a i pješke.
Ljetno toplo vrijeme nije godilo Ivanu ali buđenjem novih spoznaja svaki dan mu je otvarao nešto novo, budeći uspavane osjećaje. Svojim probuđenim istraživačkim očima počeo je na svijet gledati drugim očima. Očima gotovo sazrele osobe. Šetajući praznim gradom pod sunčevom svjetlosti, znojnog lica odlučio je prošetati do kupališta. Ako ništa drugo da osjeti svježinu rijeke, blagi povjetarac koji prati njen tok.Ne biti sam. Uživati u toj radosnoj gomili veseli kupača. Vrijeme je bilo pogodno za kupanje ali nije za šetnju, no on je bio naviknut na svoje usamljene šetnje. Osjetio je olakšanje kad je stigao na krivinu ceste s koje je u uvali mogao vidjeti brojne kupače raspoređene uz rijeku. Zastavši na trenutak s pogledom divljenja u zelenkastu Plivu i nebrojene glave veseli kupača. Kupio je sok i smjestio se u hladu velike topole. Nad rijekom je lebdio povjetarac pun vlage a nejasna sunčeva svjetlost probijala je krošnju topole belesajuči se na mirnoj površine rijeke. Ivan skide s umornih nogu patike spustivši noge u vodu. Dugo je sjedio na obali nogama pritiskujući topli pijesak izdvojen zagledan u suncem opaljena tijela kupača poredanih duž brane preko koje se prelijevala voda prikrivena providnom žutom sumaglicom od sunčevih zraka. Suncem umivena riječna šuma na drugoj obali zelenila se mlada i svježa u odsjaju riječnog zelenila. Malo dalje od svojih nogu oborenog zamišljenog pogleda bio je očaran tajanstvenom sjenovitom vodom s jedva primjetnim talasima pod tihim vjetrićem. Tajanstvena zelena dubina budila je strah kod njega.
Doživljeno poniženje
Mir i samoću narušiše vesela grupa mladića koja kraj njega veselo poskakala u vodu. Tijela su im lako klizila po vodi, brčkali su oko sebe. Stvoreni valovi zapljuskivali su Ivanove noge.
– Vidi Ivana. Što ti radiš ovdje sam Ivane? – oslovi ga pitanjem jedan od kupača njegove dobi. Bez razmišljanja Ivan je uzvratio – došao sam se rashladiti.
Sva se lica okrenuše prema njemu. Ivan ih je s osmjehom promatrao. Nije bilo veselog osmjeha na njihovim licima, samo podrugljivi cerek.
– Da se rashladiš? Kao kakva baba. Skini se i zaplivaj. Hajde čekamo te.
– Drugi put ću.
– Kad? Nikad ti nećeš jer ne znaš plivati. Pogledaj, mala djeca plivaju a ti s dvadesetdvije godine kiseliš noge poput kakve babe. Baba si ti, i uvijek ćeš to ostati – završi podrugljivim smijehom kojeg ostali prihvatiše.
– Idemo kako ne bi gledali ovu babuskaru – završi.
Plivajući se udaljiše međusobno razmjenjujući kroz smijeh pogrde na Ivanov račun.
