U Matejevom Evanđelju govori Isus učenicima o tome kako bi trebala izgledati prava molitva, upozoravajući ih da njezina snaga ne leži u mnoštvu riječi i javnom paradiranju, nego u iskrenom obraćanju Bogu.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Pri tome upozorava učenike da se ne može očekivati od Boga ono što se nije spremno učiniti u odnosu na drugoga. Zato u molitvi koju im preporučuje stoje sljedeće riječi: „I otpusti nama duge naše kao što i mi otpustismo dužnicima svojim“ (Matej, 6,12).
Dakle, onaj koji traži, mora biti sprema i dati. Biblija govori na mnogo mjesta o toj potrebi potvrde vjere kroz praktično življenje, kad upozorava da onaj koji traži oprost, treba imati razumijevanja za pogreške drugoga.
Novi smisleni početak u životu
Religijski gledano, naglasak je primarno stavljen na ono eshatološko koje poručuje da kraljevstvo nebesko može očekivati samo onaj čija vjera uključuje i dobro drugoga, jer Bog ne prosuđuje ljudske zasluge prema mnoštvu izgovorenih riječi, nego prema njihovoj usklađenosti s praktičnim životom. Pa ipak, niti u Bibliji nije samo govor o praštanju zbog onog eshatološkog iščekivanja, nego i zbog zajedništva kroz koje se postiže zadovoljan i sretan život.
Kad Isus kaže Petru da ne treba praštati samo sedam put nego sedamdeset puta sedam (Matej, 18,21-25), upozorava na to da je čovjek slabo stvorenje i da se samo kroz kontinuirano praštanje jednih drugima može postići zajedništvo.
Utoliko se može reći da Isus ne progovara samo s religijskog aspekta nego i onog sociološkog i psihološkog. Naime, u njegovom razmišljanju praštanje uključuje ne samo dobro drugoga, onoga koji je pogriješio, nego i onoga koji prašta, jer tko prašta oslobađa se tereta mržnje koji ga pritišće.
U tom duhu govori jedan od najpoznatijih psihoterapeuta Viktor Frankl, koji u praštanju vidi mogućnost za novi smisleni početak u životu. Uvjeren da se samo kroz praštanje može postići sretan život, ustvrdit će kako je njegov život u koncentracionom logoru, u kojem je kao Židov proveo neko vrijeme, umro.
Pojašnjava dalje kako mu je darovana još jedna životna priliku, koju želi iskoristiti na najbolji mogući način. Tim načinom života, bez opterećenja sjećanja na zlo koje mu je učinjeno, želi pokazati da je dostojan te nove prilike.
Franklc upozorava dalje da se samo onaj koji zbaci sa svojih leđa teret mržnje i želje za osvetom može uspraviti i krenuti putem u novi, osmišljen život. Inspirirana Franklovom teorijom o pronalaženju puta koji vodi u sretan i ispunjen život, ustvrdit će psihologinja Elisabeth Lukas da su mržnja i želje za osvetom opasne ne samo za onoga koji je počinio nepravdu nego i za onoga koji se ne može osloboditi sjećanja na nju.
Za Lukas postoje dvije stvari koje ometaju čovjeka da se ostvari u životu: kontinuirani sukob s prošlošću i strah od budućnosti. Onaj tko želi iskoračiti u budućnost, ne smije imati strah pred njom, niti se smije kontinuirano svađati s prošlošću, s onim što ga je u životu povrijedilo.
Okovi prošlosti
Tek kad se oslobodi onoga što ga je u prošlosti pritiskalo, oprosti i zaboravi nanesene mu nepravde, osoba je sposobna krenuti novim putem. Onaj tko želi krenuti novim stazama u životu, mora se osloboditi okova prošlosti koji ga čine robom.
A to je u mnogim slučajevima moguće samo kroz praštanje i svijest da nikada nije kasno za novi početak, kao i to da budućnost ovisi o ljudskom stavu prema problemima koji se nalaze pred njim. Iako ju se ne može ubrojiti u praktične vjernice, i filozofkinja Hannah Arendt, pozivajući se na evanđeoski princip ljubavi, daje također veliku važnost sposobnosti praštanja.
Filozof Matthias Szalay progovara o tome u analizi njezinoga djela „Vita activa“. Iako je dugo vremena pojam praštanja bio zapostavljen u filozofskim razmišljanjima, upozorava spomenuti autor, s Hannah Arendt dobiva praštanje važnost na važnosti u cjelokupnom društvenom životu.
Razlog za to leži u povijesnom iskustvu, tako spomenuta filozofkinja, da se čovjek može ostvariti samo u suradnji s drugim. Da bi uopće moglo doći do suradnje među ljudima, zajedničke djelotvornosti, s obzirom na ljudsku sklonost destrukciji, nužno je praštanje.
