U Zagrebu je u 88. godini života nakon duge i teške bolesti preminuo bivši hrvatski nogometni izbornik Miroslav Ćiro Blažević.
Blažević je preminuo nakon što se duže vrijeme borio sa zloćudnom bolešću, koja je, nažalost, metastazirala.
Prvi put dijagnosticiran mu je karcinom prostate 2011. godine, no Blažević se othrvao opakoj bolesti. Godinu dana nakon toga operiran je i zbog melanoma u početnoj fazi. U rujnu 2019. teška se bolest još jednom vratila, a nažalost ovoga puta Ćiro nije izašao kao pobjednik.
Jedno od posljednjih javnih pojavljivanja Blažević je imao sredinom prosinca prošle godine kada je u Zagrebu dobio nagradu “Vladimir Beara” za doprinos razvoju sportske kulture i društvene tolerancije.
“Okupili ste se u velikom broju i ukazali ste mi veliku čast. Ali, ovo je moje posljednje obraćanje javnosti na jednom javnom skupu. Gotovo je. Nema više. Adio Ćiro. Brojim zadnje dane, svjestan sam toga,” rekao je tada Ćiro. Nakon što je dobio nagradu nije imao više snage za nikakve razgovore s medijima, razgovore koje je inače uvijek rado vodio i koje nikad nije odbijao.
Njegovo trenersko umijeće, a prije svega osobna karizma, osvajala je navijače i ljude gdje god je radio.
Blažević je službeno rođen 10. veljače 1935. godine u Travniku, no Ćiro je nekoliko puta objasnio kako se njegov otac Mato malo više zadržao u kafiću pa ga je kod matičara upisao dan kasnije.
Nogometnu karijeru započeo je 1954. godine u travničkom klubu “Bratstvo”. Potom je preselio u Dinamo, a 1955. odlazi u Lokomotivu, a zatim se vraća u Bosnu i Hercegovinu u Sarajevo, gdje igra do 1958. godine. U Hrvatsku se vratio 1958. godine, ali ovoga puta u Rijeku, gdje je igrao sve do 1961. godine. Potom godinu dana igra za švicarski nogometni klub Sion, a prvo mjesto trenera dobio je u niželigašu FC Vevey.
Trener svih trenera je u dugogodišnjoj trenerskoj karijeri vodio 19 klubova u Švicarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Kini i Iranu, a trenirao je i pet reprezentacija (Švicarsku, Hrvatsku, Iran, BiH, kinesku U-23).
Međutim, dva velika rezultata obilježila su mu karijeru. Dinamov naslov prvaka bivše države 1982. godine, te bronca hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj.
“Uvijek ’82. Nikada nije bilo dileme. Dinamo ’82 je na prvom mjestu, pa onda dugo ništa, pa moji Vatreni,” kazao je Blažević u prosincu 2021. na premijeri dokumentarnog filma o Miroslavu “Ćiri” Blaževiću autora Sabahudina Topalbećirevića.
Popularni je Ćiro na klupu Dinama zasjeo u prosincu 1980. godine nakon što je odstupio Ivan Đalma Marković dva kola prije kraja jesenskoga dijela natjecanja U ta je zadnja dva prosinačka kola momčad vodio njegov dotadašnji asistent Rudolf Cvek u statusu v. d. trenera.
Blažević je momčad krenuo brusiti na australskoj turneji u siječnju i veljači 1981. godine, a debitirao je na Marakani odigravši s Crvenom zvezdom 0-0. Bio je to senzacionalan remi s tadašnjim prvakom Jugoslavije jer je Dinamo u proljeće 1981. godine krenuo sa 14. mjesta. Na kraju je podigao momčad do petog mjesta.
No, iduće sezone je uslijedila “Dinamova eksplozija”, a sve je kulminiralo nezaboravnim “plavim proljećem” 1982. kad je Dinamo predvođen Velimirom Zajecom, Zlatkom Kranjčarom, Markom Mlinarićem, Stjepanom Deverićem…protutnjao do naslova prvaka. Prvog nakon 24 godine čekanje. Godinu kasnije “plave” je vodio i do pokala pobjednika Kupa, posljednjeg Dinamova trofeja u bivšoj SFRJ.
