Danas iz perspektive proslave Dana antifašizma vidim tek koliko je život ponekad nepravedan, a povijest plod nepoštenih slučajnosti. Te slučajnosti, a u ovom primjeru zlonamjerno otimanje autorskih prava na borbu protiv fašizma i herojstvo autentičnih boraca ukazuju na cinizam i nastranost društvenih procesa. Pa sam odlučio podsjetiti narod na istinu.
Piše: Marko Ljubić
Početkom sedamdesetih godina nas petorica kao predvodnici revolucije, a bilo nas je zajedno dvadesetak, smo bili teško ugnjetavani.
Odlučili smo se pobuniti protiv čistog fašizma. Tada nismo znali da se to zove fašizam, a gledajući iz današnje perspektive, bio je. Nismo imali dječija prava, bili smo prisiljavani na maloljetnički rad bez plaće, suđenja za sve što uradimo su bila po principu prijekog suda bez prava na žalbu, nisu nam priznavali svjedoke obrane, tužitelj je uvijek imao pravo, a kazna se izvršavala odmah. Uz to, taj fašizam je imao i klerofašističko obilježje, jer su i fratri mogli osuditi svakoga od nas i odmah, primjerice potezanjem za uho izvršiti kaznu.
Prisiljavali su nas da skupljamo milijune plodova murvi svako jutro služeći tako običnim svinjama, morali smo čupati travu po krumpirištima opet služeći kravama i svinjama, morali smo čuvati krave, prisiljavali su nas umivati se svaki put kad pođemo u nedjeljno jutro u Crkvu u koju smo morali ići umjesto da idemo k’o slobodni ljudi u polje igrati lopte, nisu nam dopuštali pod prijetnjom šibe i svakovrsnih batina ući u tuđi voćnjak i najesti se jabuka Petrovki, zatim smokava, pa poslije kavoda, krastavaca, grožđa, bilo nam je strogo zabranjeno izmlatiti cure koje su bile krajnje bezobrazne prema nama i k’o pravi udbaški cinkeri stalno nas cinkale starijima, babe su nas prijavljivale da ne nazivamo “Faljen Isus i Marija”, a uz sve to smo morali ići u školu u kojoj nismo imali nikakva prava pa su nas učitelji mogli izmlatiti kad su god htjeli. Prava žalbe ni na što nije bilo, jer svaka žalba bi izazivala dodatnu kaznu pod prijekim sudom.
I, jedan dan, negdje uoči Ivandana smo Jole, Muc, Tara, Miki, Baksuz i ja odlučili uzeti praćke, zvali smo ih bacaljkama, krenuti u polje, usput napasti vinograd s jabukom Petrovkom koju je čuvao naoružani glavni fašist u selu, stari Ćomo, te provesti cijeli dan na kupanju.
Ćomu smo napali sa svih strana kamenjem, urlanjem, počeo je bježati pa pao preko trsova loze i slomio ruku.
A mi smo nabrali jabuka pune majice, i uživali do kasne noći usprkos bijesnim pozivima fašista, prvo s prijetnjama da će nas pobiti, a kad se nismo predavali, molećivim pozivima da nam neće ništa i da smo pomilovani.
Danas nas prisiljavaju slaviti daleko manju pobunu od naše, a cijela država i narod su prisiljeni to nazivati praznikom antifašizma zato što su dva, tri tipa jednostavno utekli u neku šumu. Nisu nikoga ni napali, niti ih je netko kažnjavao kao nas.
Sad vi meni recite, nije li to nastavak onoga fašizma koji je nas ugnjetavao a da stvar bude užasnija, bili smo djeca, a nismo imali nikakvih prava.
I brate dragi, deset puta smo bili hrabriji.
Nakon mučnih pregovora dovikivanjem u kasne noćne sate smo se predali, nisu nas istukli, niti smo bili kažnjeni, a izazvali smo i pomutnju među fašistima, gdje su čak i prilično militantne fašističke babe počele govoriti za ranjenog Ćomu – Tako mu i triba đava ga odnio stara i manita!
A mi smo u generaciji, čak i među starijima postali pravi heroji, te svijetli primjer generacijama iza nas. Uz to, u borbi nismo imali žrtava, a ranili smo glavnog fašistu.
E sad, pravo recite što bi danas trebalo slaviti posmatrajući stvari iz perspektive ljudskih prava, našu pobunu ili ovu koju naređuju slaviti?
Fenix-magazin/SIM/Marko Ljubić