Preko Ivanovog lica preleti sjenka doživljenog poniženja. Zadrhta čitavim tijelom u kretnji kojom navuče tenisice na mokre noge. Kad se okrenuo mogao je iza sebe vidjeti još podrugljivih lica kako gledaju u njega. Svi su čuli to izrečeno poniženje. Njegova stvorena žudnja za sličnošću s masom koja ga okružuje, kojom se kreće, nikad kao sad nije doživjela svjesnije poniženje. Nikad ga kao sad nije zaboljelo to niotkud stvoreno poniženje. On se stidio što je izvučen iz svog naprednog svijeta, tog običnog života da bi postao predmet općeg promatranja i podrugljivog smijeha. Čitav svoj život, kroz sve svoje poraze postao je svjestan činjenice da se ljudi poput njega ne sviđaju ostalom svijetu. Da su nedostojni i beznačajni invalidi. Ovaj put čak nije mogao ni da pobjegne u svoj dječji svijet. Zatvorio se od njegove želje da odraste. Kad je postao svjestan svoje ukočenosti sam za sebe reče – naučit ću ja plivati – pa boreći se da ne pobjegne trčeći, krenu svojim laganim korakom oborene kimajuće glave. Probudiše se zaboravljena osjećanja skupljena u skrivenim ćoškovima njegovog djetinjstva. Kao zec u bijegu. Kao lane u zamci. Lupajućeg srca, krupne oči i te suze koje teku. – Naučit ću ja plivati – ponovi za sebe sad već otvoreno plačući. Cesta je bila pusta njegovi koraci još pustiji.
Noć u bunilu
Noć je proveo kao u bunilu. Njegov razum se nije sunovratio u ponor ali je bio zaveden tom bolnom porugom. Bože dragi mislio je ima li kraja tim stvarima koje treba da naučim ja ovako slab, plašljiv i usamljen. Naučit ću plivati. Ne mogu više bježati. Umoran sam. Noć je bila beskrajno duga a jutro neizvjesnosti stvorene odluke kao da je odgađalo taj nepromišljeni plan da ga spasi od predstojeće neizbježne sudbine. On sam prizivajući san osjećao je da se iz dubine svog potlačenog svijeta diže u svijet kojeg do sada nikad nije vidio. Slutio je da postoji ali nikad nije pogledao tako jasno u njega u ta stvorenja tako drugačija od njega, puna pokvarenih želja, gnusna a tako privlačna. Prijateljska a tako svirepa. Tjeraju ga da sad protiv svoje volje uči tu jednostavnu a njemu nepoznatu radnju, da se osjeća užasnut tom željom svoje uskraćene prirodne sposobnosti. Nemoćan da pobjegne od nje. Sa stvorenom hrabrošću da joj udovolji.
Izgubile su se zvijezde na prozirnom nebu u svanuće. Nebom vedrim bez oblaka puhao je slab vjetar. Iznad grada se dizala magla, poput nabujale vode zapljuskivala je okolna brda. Rijeke, jezera opkoljena šumom, travnate livade, usjevi na obrađenim poljima svjetlucali su rosnim kapima nad kojima se spuštalo svježe jutarnje rumenilo. Iza horizonta pojavilo se sunce na svom pobjedničkom putu. Ivan se oteo nemirnom snu spreman za ostvarenje svog plana. Kroz otvoren prozor mogao je vidjeti razgranato drvo okićeno zelenim lišćem s kojeg je padala srebrena rosa. Uzdrhtao od jutarnje svježine obuće se na brzinu. Na promrmljani upit jednog od susjeda nagnutog preko prozora s cigaretom u ustima – gdje si ti poranio? Ne odgovori. Načini se kao da nije čuo, pa se žurno udalji. Kod vodopada se zaustavi, zatrepta očima pogledavši ga zadivljen snagom te stijene s koje se obrušava voda u tamnozeleni bazen. Pored bučnog toka, vodopad je prosipao kapljice vode pomiješane s jakom vlagom i prošarane sunčevim zracima.
