Mnoge priče o mladim Hrvatima koji doseljavaju u Njemačku govore o tome kako im je u novoj sredini. Budući je Fenix magazin iseljenički portal koji najčešće upozorava kako se mnogi koji iseljavaju mogu i razočarati životom izvan domovine, uvijek nastojimo prenijeti i priče onih koji se nakon iskustva života izvan domovine u nju vraćaju.
Evo jedne takve istinite priče, koju je poslao jedan čitatelj Fenix magazina koji se odlučio vratiti u domovinu.
Prije godinu i pol dana sam prihvatio ponudu za posao informatičara u jednoj tvrtci u blizini Frankfurta. Rođen sam u BiH a studij informatke sam završio u Zagrebu, u kojem sam odrastao i proveo najveći dio života. Odluka o odlasku u Njemačku je uslijedila nakon prekida dugogodišnje veze s djevojkom. Bilo mi je nekako dosta svega i odlučio sam otići i vidjeti kako ću se snaći u Njemačkoj, piše nam na početku pisma čitatelj koji želi ostati anoniman a kojem ćemo u ovoj priči dati ime Ante.
I prije nego je prihvatio posao u blizini Frankfurta, poprilično je dobro govorio njemački kojeg je učio u školi a kasnije prakticirao tijekom posjeta stricu u Dortmundu, bilo da se radilo o odlasku na utakmice ili kada bi ljeti ostajao raditi pokoji mjesec na crno kako bi zaradio za džeparac.
Posao za koji se javio nije mu predstavljao problem. Radio je u skupini programera koji su govorili i engleski tako da nije imao jezičnih problema. Jedan rođak mu je na početku pomogao pronaći i bolji stan tako da je od početka sve krenulo dobro. Ubrzo je upoznao i jednu našu djevojku koja je rođena i završila fakultet u Njemačkoj, a koja je također radila kao programer za jednu drugu firmu. Nju je često puta susretao tijekom posla, počeli su se najprije družiti a onda potom i izlaziti.
Lidija (nije stvarno ime) je bila atraktivna i sposobna. Dolazila je iz građanske obitelji, od roditelja koji su bili u miješanom braku. Otac joj radi kao inženjer u jednoj njemačkoj firmi a majka u banci, u kojoj se zaposlila nakon udaje i preseljenja u Njemačku. Bili su dobro stojeći i Lidija je kao jedinica cijeli život imala sve što je poželjela.
Strast između Ante i Lidije se brzo rasplamsala. Njemu je Lidija bila neka vrsta utjehe za djevojkom s kojom se rastao, bolje rečeno koja ga je napustila i za kojom je patio. Budući je i Lidija prije toga prekinula sa mladićem, veza se činila idealnom. Nije prošlo dugo vremena Ante se uselio u Lidijin stan i njih dvoje su počeli zajednički život. Odluku o preseljenju kod Lidije Ante je prihvatio na njen prijedlog. Ionako je stalno bio kod Lidije, koja je imala puno veći i ljepši stan od njega. Da ona ne bi pomislila da je iskorištava, Ante je sam predložio da će polovicu troškova stana sam plaćati.
Lidija je to prihvatila kao nešto posve normalno, jednako kao što su kasnije dijelili sve ostale troškove oko stane i hrane.
– Nije mi to bilo toliko čudno, jer sam zna da se u Njemačkoj tako živi. Slično je bilo i kod izlazaka, gdje je ona gledala da sve što plaćamo bude popola. Za razliku od moje bivše djevojke, koja je bila Dalmatinka, Lidija nije kuhala. Sve je kupovala ili bi naručivala hranu koju bi nam donosili. Na kraju jeseca ona, koja je vodila sve troškove, bi napravila obračun i ja sam platio polovicu računa. Ali, ajde, mislio sam: odrasla je u Njemačkoj, studirala, zaposlila se odmah nakon fakulteta pa nije imala vremena ni naučiti kuhati, piše Ante koji se često puta sjećao života u Zagrebu i onoga što mu je bivša djevojka znala skuhati i pripremiti za večeru.
Kako se život s Lidijom nastavljao, uskoro je došlo i do zaruka. Nije da je baš to želio ali Lidija je svako malo, kao usput, to spominjala.
– Malo me je to iznenadilo. Nisam baš bio zaljubljen u nju ali veza je bila strastvena. Nisam bio ni siguran volim li je niti sam razmišljao o ženidbi dok mi to sama nije predložila. Nekako sam mislio, aj kad već živimo zajedno, pa neka, vjenčat ćemo se. Sjetio sam se i oca koji je govorio još dok sam bio s bivšom curom kako ćemo se još više zavoliti ako živimo zajedno. Mislio sam kako ću i Lidiju zavoliti dok se malo naviknem na taj život s njom – navodi Ante u svojoj ispovijesti na papiru.