Blažević je u prvom mandatu u Dinamu ostao do 1983. godine, vratio se potom 1986. i ostao do 1988., treći put je “Modre” vodio od 1992. do 1994., a posljednji put u sezoni 2002./2003. kada se oprostio naslovom prvaka.
Blažević je jedini trener koji je s Dinamom osvojio naslov prvaka i u bivšoj državi i u HNL-u, jedini je trener koji je osvojio Kup i u doba SFRJ i u samostalnoj Hrvatskoj. Maksimirsku je momčad vodio u čak četiri različita mandata u tri različita desetljeća i osvojio tri naslova prvaka, dva Kupa i Superkup.
Svakako najveći uspjeh u karijeri ostvario je na klupi hrvatske reprezentacije koju je vodio do trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu 1998. godine. Ukupno je “Vatrene” vodio rekordna 72 puta, no Zlatko Dalić je tik iza njega sa 70 utakmica na klupi Hrvatske.
Popularni Ćiro je na hrvatskoj klupi debitirao 23. ožujka 1994. pobjedom protiv Španjolske sa 2-0 u prijateljskoj utakmici u Valenciji. Uslijedile su sjajno odrađene kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. u kojima je Hrvatska bila ispred Italije. Na EURO-u “Vatreni” su u premijeri pobijedili Tursku, potom detronizirali branitelje naslova Dance, izgubili od Portugala, da bi u četvrtfinalu ispali od kasnijih prvaka Nijemaca.
Vrhunac Ćirina puta na hrvatskoj klupi bila je “francuska bronca”. U svom premijernom nastupu na World Cupu “Vatreni” su osvojili treće mjesto. U skupini smo bili drugi iz Argentine, a potom smo dobili Rumunjsku (1-0), u četvrtfinalu deklasirali Njemačku (3-0), izgubili od Francuske u polufinalu (1-12), te slavili sa 2-1 protiv Nizozemske u utakmici za treće mjesto (2-1).
“Francuska 1998. je bilo posebno natjecanje za mene. Pobijedili smo brojne teškoće i teške protivnike kako bismo došli do te medalje, taj je uspjeh mnogo značio za sve ljude u domovini,” rekao je svojedobno Ćiro.
Od reprezentativne se klupe oprostio u jesen 2000. godine nakon lošeg otvaranja kvalifikacija za SP 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, (Belgija 0-0, Škotska 1-1). Reprezentaciju je ukupno vodio 72 puta ostvarivši 33 pobjede, 24 remija i 15 poraza.
Osim hrvatske reprezentacije, Blažević je vodio nacionalne selekcije Švicarske, Irana, Bosne i Hercegovine te Kine U-23, a na klupskom se planu okušao u brojnim klubovima, uključujući i Rijeku, Osijek, Varteks, Hajduk, Zagreb, Zadar, te u inozemstvu Nantes, PAOK, Grasshopper, Prištinu, Muru…
“Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i da toliko plačem, da nikada ne prestanem. Ništa me u životu nije mimoišlo! Dva raka sam imao, a sada se, evo, pojavio i treći. U djetinjstvu sam bio takva sirotinja da sam gaće na štapu nosio, a kasnije u mladosti, kada sam se već bio i oženio, supruga i ja nismo znali hoćemo li imati za ručak ili nećemo. Život mi je bio jedna obična kalvarija i trebalo je sve to proći. Ni ovaj trenerski posao, koji možda izvana drugačije izgleda, nije ništa drugo nego jako malo satisfakcije, a puno razočaranja,” napisao je Ćiro u jednoj od svojih posljednjih objava.
Blažević je više od 60 godina bio u braku sa suprugom Zdenkom s kojom je dobio troje djece, sina Miroslava Juniora te kćeri Barbaru i Catherine.
Ćiro je jedini u povijesti tri puta dobio Državnu nagradu za šport “Franjo Bučar” – 1998. godišnju nagradu za pojedince, zatim 1998. godišnju nagradu za momčadi kao član reprezentacije, te 2007. nagradu za životno djelo. Skupština Hrvatskog nogometnog saveza na sjednici 22. prosinca 2021. dodijelila mu je titulu počasnog izbornika.
