Ovog adventa donosimo drugačiju advnetsku priču, onu dječaka Daniela, korisnika udruge Zdenac, koja već više od 20 godina postojano pomaže siromašnima, zaboravljenima i svim onima u potrebi u Tanzaniji, na Kubi i u Venezueli, noseći im tako hranu i potrepštine, podupirući ih tamo materijalno, ali i podrškom, ljubavlju, razumijevanjem i toplinom i osmijehom.
Nestvarno je i zamisliti kamo li doživjeti činjenicu da zaista postoje mjesta u kojima su kruh i mlijeko luksuz, u kojima se Božić dočekuje s praznom blagdanskom košaricom, gdje obitelji odrastaju u nehigijenskim uvjetima, ali ipak sretni. Sretni jer su živi, jer brojni oko njih to nisu.
U Venezueli je stopa kriminala ekstremno velika, kao i ona siromaštva. Sve je to povezano u krug, tako djeca iz siromašnih obitelji, pa tako na ulici traže rješenje svoje neimaštine, razvijajući negativne moralne vrijednosti i delikventno ponašanje. Prvotno motivirani neimaštinom, ne znaju drugačije.
Udruga Zdenac dolazi upravo u takve živote, omogućujući obiteljima hranu i potrepštine, djeci i mladima nudeći sadržaj, zabavne i edukativne aktivnosti u Zdencu, obroke, ali i mogućnosti školovanja dajući im tako mogućnost gledanja u svjetliju budućnost, kroz program “Djeca blagoslova”.
Pomoć u ove misije stiže iz svih krajeva svijeta, kako financijska preko programa kumstva ili donacija, tako i ona u rukama, radu, vremenu, osmijehu naših volontera u misijama koji kažu da više toga prime u sebe nego što daju. Daju mnogo, a stostruko im se vrati. Ovakve priče jedna su od djelića života u Venezueli.
Ovo je priča o dječaku Danielu Villarroelu koji ima 10 godina i njegovoj sestri Elizabeth koja je napunila 14 godina.
“Mi smo brat i sestra Villarroel: ja sam Daniel i imam deset godina, moja sestra Elizabeth ima četrnaest godina. Živimo u Venezueli, na otoku Margarita, u naselju Pedro Luis Briceño. Ne idemo u školu jer dolazimo iz druge regije zemlje i nemamo potrebne dokumente kako bismo mogli pohađati državnu školu. Živimo u kući moje bake s tatom i maćehom i još četvero braće i sestara. Majka nam jako nedostaje, suživot s maćehom nije dobar i svakodnevno plačemo za majkom. Naš otac radi kao čuvar, a plaća mu iznosi samo 30 kuna i 48 lipa – to je zakonski minimalac kojim može kupiti samo kilogram riže i leće.
Otac kaže da je prije 2000. godine i socijalizma, Margarita bio jako razvijen otok koji je živio od turizma i safarija. Imali smo puno lavova i žirafa za safari. Ali onda je predsjednik Chavez, htijući da niža klasa dobije moć u svoje ruke, dozvolio da oružje može nabaviti tko god hoće, pa su počeli divljački obračuni i kriminal je praktički legalno ušao u društvo. Zaredale su se pljačke i ubojstva lokalaca i turista. Razvila se i trgovina drogom, koja nije legalna, ali je javna, jer je u nju otvoreno uključena i policija i vojska. Iz Kolumbije preko Margarite droga ide u svijet, a tome sudjeluju i mali ljudi s našeg otoka. Oni koji imaju barku, drogu prebacuju na otvoreno more gdje ih dočekuju veći brodovi. Ostali dilaju. Svatko se snalazi kako zna i može da preživi, a mnogi pritom i stradaju.
U kuću naših susjeda jučer je upala krimi policija. Istjerali su cijelu obitelj ispred vrata i pred njihovim očima ubili oca kojeg su tražili u vezi nekog razbojstva, jer je već ranije par puta bio uhićivan. Onda su njegovo tijelo ostavili obitelji da ga pokopa i otišli. Takvih pogreba bude bar jedan tjedno i po dva ubojstva šefova bandi. U bande su uključeni skoro svi, od tinejdžera do odraslih, a te bande se svako malo zavade. Najsiromašnija naselja se smatraju najopasnijima jer se uglavnom tu razvija delinkvencija. Djeca su i u kući i vani izvrgnuta agresiji i opasnosti. Svatko je svakome opasnost.
I eto, u jedno takvo mjesto je iz Hrvatske došla udruga Zdenac. Ulazna vrata njihove kuće su sva izrešetana mecima, ali oni ih i dalje svaki dan otvaraju za nas. Moja sestra i ja više volimo biti u Zdencu – Aljibe nego kod kuće s maćehom. U Zdencu smo pronašli mjesto puno ljubavi i bratstva, u kojem se svi prema nama dobro odnose. Uče nas molitvi i dobrom ponašanju, tu se družimo s drugom djecom i bavimo sportom. Zahvaljujući Vašem dobrom srcu svaki dan imamo za jesti. Svake godine dobijemo nove hlače, majicu i cipele. Jako smo zahvalni na svemu što radite za nas i želimo i dalje biti dijelom te velike obitelji Zdenac – Aljibe.
Priključite se i vi podržavanju programa i rada Udruge Zdenac – donacijom, volontiranjem ili kumstvom još ovog Adventa. Više informacija o mogućnostima uplata pronađite ovdje.
Fenix-magazin/MD/Jana Radeljak
