Nakon 50 godina provedenih u New Yorku, prof. dr. Mario Viscovich, prije sedam godina se vratio u Hrvatsku. Učinio je to, kako kaže, iz ljubavi prema domovini za kojom je uvijek patio. No, pri povratku je naišao i na brojne prepreke.
Za Fenix-magazin.de razgovarala Ljiljana Đalok
U razgovoru za Fenix-magazin.de je kazao kako mu se ponekad učini da Hrvatska ima više razumijevanja za strance nego hrvatske povratnike, jer stranci lakše ostvaruju prava od povratnika.
– Mnogi povratnici u Hrvatsku osjećaju se zakinuto i diskriminirano. Zakoni u Hrvatskoj nisu potpuno definirani. Uviđamo da neki stranci imaju veća prava nego mi povratnici ili ih barem lakše ostvaruju. Nama povratak nije olakšan. Za nas nema podrške kakvu smatram da bismo trebali imati. Smatram da u našem Saboru treba biti više zastupnika iz iseljeništva i puno ljudi misli slično kao ja. Najveći problemi, osobito na otocima, se tiču zemljišta, zemljišnih knjiga, građevinskih i uporabnih dozvola. Povratnicima je teško ishoditi svu svu potrebnu dokumentaciju i boriti se s birokracijom dok primjećujemo kako neki stranci sve to riješe u par dana. Naše ljude zakon ne štiti nego im otežava situaciju a stranci lakše dobiju sve dozvole da grade vile na moru iako njihov profit ne ostaje u Hrvatskoj. Tu je očito prisutna korupcija a mi smo naučili drugačije u organiziranim zemljama. Teško je ovdje se uklopiti i boriti se s našom birokracijom, kaže prof. dr. Mario Viscovich.
Koji je razlog Vašeg odlaska iz zemlje davne 1969. godine i koja je razlika između Vas i generacija mladih koje danas emigriraju?
Ja sam 1969. godine pobjegao iz Maribora u Italiju u izbjeglički logor iz političkih razloga, a godinu dana nakon toga, 1970. godine sam otišao u New York. U to doba, pored ekonomskih migracija, mi smo većinom bili politički emigranti za razliku od danas. Tadašnji komunistički sistem je ljudima puno toga otimao, pa se tako nas iz Istre iselilo više nego što ih je ostalo u Istri. Iz moje obitelji, ja sam četvrti koji je napustio državu u to doba. Odrekao sam se jugoslovenskog državljanstva 1969. godine i bio sam osoba bez državljanstva sve do 1976. godine dok nisam dobio državljanstvo u Americi. Po osnutku Hrvatske države, 1992. godine, sam uzeo i hrvatsko državljanstvo, a od 2016. godine sam povratnik u Hrvatsku sa stalnom adresom i boravištem u mjestu Punat na otoku Krku.
Kakav je bio Vaš život u Americi i kakvi su bili početci u stranoj zemlji?
U Ameriku sam došao bez znanja engleskog jezika ali sam ga naučio. Tamo sam studirao, radio, oženio se, u braku sam preko 50 godina i imam četvero djece. No, moram naglasiti kako sam od 1972. godine, svako ljeto na tri mjeseca dolazio u Hrvatsku na godišnji odmor.
Kakvi su bili Vaši interesi i aktivnosti kao iseljenika i čime ste se bavili u Americi?
Godine 1990. uključio sam se u pokret “Stvaranje Hrvatske države”. Bavili smo se tematikom iseljeništva. U Hrvatskom svjetskom kongresu bio sam gotovo na svim funkcijama osim predsjednik i tajnik. Bio sam u mnoštvu hrvatskih organizacija, no htio bih izdvojiti kako sam bio rizničar organizacije ” Prijatelji grada Vukovara “. Tada smo skupili 100.000 dolara za obnovu jedne zgrade u Vukovaru. Imao sam kontakte i družio se sa hrvatskom diplomacijom u svijetu pa i direktno sa prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom od kojeg sam dobio i odlikovanje Reda Hrvatskog Pletera. Neslužbeno sam bio savjetnik Vlade Republike Hrvatske zbog čega sam često dolazio u Zagreb. Za vrijeme rata, mi iseljenici, udružili smo se u akademsku i poslovnu zajednicu s ciljem ulaganja i pomoći našoj domovini. Nakon osnutka hrvatske države, radili smo na razvijanju gospodarskih odnosa između Amerike i Hrvatske. Osobno sam uvozio i distribuirao Hrvatska vina u Americi. Bez obzira na to gdje u svijetu živimo, cilj nam je bio povezivanje iseljeništva s matičnom državom i najvažnije da imamo osjećaj pripadnosti i povezanosti koji nas ispunjava. Godine 2002. napisao sam knjigu ” Odnos između dijaspore Hrvatske države i civilnog društva”.
Zašto ste se odlučili vratiti u Hrvatsku?
Prvo bih naglasio kako se mi povratnici ne vraćamo u Hrvatsku radi novca. Mi novac imamo, mi smo ga zaradili i donosimo ga u Hrvatsku. Ne vraćamo se niti zbog nekakvih pozicija ili položaja nego se isključivo vraćamo svojim korijenima i svojoj državi te iz ljubavi prema domovini.