Godine 2005. odlučio se kandidirati za predsjednika države, ali je osvojio samo 0.80 posto glasova.
Nakon Dražana Jerkovića, Tomislava Ivića, Vlarka Markovića, Stanka Poklepovića, Otte Barića i Zlatka Kranjčara, Miroslav Blažević je nažalost, već sedmi hrvatski nogometni izbornik koji je preminuo.
Blažević je na hrvatskoj klupi debitirao 23. ožujka 1994. pobjedom protiv Španjolske sa 2-0 u prijateljskoj utakmici u Valenciji.
Uslijedile su sjajno odrađene kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. u kojima je Hrvatska bila ispred Italije. Na EURO-u “Vatreni” su u premijeri pobijedili Tursku, potom detronizirali branitelje naslova Dance, izgubili od Portugala, da bi u četvrtfinalu ispali od kasnijih prvaka Nijemaca.
Vrhunac Ćirina puta na hrvatskoj klupi bila je “francuska bronca”. U svom premijernom nastupu na World Cupu “Vatreni” su osvojili treće mjesto. U skupini smo bili drugi iz Argentine, a potom smo dobili Rumunjsku (1-0), u četvrtfinalu deklasirali Njemačku (3-0), izgubili od Francuske u polufinalu (1-12), te slavili sa 2-1 protiv Nizozemske u utakmici za treće mjesto (2-1).
Od reprezentativne se klupe oprostio u jesen 2000. godine nakon lošeg otvaranja kvalifikacija za SP 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, (Belgija 0-0, Škotska 1-1).
Reprezentaciju je ukupno vodio 72 puta ostvarivši 33 pobjede, 24 remija i 15 poraza.
Nogometni put Miroslava Blaževića
Nogometni put Miroslava Blaževića koji je preminuo u srijedu u 88. godini u Zagrebu.
Miroslav Blažević je rođen 10. veljače u Travniku u Bosni i Hercegovini.
Nogometnu karijeru započeo je 1954. godine u travničkom klubu “Bratstvo”, a godinu dana kasnije odlazi u Dinamo. Iste godine prelazi u Lokomotivu, a zatim seli u Sarajevo, gdje igra do 1958. godine. Iduća stanica je bila Rijeka gdje se zadržao do 1961. godine. Potom je igrao za Sion. Kako je, prema vlastitom priznanju, bio prosječan igrač nakon ozljede se okrenuo trenerskom poslu kojeg je započeo u niželigašu Veveyju iz kojeg je preselio na klupu Siona. Potom je vodio Lausanne, te nakratko i švicarsku reprezentaciju.
U Hrvatsku se vratio 1979. preuzevši Rijeku, a u prosincu iduće godine je postao trener Dinama. Momčad je preuzeo na 14. mjestu, a na kraju sezone “Modri” su bili peti. Iduće sezone je uslijedila “Dinamova eksplozija”, a sve je kulminiralo nezaboravnim “plavim proljećem” 1982. kad je Dinamo predvođen Velimirom Zajecom, Zlatkom Kranjčarom, Markom Mlinarićem, Stjepanom Deverićem…protutnjao do naslova prvaka. Prvog nakon 24 godine čekanje. Godinu kasnije “plave” je vodio i do pokala pobjednika Kupa, posljednjeg Dinamova trofeja u bivšoj SFRJ.
Blažević je u prvom mandatu u Dinamu ostao do 1983. godine, vratio se potom 1986. i ostao do 1988., treći put je “Modre” vodio od 1992. do 1994., a posljednji put u sezoni 2002./2003. kada se oprostio naslovom prvaka.
Blažević je jedini trener koji je s Dinamom osvojio naslov prvaka i u bivšoj državi i u HNL-u, jedini je trener koji je osvojio Kup i u doba SFRJ i u samostalnoj Hrvatskoj. Maksimirsku je momčad vodio u čak četiri različita mandata u tri različita desetljeća i osvojio tri naslova prvaka, dva Kupa i Superkup.
