U četvrtak, 20. studenoga 2025., u 70. godini života, u zadarskoj bolnici preminuo je Vlatko Majić, cijenjeni hrvatski književnik, profesor i jedan od osnivača Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Njegov rad ostavio je dubok trag u obrazovanju i kulturnom životu Paga, Zadra i šire.
Vlatko Majić rođen je 26. kolovoza 1956. u Vitini kraj Ljubuškoga. Obrazovanje je započeo u klasičnoj gimnaziji, a potom diplomirao književnost. Osim što je bio profesor hrvatskoga jezika, bio je i diplomirani knjižničar. Tijekom karijere predavao je u osnovnim i srednjim školama u Zagrebu, Zadru i Pagu, a jedno je vrijeme vodio i Gradsku knjižnicu u Pagu, gdje je od 2013. do 2021. godine obnašao dužnost ravnatelja.
Posebno snažan trag ostavio je na Pagu, gdje je svojim mirnim autoritetom i toplim riječima znao potaknuti, ohrabriti i usmjeriti učenike i suradnike. Aktivno se uključivao u rad s mladima, sudjelujući u nekadašnjem Listopadu u Novalji, a potom godinama pratio Novigradsko proljeće, pružajući učenicima podršku u njihovim prvim literarnim koracima.
Vlatko Majić bio je dobitnik brojnih priznanja, među kojima se ističu: Republička nagrada na Trebinjskim večerima poezije, Godišnja nagrada Riječkoga književnoga i naučnoga društva, Nagrada Alpe-Adria u Trevisu, Nagrada fra Martina Nedića.
Dug niz godina bio je aktivno uključen u kulturni i društveni život, predsjedavajući Ogrankom Matice hrvatske u Pagu i Ogrankom Društva hrvatskih književnika u Zadru. Bio je član Udruge dragovoljaca Domovinskog rata te Društva hrvatskih književnika u Zagrebu.
Njegova su djela prevođena na engleski, njemački, francuski, talijanski, albanski i slovenski jezik, a uvrštena su u dvadesetak antologija i zbornika, među kojima se ističu: Grana koja maše (1988.), Sunce (1991.), Haiku iz rata (1995.), Hvatanje sjenke vjetra (1999.), Vinožito (2020.) i mnogi drugi. Objavio je i niz samostalnih zbirki pjesama i proze, uključujući Glazba češlja (1982.), Pjevač pod zemljom (1987.), Kairos (1989.), Vrijeme soli (1996.) i Krila nad vodom (2006.).
Vlatko Majić ostaje upamćen kao predani književnik, učitelj i kulturni djelatnik, čije će djelo nastaviti živjeti kroz prijevode i antologije koje su zabilježile njegov doprinos hrvatskoj književnosti.
Posljednji ispraćaj pokojnog Vlatka Majića bit će u subotu, 22. studenoga 2025., u 15 sati na gradskom groblju u Pagu.
Putem društvenih mreža od pok. Vlatka Majića se opraštaju brojni kolege književnici, među kojima su i Mijo Mišo Bijuklić tekstopisac, pjesnik, glazbenik i predsjednik Hrvatske iseljeničke lirike, te Tomislav Marijan Bilosnić koji je svom prijatelju posvetio i pjesmu „Otišao je, a Vlatko je“. Pjesmom je Bilosnić izrazio tugu zbog gubitka prijatelja, ali istovremeno i pokazao kako njegova poezija i sjećanje čuvaju njegov duh i prisutnost unatoč smrti.
OTIŠAO JE, A VLATKO JE
Otišao je kroz svjetlo što se siječe
kamenjem
i tamom Hercegovine
otišao je iz soli Paga
a ipak je tu
u plavom
s bijelim krilima
Može li čovjek umrijeti?
Može li duša nestati?
Ili se samo skriva
u tišini stihova
dodirujući oblake kao ruke što nas miluju
Otišao je Vlatko
ali pjesme ostaju
poput mora što čuva tajne soli s beskrajem
I ja šutim
i puštam da tvoja poezija klizi
kroz moje prste
da ostane svjetlo gdje je tvoja sjena
gdje smo svi mi zajedno
Vlatko, u tvom imenu
zvoni zvono kamena
Pag i Hercegovina
tvoje ruke
tvoje oči
tvoje tiho „ovo sam bio“
Zadnji put smo zajedno gledali u vodu
kako protječe
kako odnosi dane koje smo znali
Tišina je ostala i miris soli
na rubu sjećanja
A život protječe uvijek
u svemu što teče
Otišao je Vlatko
i ja šutim
i slušam protok vremena
i šaljem mu posljednji pozdrav
kao pjesnik što zna
da pjesma zadrži onoga koga više ne vidimo
Tomislav Marijan Bilosnić
U Zemuniku 20. studenoga 2025.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