Odnedavno ste postali predsjednik podružnice Domovinskog pokreta za Primorsko-goransku županiju. Zašto baš Domovinski pokret?
Prvo bih htio naglasiti kako u Hrvatskoj nikad nisam bio član neke stranke, a u Americi sam bio republikanac . Po povratku u Hrvatsku, ljudi su me često zvali da im pomognem ili su mi govorili svoje probleme. Shvatio sam da ako bilo što hoćeš napraviti, moraš ući u politiku jer drugačije ne ide. Mislim da neki članovi sadašnje Vlade RH iza sebe imaju kriminalne radnje za koje nitko ne odgovara. Tu se nisam nikako mogao uklopiti. Lijeve stranke nikad nisu bila moja opcija jer sam zbog takvih pobjegao iz tadašnje države . Učlanio sam se u Domovinski pokret. Oni su najbliži mom svjetonazoru, imaju strategiju i čistu liniju koju slijede. Dosljedni su i smatram da i građani to trebaju i žele. Postao sam predsjednik podružnice Domovinskog pokreta Primorsko-goranske županije 27. rujna ove godine i trenutno radim na osnivanju ogranaka u našoj županiji. Do sada smo osnovali ogranke na svim kvarnerskim otocima ( Krk, Rab, Cres i Mali Lošinj ) zatim u gradu Rijeci a širimo se i dalje. Svakodnevno nam dolaze ljudi koji se ispisuju iz svojih dosadašnjih stranaka sa željom da nam se pridruže. Također puno povratnika koji žele nekako pridonijeti napretku, sudjelovati u programu, nešto pokrenuti, promijeniti. Ljudi se žele aktivirati i mene iznimno raduje taj entuzijazam.
Koji su Vam ciljevi i planovi?
– Mi volimo davati prijedloge za promjene bez puno kritiziranja drugih. Osobno bih htio da ljudi ne odlaze iz Hrvatske. Htio bih raditi na tome da im se otvori mogućnost da se razvijaju u Hrvatskoj i da se pokrenu mala gospodarstva jer smatram da previše toga uvozimo. Ljudi bi trebali imati mogućnost zapošljavanja i napretka u Hrvatskoj a ne da iz nje odlaze. Kada ovdje držim predavanja na sveučilištima o energetici, često se susrećem i istim problemom. Pokušavam promovirati nove tehnologije ali nailazim na otpor. Ljudi mi kažu : “To se ovdje tako ne radi” , a ja njima onda moram pojasniti da zato i jesmo po tom pitanju posljednji u Europi. Smatram da Hrvatska ima ogromno bogatstvo i potencijal koji se krije u znanju, iskustvu ,talentima i sposobnostima. Na žalost, većina tih talenata su sada vani i tamo uspijevaju. Po meni je sistem kriv. Sistem koji bi trebao omogućiti da svi ti sposobni ljudi imaju mogućnost za uspjeh i u Hrvatskoj. Imam osjećaj kao da smo prodali našu državu. Provodimo europske zakone ( koje naravno treba postivati ) Ali Hrvatska mora imati i sprovoditi svoje zakone a ne ih negirati. Trenutno primjećujem da migranti imaju veća prava nego mi. Stranci nam kupuju medijske kuće. Još malo pa bismo mogli i jezik izgubiti. Narod bi se trebao podići i tražiti državu o kojoj smo sanjali. San o toj državi nas je sve ujedinio 90-ih godina i to treba čuvati i njegovati. Osobno mi je cilj da oko sebe okupim najsposobnije ljude, koji razumiju politiku. Iseljeništvo i useljeništvo, branitelje, pogotovo žene…Ali i sve one koji imaju osjećaj i znaju da treba djelovati kako bismo nešto promjenili. Za sada imamo jaku ekipu ljudi, dosta povratnika koji se žele boriti o državi o kojoj smo u tuđini sanjali. Smeta nas da manjine u Saboru odlučuju kako bi Hrvati trebalo živjeti, ili da rade za neke druge a ne za interesse hrvatskih gradjana. Mi nismo manjina.
Vi ste se vratili u Hrvatsku, a što na to kažu Vaša djeca? Hoće li se i oni vratiti?
Imam četvero djece, svi su završili fakultete i imali firme u Americi. Jedna kćer i dalje tamo živi, a troje djece se vratilo u Hrvatsku. Jedna kćer koja je imala inženjersku tvrtku se udala u Hrvatskoj. Ona i suprug su kupili kafić. Sada to rade i od toga žive. Druga kćer se u Americi bavila ekologijom, isto se udala u Hrvatskoj. Suprug joj je mesar i sada imaju mesnicu. Sin je informatičar, nastavio je studij u Hrvatskoj. Kupio je zgradu i sada iznajmljuje apartmane. Najsretniji smo ljeti kad se svi skupimo, i pridruži nam se kćer iz Amerike ovdje na ljetovanju. Tada nas skupa s unučićima bude nas 16 za obiteljskim stolom. Na to sam jako ponosan.
Fenix-magazin/MD/Ljiljana Đalok