Iz Dinama je 1983. otišao u Grasshopper s kojim je osvojio naslov švicarskog prvaka, a 1986. preuzima Prištinu spasivši je od ispadanja u drugu ligu. Zatim se neuspješno vraća u Dinamo, nakon čega odlazi u francuski Nantes kojeg je vodio od 1988. do 1991. godine, a zatim je šest mjeseci trenirao PAOK.
Nakon osamostaljenja Hrvatske, Ćiro se vraća u hrvatski nogomet te postaje trener i predsjednik NK Croatie (Dinama) s kojom osvaja prvenstvo (1993) i Kup (1994). U ožujku preuzima hrvatsku reprezentaciju koju je vodio do jeseni 2000. godine.
Na klupi “Vatrenih” je vrhunac doživio 1998. u Francuskoj predvodivši nacionalnu vrstu do bronce, dok je dvije godine ranije na EP-u u Engleskoj Hrvatska ispala u četvrtfinalu.
Reprezentaciju je ukupno vodio 72 puta ostvarivši 33 pobjede, 24 remija i 15 poraza.
Nakon što je napustio hrvatsko kormilo, Blažević je prihvatio poziv iz Irana preuzevši tamošnju reprezentaciju. Nakon što se Iran nije uspio kvalificirati na Svjetsko prvenstvo 2002. (ispao je u play-offu od Irske), ponovo se vratio u Hrvatsku. Prvo u Osijek, a potom u Dinamo s kojim 2003. osvaja hrvatsko prvenstvo. Potom je vodio Muru i Varteks, a u lipnju 2005. postaje trener Hajduka.
U Splitu je počeo startao osvajanjem Superkupa protiv Rijeke. Međutim, uslijedio je europski debakl protiv Debrecena (porazi 0-3 u Mađarskoj i 0-5 na Poljudu), a nakon lošeg otvaranja u HNL-u, Ćiro je u rujnu napustio Poljud.
Koncem 2005. Blažević preuzima švicarski Neuchatel Xamax, ali ga nije uspio spasiti od ispadanja. Po povratku u Hrvatsku preuzeo je Zagreb, a u lipnju 2008. je postao izbornikom reprezentacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Ćiro i njegovi “Zmajevi” nisu se uspjeli plasirati na SP u Južnoj Africi. Zapeli su u play-offu od Portugala, a Blažević je potom podnio ostavku.
Iduća stanica bio je kineski Shanghai Shenhua s kojim je bio treći u prvenstvu, a u prosincu 2010. postao je izbornik kineske U-23 reprezentacije. Nakon što je reprezentacija ostala bez plasmana na Olimpijske igre 2012. u Londonu podnio je ostavku.
Kratko vrijeme vodio je i iranskog prvoligaša Mes Kermana, te ponovo Zagreb. Početkom 2014., Ćiro je potpisao ugovor sa Slobodom napravivši još jedan podvig, vrativši tuzlanski klub u prvu ligu. Od ukupno 15 utakmica, Sloboda je pobijedila u 13.
Posljednji posao imao je u Zadru gdje je stigao u rujnu 2014. godine, ali je početkom 2015. napustio Stanove.
Rođen: 10. veljače u Travniku (BiH)
Igračka karijera: Bratstvo Travnik, Dinamo, Lokomotiva, Sarajevo, Rijeka, Sion, Moutier
Trenerska karijera: Vevey, Sion, Švicarska, Lausanne-Sport, Rijeka, Dinamo Zagreb, Grasshopper, Priština, Dinamo Zagreb, Nantes, PAOK, Croatia Zagreb, Hrvatska, Iran, Osijek, Dinamo Zagreb, Mura, Varteks, Hajduk, Neuchatel Xamax, Zagreb, Bosna i Hercegovina, Shanghai Shenhua, Kina U-23, Mes Kerman, Zagreb, Sloboda Tuzla, Zadar
Trofeji:
Sion
Švicarski kup – 1974
Dinamo
Prvenstvo Jugoslavije – 1982
Jugoslavenski kup – 1983
Prva HNL: 1993, 2003
Hrvatski kup: 1994
Hrvatski Superkup: 2002
Grasshopper
Švicarsko prvenstvo: 1984
Hajduk
Hrvatski Superkup: 2005
Hrvatska reprezentacija:
3. mjesto na SP 1998
Blažević sedmi hrvatski izbornik koji je umro
Blažević je sedmi izbornik hrvatske vrste koji je preminuo nakon Dražana Jerkovića, Stanka Poklepovića, Vlatka Markovića, Tomislava Ivića, Otte Barića i Zlatka Kranjčara.
