Danas, u nedjelju, na tisućitu obljetnicu postojanja Trebinjsko-mrkanske biskupije (najstarije biskupije u BiH) navrši se i više od 30 godina mojeg nedolaženja u Trebinje.
Piše: Dr. Jure Burić
Baš tim povodom nađoh se u nedjelju u tom gradu koji mi svih tih godina niti malo nije nedostajao. A nije jer je Trebinje sinonim stradanja mene i moga hrvatskog naroda u istočnoj Hercegovini, kao i stradanja hrvatskoga naroda iz Hrvatske, poglavito onog iz također mog Dubrovnika. Dok su granate padale po Dubrovniku, ubijale i razarale naše ljude, zarekao sam se da moja noga tamo više kročiti neće. Onda sam ublažio tu svoju odluku rekavši, ako živ ostanem. I evo hvala dragom Bogu ostadoh i dođoh na svetu nedjelju u Trebinje.
Dođoh prigodno za tu veliku biskupijsku obljetnicu u Trebinje. Pritom mislim, što je tih mojih trideset godina prema točno trideset i tri puta više “biskupijskih” godina. A i ono trideset i tri mi se učini prigodnom poveznicom s onih Isusovih trideset i tri godine.
Došao sam u Trebinje s ravanjskim svećenikom don Ivom i još nekoliko mojih Ravnjana slaviti Sv. Misu u Trebinjskoj katedrali koja je pored svega ipak ostala neoštećena u ovome ratu.
Hvala Onome i onima što su je sačuvali!. Sv. Misu predvodio je naš biskup i moj dragi prijatelj mons. Petar Palić s još dvanaestoricom svećenika.
Gledam grad i ljude u Trebinju. Promijenilo se dosta toga u tih trideset godina. Jesu li se promijenili i ljudi, osim što su stariji, ne znam. Volio bih da jesu, ali na bolje. Hoću li ja ili moji potomci trebati čekati novi “zveket oružja”, kako bi se u tako nešto uvjerio, ni to ne znam. Znam samo da me je Bog obdario zdravom pameti, pa ne mrzim nikoga. A to nije malo!
Mržnja samo pojačava spiralu zla koje u ovim hercegovačkim krajevima već desetljećima tinja. Pa kad je i ako je i sam prekineš učinio si nešto dobro i Bogu ugodno. Možda ćeš nešto slično pokrenuti i na onoj drugoj strani? Možda!
Nadati se i čekati! Čini mi se ne za dugo, jer nastavi li se i dalje ova “kultura smrti” umjesto one “života” loše nam se piše. I jednima i drugima. Neće trebati još jednu tisuću, već i deset puta manje vremena da nas s ovih Bogom danih prostora nestane.
I jednih i drugih. Danas u Trebinju, koje je nekada bilo biskupijsko središte što je vrvjelo katolicima Hrvatima, danas živi njih dvjestotinjak. Neimaština i loše gospodarstvo natjerat će i one druge na odlazak.
Da im je danas otvorena granica prema Zapadu, pitanje je koliko bi i njih ostalo. Negdje sam pročitao zgodnu prigodnu pošalicu u kojoj jedan Srbin, vidjevši kako se Bošnjaci vraćaju s dobrim mirovinama, kaže: “kad opet zaratimo, mi ćemo ići, a vi ostanite”.
Jedne i druge lako bi mogli naslijediti neki treći ljudi koje naša povijest i naša kultura pa i naš kršćanski svjetonazor neće zanimati. Oni će sa sobom donijeti svoje običaje, svoju kulturu, svoju religiju i neka druga pravila suprotna našima.
Pomolio sam se danas u toj našoj maloj katedrali i za tu nakanu, da nam se ti treći ne dogode. Neka nam Bog prosvijetli pamet, neka nam umjesto mržnje usadi ljubav, neka više nikada na ovim prostorima ne poteče ničija krv. Jer, svaka je ta krv pod majčinim srcem “rasla”, ne da bi se prolijevala, već da bi u miru i ljudskom dostojanstvu živjela!
Fenix-magazin/MD/Dr. Jure Burić
NAPOMENA: Dr. Jure Burić je poznati dubrovački liječnik i ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabor do njegovoga ukinuća.