No, problem je nastao kada je Lidija pokušavala promijeniti Antu, ne samo njegove navike i osobine već i način razmišljanja pogotovu kad je novac u pitanju.
– Iako smo sve dijelili u kućanstvu, kod izlazaka sam ja bio taj koji je više puta plaćao, premda je ona zarađuvala puno više. Nije me to toliko smetalo jer sam kao muškarac naučio plaćati ženama. No, počelo me je smetati kad mi prigovarala o mojim odlascima na utakmice i koliko trošim, iako je i dalje svak od nas imao svoj račun i trošio svoj novac. Počela me je nagovarati i da se ispišem iz Crkve jer mi za to previše odbijaju poreza. Ona od početka nije plaćala crkveni porez jer se deklarirala kao ateistica iako su oboje roditelja kršćani, otac katolik a majka pravoslavna. Rekla mi je da s novcem kojeg plaćam Crkvi možemo na godišnji. Tom me je zasmetalo. Pokušao sam joj objasniti kako je vjera duboko u meni, kako su svi moji katolici i kako je ne mogu sebe zamisliti da istupim iz Crkve. Kad bih to napravio, ne bih se više mogao ni vjenčati u crkvi, rekao sam joj.
Ona mi je mrtvo hladno rekla kako se ona ni ne misli vjenčati u crkvi. Ostao sam potpuno iznenađen. Odmah sam zamišljao svoje roditelje i ono što bi mi oni rekli kada se ne bi vjenčao u crkvi, kada ne bi svoju djecu krstio u odgajao kao Hrvate i katolike. Pokušao sam razumjeti i Lidiju, koja drugačije odrastala i bila odgajana nego ja. Znao sam da je njena majka nije učila istim vrijednostima kao mene moji, piše Ante ističući kako su razlike njih dvoje bile sve vidljivije, pogotovu nedjeljom kada im je u posjet stizala Lidijina mama.
– Nedjeljom je Lidija željela obiteljski ručak. To je za mene značilo ne samo naručivanje jela iz restorana već i mučenje s njenom majkom, pogotovu ako na objed nije dolazio i njen otac. On je bio fin čovjek i Lidijina majka, njegova supruga, nije smjela previše zadirati u moj raniji život i moj svjetonazor. Za razliku od njenog oca, kojeg politika nije zanimala, njena majka je bila sva u hrvatskoj politici. Imali smo različita politička stajališta.
Ako ne bi bilo Lidijina oca, rasprava na tu temu nedjeljom je znala dosezati i do (pred)ratnog stanja. Lidija je tu bila sličnija ocu ali bi se meni znala suprostvaljati štiteći majku koja se hranila onim što je čitala od Ante Tomića i Miljenka Jergovića. Na temelju njihova pisanja donosila je potpuno krive zaključke o Hrvatskoj. Kako bi joj se suprostavio, ja bih za nedjelju namjerno u stanu ostavio primjerak Večernjeg lista sa kolumnom Milana Ivkošića. Njega ona posebno nije podnosila. Nakon takvih objeda i „razgovora“ s njenom majkom, Lidija bi uvijek ludila na mene, piše Ante kojemu je sve više smetalo to što mu zaručnica i buduća supruga ne zna niti želi naučiti ni jaje skuhati.
Kap koja mu je prelila čašu dogodila se kad mu je zaručnica napravila mjesečni obračun troškova te mu rekla koliko treba platiti u zajedničku blagajnu.
Tada sam je u šali upitao: hoće li ovoga biti i kad se vjenčamo? Ona mi je mrtva hladna rekla kako će se promijeniti jedino to što će ona paćati manju stopu poreza od one koju sad plaća jer u Njemačkoj plaćaš manje poreza na plaću ako si oženjen, pa kad dobiju djecu još i manje. Nisam mogao vjerovati što čujem. Pitao sam je mirno: Jel ti to meni ozbiljno? Odgovori ona kao da je to najnormanija stvar na svijetu: pa da, naravno. Što si ti mislio? Tko više ima zajedničke račune. Jesi ti normanal!”
E to joj je bila kap koja je prelila čašu mog strpljenja i nadanja. Nakon par dana sam spakirao svoje stvari i otišao.
Nakon nekoliko mjeseci javio se na natječaj jedne njemačke firme koja je otvarala predstavništo u Hrvatskoj. Bio je primljen i nije nimalo dvojio o povratku u Hrvatsku.
Fenix-magazin/SIM