Legendarni Jerković ostat će upisan u povijest hrvatskog nogometa kao prvi izbornik naše reprezentacije. Vodio je hrvatsku vrstu u povijesnoj utakmici protiv reprezentacije SAD 17. listopada 1990. godine u Zagrebu. Hrvatska je pobijedila 2-1. Pod njegovim vodstvom reprezentacija je slavila i protiv Rumunjske u Rijeci (2-0) te u Murskoj Soboti protiv Slovenije (1-0). Jerković je preminuo 9. prosinca 2008. u 72. godini.
Nakon što je Jerković odustao od izborničke funkcije za njegovog nasljednika je izabran Poklepović. Vodio je reprezentaciju četiri puta, na tri utakmice u Australiji te protiv Meksika u Zagrebu. Na turneji je vodio kombiniranu momčad koja je doslovce skupljena preko noći. Poklepović je nakon dva poraza smijenjen. Umro je 24. prosinca 2018. u 80. godini.
Vlatko Marković je vodio reprezentaciju samo na jednoj utakmici. U prijateljskom dvoboju protiv Ukrajine 25. lipnja 1993. na stadion Maksimir pred 25.000 gledatelja. Hrvatska je slavila 3-1, a Marković je ubrzo potom izabran za dopredsjednika HNS-a. Od 1998. je bio predsjednik HNS-a, a tu funkciju je obnašao nepuna tri mandata. Preminuo je 23. rujna 2013. u 77. godini.
Jedan od najuspješnijih hrvatskih trenera svih vremena Tomislav Ivić vodio je našu reprezentaciju smo jednom. Protiv Italije u Palermu u kvalifikacijama za EP 1996. kada je Blažević bio kažnjen. Ivić je tada bio direktor reprezentacije, a protiv ‘Azzurra’ se spustio na klupu i Hrvatska je slavila 2-1. Preminuo je 24. lipnja 2011. u 77. godini života.
Otto Barić je svoj mandat otvorio neodlučenim ishodom protiv Walesa (1-1) u Varaždinu u prijateljskoj utakmici te nulom u Osijeku protiv Estonije na startu kvalifikacija za EP 2004. u Portugalu. Usprkos slabašnom startu, Barić je ‘kockaste’ odveo na EP. Na EP-u nije imao sreće sa ždrijebom i u skupini s Francuskom, Engleskom i Švicarskom osvojili smo samo jedan bod. Nakon EP-a počela je potraga za novim izbornikom. Barić je umro 13. prosinca 2020. u 87. godini.
Nakon Barića na klupu Hrvatske zasjeo je Zlatko Kranjčar. Pod njegovim vodstvom Hrvatska je prošla kroz kvalifikacije za SP u Njemačkoj 2006. bez poraza osvojivši prvo mjesto. Nažalost, na World Cupu smo ponovo zapeli u prvoj rundi. Upisali smo poraz od Brazila (0-1), te dva remija (Japan 0-0, Australija 2-2), a nakon SP-a Kranjčar je smijenjen. Kranjčar je umro 1. ožujka 2021. u 64. godini.
Trenerski trofeji i nagrade:
Švicarski kup sa Sionom 1974.
Prvak Jugoslavije s Dinamom 1982.
Kup Jugoslavije s Dinamom 1983.
Prvak Švicarske s Grasshopperom 1984.
Prvak Hrvatske s Dinamom 1993., 2003.
Hrvatski kup s Dinamom 1994.
Superkup s Dinamom 2002.
Superkup s Hajdukom 2005.
Dvoransko prvenstvo Hrvatske sa Zagrebom 2006.
Treće mjesto na Svjetskom prvenstvu s Hrvatskom 1998.
Uefin Trener svih trenera: 1998.
Red kneza Branimira s ogrlicom 1998.
Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara 1998.
Državna nagrada Franjo Bučar 1998., 2007.
Fenix-amgazin/MD/SČ/Hina
