Eruditu Milana Ilića, koji je diplomirao povijest umjetnosti te njemački jezik i književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a u Njemačkoj je studirao andragogiju, javnost će pamtiti po nekoliko njegovih životnih projekata. U formi poezije suvereno je baratao riječima izdavši nekoliko zbirki, od kojih je posljednja „Dnevnik jednog kuferaša“ predstavljena protekle jeseni u Kutini. Osim pjesama zbirka sadrži dramske tekstove s obzirom na to da je bio veliki poklonik kazališne scene.

Pisao je kraću prozu koju je objavljivao u različitim tiskovinama, a čitana je i na Radio Zagrebu.

Djetinjstvo, mladost i zrele godine posvetio je glumi, a prva uloga bila mu je ona Kantorovog sina u drami Ivana Cankara Kralj na Betajnovi koju je igrao još kao osnovnoškolac. Od tada je bio u potpunosti posvećen „daskama koje život znače“ utjelovljujući brojne uloge dramskih tekstova ili pisanjem drama. Na sceni su bili izvođeni i njegovi dramoleti.

Osim Hellerove drame prevodio je Brechta, Boella, Lenza, Kischona, a dio prijevoda izveden je na Radio Zagrebu.

Kao ravnatelj Muzeja Moslavine i povjesničar umjetnosti organizirao je i postavljao brojne izložbe. Za njih je pisao i uređivao kataloge koji su između ostalog dešifrirali djela Miroslava Šuteja, Nives Kaurić-Kurtović, Kosuke Kimure i drugih.

Ljubav kojoj je posvetio dio svog profesionalnog života bila je sport. Osim što je napisao prvu europsku Himnu sportske rekreacije, sudjelovao je u organizaciji brojnih sportskih susreta rekreativaca.

Prijatelji, poznanici i bliski mu ljudi pamte ga kao mirnu, ali vedru osobu koja je za svaku zgodu imala pripremljen barem jedan vic. Stoga ne treba čuditi što je preveo i obradio zbirku židovskih viceva pod nazivom “505 bez crte”.

Milan Ilić bit će ispraćen na posljednji počinak u Zagrebu, u krugu uže obitelji.

Fenix-magazin/MD/Hina