Mario D. (28) živi u Njemačkoj u koju je došao iz Mostara. Kaže, nije želio ali, su ga natjerali da poželi. Njegovu njemačku priču prenosimo u cijelosti…
Mario i njegov brat blizanac Dario su rođeni u Mostaru početkom ratnih devedesetih. Još kao male bebe su u naručju majke napustili svoj grad. Prvo odredište je bio kamp Baška Voda, a onda dom za izbjeglice u Münchenu iz kojeg su nakon par mjeseci preselili u stan koji se nalazio u obližnjem Miesbachu.
Kako su tada dječaci imali svega po tri godine njihova majka nije radila već su živjeli od socijalne pomoći, a grad im je plaćao smještaj i troškove u stanu.
Kada je rat u domovini prošao, vratili su se u Mostar.
“Nije bilo loše dok smo išli u školu jer nekako je sve izgledalo normalno. Ne mogu reći da smo živjeli luksuzno,ali nam nije puno toga falilo. Često bi ujak sa sela donosio povrća i baka bi nam kasnije uvijek davala za izlaske u srednjoj školi.
Majka je šivala pomalo privatno radeći sitne prepravke i radila u malom privatnoj trgovini.
Po završetku škole željeli smo na fakultet i upisali smo se. Ne mogu reći da smo bili neki odlični studenti jer nismo, pa smo jedva izgurali prvu godinu i po dva predmeta prenijeli u drugu. Mala trgovina u kojoj je majka radila se zatvorila i ona je ostala bez posla. S njenim šivanjem se nije moglo živjeti. Tada smo brat i ja odlučili prekinuti fakultet.
Radili smo povremeno,ali ništa od tog nije bilo dovoljno da imamo pristojan život. Dani su prolazili,prolazile su i godine a naše stanje se nije popravljalo.
Život u Böblingenu
Silne molbe koje smo predavali, uglavnom nisu bile ni pogledane jer kako drugačije objasniti kada na njih nismo dobivali odgovore. Odlazak u Njemačku je bio neizbježan. S bratom sam dogovorio da ću ja ići,a on da ostane s majkom.
Tako sam se prije 4 godine našao u Böblingenu blizu Stuttgarta kod maminog strica koji je već dugo tu živio.
Počeo sam zarađivati i to mi je olakšalo puno toga,a najviše me činilo sretnim što sam mogao pomoći majki i bratu u Mostaru.
Nakon dvije godine i moj brat koji je u međuvremenu našao djevojku je zajedno s njom odlučio napustiti Mostar.
To je za majku bilo jako tužno jer joj je u međuvremenu umrla mama i ostala je sama. Kao žena od pedeset i pet godina još je bila u težoj situaciji naći posao koji bi joj osim pomoći u financijskom smislu ,pomogao i da ne bude usamljena.
Tako da smo odlučili da i ona dođe u Njemačku. U periodu od četiri godine moja obitelj cijela je napustila svoj rodni grad. Kako smo se svi solidno snašli, daleko je to od bogatstva,ali još dalje od bijede na koju bi bili osuđeni da smo ostali dolje. Nedavno smo i preko odvjetnika dali kuću na prodaju jer se ne pomišljamo vraćati.
Uzalud je kriviti bilo koga jer što god da rekli to neće promijeniti stanje. Počeli smo nove živote i prihvatilo smo to kao nešto sasvim normalno.
Zapravo,naš odlazak nije bio želja već smo u takvim okolnostima “natjerani” da nam želja bude odlazak.”- kazao je Mario.D (28) iz Mostara.
