U Dalmaciji je ovih dana proglašen crveni meteo alarm. Uslijed toplinskog vala “tope se” i željezničke pruge, što se nedavno dogodilo i sa željezničkom prugom na trasi između Unešića i Perkovića jer se kolosijek zbog vrućina deformirao.
Obustavlja se željeznički promet, na ljetno radno vrijeme prešli su radnici državnih službi. Liječnici uvijek iznova upozoravaju stanovnike i turiste neka ne izlaze na sunce, drže se hlada i neka piju što više tekućine.
Ali, upozorenje je jedno, a praksa drugo. Dobro to znaju radnici koji od jutra pa gotovo do mraka na temperaturama većim od 37°C obavljaju radove na cestama, kopaju kanale, mijenjanju kabele, grade kuće, vrtiće, bazene…
Kako je moguće da za te radnike nije briga niti šefove građevinskih tvrtki za koje rade, ni gradske ili općinske vlasti?
– Ma koga će za nas biti briga? Šefovi? Oni samo žele da se ispoštuje rok, a mi smo tu di jesmo, na suncu i vrućini i u “vatri”. Ni državu za nas nije briga. Oni se pobrinu za sebe. Mi nemamo ni zimsko, ni ljetno radno vrijeme, radimo kako znamo i do izmaka snaga. Ovo se teško izdržava, ali navikli smo, kazao je Mile, radnik koji u jednom selu u zadarskom zaleđu radi na izgradnji jedne općinske ustanove.
Njegov kolega je od jedne susjede tražio tabletu za glavobolju jer više nije mogao ni hodati od boli. Ona mu se smilovala i dala šešir da se koliko toliko zaštiti od sunca koje nemilosrdno prži.
U ovo doba godine na betonu temperatura može doseći i do 50 stupnjeva.
Mile kaže kako ni u vrijeme pandemije, bauštelci nisu bili pošteđeni rada, a kamoli će sada.
– Pa gradilišta su bila među rijetkima na koje nisu utjecale te restrikcije – radili smo bez obzira na tu opasnost od korone. Nikoga nije bilo briga hoćemo li se zaraziti, a kamoli da će nekoga sad biti briga hoće li se netko od nas srušiti zbog vrućine. Neki dan je jedan dečko završio u bolnici. Dobio sunčanicu, govori Mile.
Osim, Hrvata, među radnicima koji rade “pod vedrim nebom” najčešće su oni iz BiH i Nepala. Mile kaže kako je svima teško, ali ne bune se i prihvaćaju svoju sudbinu kakva jeste.
– Svi mi koji ovo radimo, znamo kakva nam je sudbina. Ovi jadni Nepalci ne znaju što ih je snašlo, ali rade i šute. Nekad i za neku mizeriju od plaće. Njihovu jad i bijedu u zemlji iz koje su došli, mnogi u Hrvatskoj koriste. I ne može se reći da bauštelci nemaju školu pa smo si sami krivi. Ima nas i profesora među radnicima, čak i među Nepalcima. Radimo jer moramo preživiti. Žalosno je to, zaključio je Mile.
No, žalosno je općenito da radnici, bez obzira iz koje zemlje dolazili, ljeti rade u nevjerojatno teškim uvjetima zbog rokova koji se moraju ispoštovati. I na kraju, nikoga nije briga za njihovo zdravlje.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