Uputio se nizbrdicom ka Vrbasu. Izabrao je pusto i nevidljivo mjesto za svoje prve plivačke zahvate. Vrbas je žuborio svojim pričljivim tokom. Iznad su letjela jata golubova svojim krilima kao da su pospješivali odlazak rasplinjavajuće magle. Sunce je zagospodarilo nebom. Čekajući da sunčeva toplota zagospodari danom Ivan sjede zagledan u rijeku uzburkanu u svom šaputanju. Iščupa vlas trave privijene uz makov crveni cvijet. Otkinutu vlas stavi u usta osjećajući njen zelenkast ukus. Otkide i cvijet maka s njegove tanke stabljike pa ga prinese očima. Izgledao je vrlo nježan sa svojim laticama u obliku pehara s obiljem sjemenki u sredini. Nije ispuštao neki specifičan miris osim mirisa suše i suncem zagrijane zemlje. Kasno je procvao na pustom i neobičnom mjestu uz rijeku. Ivan ga je gledao s nekom neobičnom radoznalošću taj jednostavno lijepi cvijet. Pomirisa ga još jednom te ga pažljivo spusti na pjeskovito travnatu suncem osušenu zemlju. Zatim se podiže s već ugrijane zemlje. Svuče majicu i šorc uredno ih složi pored cvijeta.
Neostvarene želje
U kupaćim gaćicama zagazi u vodu do pojasa, umi se, pokvasi mršave grudi i suncem opaljene jake dugačke ruke. One su se i isticale na njegovom mršavom i štrkljastom tijelu. Načini još jedan korak pa se okrenu ka obali. Baci se u njenom pravcu te s olakšanjem rukama dodirnu riječno dno. Sad ću da zagazim malo dublje da probam da plivam. U vodi do brade uplaši ga dodir otpale grane. Instinktivno je uhvati rukom oslobađajući se te lisnate grane. Slobodnog lica odbaci je od sebe. Zatim sljedeći nagon baci se u vodu, ali ne prema obali nego prema sredini rijeke u borbi s granom, zaboravio se okrenuti. Potonu u duboku vodu. Mutna studen mu steže srce. Po licu po zatvorenim očima osjeća samo pritisak tog tamnog zelenila. Uplašeno nogama traži dno kojeg nema. Sve dublje i dublje u svom strahu priklanja se matici koja ga vuče ka sredini i uvlači u sebe. Na trenutak mu se glava pojavi iznad vode. Kašljući izbacivao je popijenu vodu. Ponovo klizi u uskolebanu dubinu. Strašna misao ga uplaši. Kao zec u bijegu. Kao lane u zamci, potonu u svoju neostvarenu želju.
Svakog muče i smiju mu se neostvarene želje. Čovjekovo privremeno pamćenje je ispunjeno neostvarenim željama. Njegov život je potraga sreće, a ona hoće i neće. Ivan nije bio veliki čovjek o kojem će povijest ostaviti zabilješku.
Ipak zazvonit će crkvena zvona u gradu u kojem zastave neće biti spuštene na pola koplja. Bio je mladić skromne želje u potrazi za malo sreće. Ne misli tužnom misli, bolesnog srca, kažem sebi suznih očiju zagledan u bjelinu plafona. Slušaj pjesmu. Dopusti da te vode njene misli:
„U dubokom i mračnom prosincu sam sam Gledajući s mog prozora Na ulicu ispod Na tek opalom, tihom pokrivaču snijega – Ja sam kamen – Ja sam otok
Izgradio sam zidove Tvrđave, strme i moćne Da nitko ne može prodrijeti Nemam potrebu za prijateljstvom Prijateljstvo izaziva bol. To je smijeh i ljubav koju prezirem. – Ja sam kamen – Ja sam otok
Ne pričaj o ljubavi Pa, već sam čuo tu riječ Spava u mom sjećanju I neću ometati san Osjećanja koja su umrla – Da nikad nisam volio, nikada ne bih plakao – Ja sam kamen – Ja sam otok
Imam svoje knjige I svoju poeziju da me zaštiti Zaštićen sam u oklopu Skrivam se u svojoj sobi Na sigurnom u svojoj utrobi Nikoga ne diram i nitko ne dodiruje mene – Ja sam kamen – Ja sam otok – I kamen ne osjeća bol – A otok nikad ne plače“
Samo još da obrišem suze i ostavim tu bol koja mi šapće. Život je potraga sreće. A ona hoće i neće.
Fenix-magazin/SIM/ Tonćo Ladan