Praštanje pomaže čovjeku izaći iz začaranog kruga sjećanja na ona bolna vremena nepravde i patnje, otvarajući mu nove poglede na život. Dakle, praštanje nema za cilj samo dobro drugoga, odustajanje od mržnje i osvete, nego i vlastito, jer tko prašta bolje se osjeća duševno i fizički.
Nešto o tome govore i dugotrajna istraživanja od strane sveučilišta u Harvardu, koja ukazuju na to da se oni osposobljeni za praštanje i zaborav im nanesene nepravde, osjećaju i fizički zdravijim.
U tom kontekstu je svakako zanimljiva rečenica koju donosi prorok Izaija, u kojoj na vrlo dojmljiv, metaforičan način govori o tome da se i Jahve osjeća bolje kad zaboravi grijehe Izraela: „A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem, i grijeha se tvojih ne spominjem“ (Izaija 43,25). To zaboravljanje od strane Jahve vezano je uz poziv Izraelu da se okrene pravom putu. Nešto bi se slično moglo reći i za međuljudske odnose.
Praštanje treba imati dupli učinak
Židovi i Palestinci će postići mir u duši i društvu tek tada kad se osposobe kajati i oprostiti. To važi i zadruge narode. Praštanje treba imati dupli učinak: rasterećenje onoga koji smogne snage zaboraviti učinjenu nepravdu ili propust, ali i obraćenje onoga koji nanosi nepravdu.
Samo takav odnos prema praštanju, kako bi rekla Hannah Arendt, čini čovjeka sposobnim za pravu djelotvornost, koje nema bez kooperacije među ljudima. Istina, onaj koji je pretrpio veliku nepravdu nalazi se u težem položaju od počinitelja, jer je lakše prihvatiti praštanje nego oprostiti.
Pa ipak, i onaj povrijeđeni, ako ne želi čitav život nositi na svojim leđima teret tuđih pogrješaka i propusta, mora smoći snage ponovno iskoračiti u život kako bi našao osobni mir. A to je moguće samo kroz praštanje.
To je ono o čemu bi danas morali razmišljati mnogi narodi, oni koji su kroz povijest činili zlo kao i oni koji su bili žrtve. U analizi praštanja, ne smije se zaobići niti činjenica, kako piše Terry Eagleton u svojoj knjizi „Das Böse“ (Zlo), da opterećenost zlom vodi u „smrt“ ne samo počinitelja nego i žrtvu, jer se okreće protiv dobra.
S obzirom na destruktivnost pojedinih ljudi, moglo bi se djelomično složiti s filozofom Jean-Paul Sartreom da drugi može biti pakao, ali ne smije se zanemariti niti činjenica da onaj tko živi samo od negativnih sjećanja gura sam sebe u pakleno stanje života.
Praštanje temelj na kojem počiva vjera
Da je Viktor Frankl živio samo od sjećanja na zlo koje su mu počinili nacisti, ne bi nikada iskoračio u svijet svjetla. Uostalom, da su Isusovi učenici bili nesposobni praštati i zaboraviti, ne bi nikada prihvatili progonitelja Savla kao obraćenika Pavla.
Učinili su to, svjesni Učiteljeve poruke kako je praštanje temelj na kojem počiva vjera, i to ona u milosrdnoga Boga, koji, kako piše Izaija, briše grijehe Izraela iz svojega sjećanja, s ciljem uspostavljanja novog zdravog odnosa.
Ljubav jača od destrukcije
Ako je Bog spreman zaboraviti nepravdu poradi dobrih odnosa s ljudima, onda to ne može odbiti čovjek.
Da drugi može biti doista pakao kroz svoju sklonost destrukciji, iskusio je i jedan od najpoznatijih znanstvenika svijeta, Francis Collins, koji u svojoj knjizi „The Language of God“, u njemačkom prijevodu „Gott und die Gene“ (Bog i geni), progovara o tome kako mu je neki stranac silovao kćer, što ga je izbacilo iz životne ravnoteže i udaljilo još više od vjere.
Pa ipak, spoznaja da je ljubav jača od destrukcije, privukla ga je vjeri u Boga. Sposobnost praštanja je pomogla i njemu da zaboravi zlo. Collins vjeruje poput filozofa Kanta da svaki čovjek nosi u sebi znanje o tome što je dobro a što zlo.
Nažalost, u praktičnom životu, dominira kod nekih ljudi sklonost destruktivnom djelovanju, što unosi nesklad u ljudske odnose. Jedino što se može suprotstaviti destruktivnoj sklonosti, čije izvore ne poznajemo u potpunosti, jest sposobnost praštanja, i to ona koja izvire iz bezgranične ljubavi. Kad čovjek razmišlja o dobru i zlu, osveti i praštanju, treba se prisjetiti riječi Janusza Korczaka, poljskog pisca, židovskog porijekla, koji kaže da niti u svagdanjem životu nema ljubavi bez praštanja.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
