Toma Butiković (28) se u Hrvatsku doselio iz Kanade, a Vanja Miljak iz Njemačke. On smatra kako su Hrvati u Hrvatskoj skloni kukanju, a ona kako ne znaju cijeniti što imaju. Oboje su novi dom pronašli u Zagrebu.
Toma je podrijetlom iz Like, ali tamo još nije bio. Likovni je umjetnik, a iz Kanade je u Hrvatsku došao prije godinu i pol. Htio je vidjeti kako se živi u zemlji u kojoj mu je rođen otac. – O Hrvatskoj sam slušao od malena. Plesao sam 15 godina hrvatski folklor, odlazio u hrvatsku crkvu. Hrvatska zajednica u Kanadi je jaka, uvijek sam se osjećao Hrvatom – govori Toma.
Najdraže mu je što u Hrvatskoj čovjek može proživjeti sva godišnja doba. – Možeš ići na snowboarding na Sljeme, ljeti na more, u proljeće cvjeta cvijeće, ljudi su divni, hrana je divna. U Kanadi možete biti zatrpani snijegom mjesecima i od toga poludjeti . Nitko nema vremena za otići na kavu, dogovoriti se morate mjesec dana ranije- kaže Toma.
Visoku kvalitetu života u Hrvatskoj ističe kao vrlinu, a kao manu izdvaja sklonost kukanju i sažalijevanju. – Većinom kukaju zato jer studiraju nešto, a onda ne mogu pronaći posao u struci. Nije to tako samo u Hrvatskoj. Ni u Kanadi nije bolje. Znam mnoge koji su u tridesetima, a još otplaćuju studentske kredite. Studiranje je preskupo, liječnici rade u Starbucksu dok ne vide što će i hoće li dobiti svoj posao. Treba biti uporan i vjerovati u svoje sposobnosti. Ne smijete samo sjediti u kafiću cijeli dan i čekati da se nešto dogodi – kaže Toma.
Dokaz su i njegovi prijatelji iz SAD-a i Kanade koji su se vratili u Hrvatsku i uspjeli.
Vanja Miljak je psihoterapeutkinja, scenaristica i glumica. Rođena je u Münchenu, u Zagreb se doselila prije dvije godine. Kaže, njeni nikad nisu otišli zapravo iz Hrvatske. – Uvijek su bili vezani. Osjetila sam to. Bila sam u SAD-u i tamo je povezanost Hrvata jako velika. Nekako sam osjetila tu emotivnost za domovinu, nazvala roditelje i rekla da se selim u Hrvatsku. Otac je rekao da nisam normalna. Mislio je da nema neke perspektive, samo što ona Hrvatska koju je on tada znao kad je otišao, nije ta koju sam ja sada otkrila – kaže.
Najviše joj je nedostajala društvena povezanost.- Hrvati su emotivni ljudi, znamo uživati kao nitko drugi, ali Hrvati u domovini ne cijene dovoljno ono što imaju. Ne vide što sve imamo. More, lijepo vrijeme, samo muškarci nemaju baš dobro ponašanje. Kao da ih nitko nije odgojio, ponekad imam osjećaj kao da moram biti mama, a to ne želim – smije se Vanja.
Kvaliteta života, lijepo vrijeme, opuštenost, društvenost, emotivnost ono je što, čini se, Hrvatima u iseljeništvu nedostaje i zbog čega se najčešće odlučuju vratiti u domovinu svojih roditelja. No, hoće li moći od toga živjeti? Pokazat će vrijeme.
FT/In Magazin
