U sklopu festivala povijesti Kliofest u srijedu 14. svibnja 2025. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu predstavljeno je hrvatsko izdanje knjige „Boje hrvatske Moravske“, fokusirano na povijest, kulturu, tradiciju i jezik moravskih Hrvata.
Knjigu je objavila Udruga građana hrvatske narodnosti u Češkoj uz potporu Hrvatske matice iseljenika, a preveo ju je povjesničar i bohemist Marijan Lipovac.
Zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika povjesničar dr. sc. Ivan Tepeš, u pozdravnom govoru je istaknuo:
„Sa zadovoljstvom smo dočekali izlazak iz tiska hrvatskog prijevoda knjige, čiju je građu ispisalo 16 najboljih poznavatelja povijesnih, socio-kulturnih i eko-lingvističkih fenomena u hrvatskoj manjini u Češkoj, a na vremenskoj okomici od gotovo pola tisućljeća. Urednice knjige Lenka Kopřivová Kasper i Eliška Leisserová napravile su pravi nakladnički pothvat bez jezične barijere“, ocijenio je dr. Tepeš, dodavši kako je ova jedinstvena knjiga tiskana na češkom, njemačkom i naposljetku hrvatskom jeziku. „Riječ je o prvoj opsežnoj i bogato ilustriranoj sintetskoj monografiji – o povijesti, kulturi, tradiciji i jeziku moravskih Hrvata iliti o hrvatskoj manjini u Češkoj Republici – u kojoj je svoje studiozne priloge objavio niz hrvatsko-čeških autora različitih struka i to u posve modernom narativu i dojmljivom dizajnu. Hrvatska matica iseljenika financirala je prijevod na hrvatski jezik koji potpisuje Marijan Lipovac, kojem čestitam na izvrsno priređenom prijevodu“, zaključio je dr. Tepeš.
Izaslanik državnog tajnika Zvonika Milasa iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, voditelj Službe za pravni položaj, kulturu, obrazovanje i gospodarstvo hrvatske nacionalne manjine Vedran Iskara pridružio se čestitkama timu ovoga nakladničkog pothvata usredotočenog na revitalizaciju hrvatske manjine u Češkoj, te na njezin što sretniji suživot s domicilnom sredinom u zajedničkoj nam europskoj obitelji naroda.
Knjigu su predstavili recenzenti povjesničar prof. dr. sc. Željko Holjevac, ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar; etnologinja prof. dr. sc. Marijeta Rajković Iveta s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; te prevoditelj knjige Marijan Lipovac, uz urednicu Lenku Kopřivovu Kasper, istaknutu aktivisticu Udruge građana hrvatske narodnosti u Češkoj.
Precizno interpretirana povijesna građa
Prema mišljenju povjesničara Holjevca historiografska građa je precizno interpretirana. Moravski Hrvati su hrvatska etnička skupina u Češkoj, najsjeverniji ogranak gradišćanskih Hrvata, koji su živjeli na području južne Moravske (od 1530.) odakle su krajem četrdesetih prošlog stoljeća raseljeni u 118 mjesta sjeverne Moravske. U jezičnom smislu moravski Hrvati bliski su gradišćanskim Hrvatima, i to njihovoj najsjevernijoj skupini koja se zove Haci. Govore arhaičnim hrvatskim jezikom (ikavska čakavština), s mnogo čeških i njemačkih posuđenica. U 16. i 17. stoljeću spominje se desetak hrvatskih sela južne Moravske, dok su se do 20. stoljeća održala samo tri sela: Dobro Polje, stanovništvom najveća Jevišovka (ranije Frielištof) i Nova Prerava. Spomenuta sela leže u zapadnim dijelu okruga Břeclav, odnosno u upravnom području općine s proširenim ovlastima Mikulov. Posrijedi je pretežito ruralno stanovništvo koje se bavi poljoprivrednom proizvodnjom, odnosno vinogradarstvom u specifičnoj graditeljskoj baštini. Polovicom 19. stoljeća na području sva tri sela živjelo je 2,2 tisuće stanovnika. Nakon pada Berlinskoga zida u Europi, primjerice 1991. popis stanovništva je zabilježio u tim selima samo 1,3 tisuće stanovnika. Ulaskom Češke u Europsku uniju, a kasnije i u Schengenski prostor te razvojem turizma i procesom suburbanizacije broj stanovnika počeo je opet rasti pa je pri posljednjem popisu stanovništva (2011.) zabilježeno 1,4 tisuće stanovnika hrvatskih korijena, podsjetio je recenzent Holjevac, zaključujući kako je ova knjiga svojom sveobuhvatnošću i sažetom dosadašnjom literaturom – novi međaš od kojeg mogu pouzdano teći sva daljnja istraživanja o moravskim Hrvatima, ali i našim dvjema suvremenim europskim nacijama, i hrvatskoj i češkoj.
Raritetni etnografski prinosi i suvremeno stvaralaštvo
Vodeća hrvatska etnologinja prof. dr. sc. Marijeta Rajković Iveta pridružila se pohvalama prevoditelju i uredničkom dvojcu – gospođama Lenki Kopřivovoj Kasper i Eliški Leisserovoj – što su oplemenile ovu iznimno dragocjenu knjigu, opremivši je pouzdanim znanstvenim aparatom. „Kroz prikaz poglavlja knjige – dodala je Rajković Iveta – vidljivo je da su uvršteni stručnjaci, različitih znanstvenih disciplina sabrali impresivnu arhivsku dokumentaciju (zapise, litografije, fotografije), muzejske predmete koje su od 16 do 21. stoljeća prikupljali sakupljači različitih narodnosti. Usto, građa je dopunjena i kontekstualizirana i intervjuima sa samim moravskim Hrvatima koji su živjeli ovu kulturu. Osim tradicijske kulture u monografiji saznajemo i o suvremenosti, a da identitet Hrvata u Moravskoj živi svjedoči ova impresivna monografija. Ova knjiga ima ogromnu važnost za cjelokupno razumijevanje hrvatske kulture, ali i povijest života u ruralnim sredinama Austro-Ugarske Monarhije. Monografija predstavlja i odličan primjer prekogranične suradnje dviju manjina, odnosno dviju suvremenih europskih nacija, češke i hrvatske. Mogu sa sigurnošću reći, da je ovo izvrstan primjer kako bi trebale biti obrađene i napisane monografije manjinskih zajednica. U ovu knjigu uloženo je puno interdisciplinarnih spoznaja, povjesničara, etnologa, jezikoslovaca, sa znanjima češkog i hrvatskog jezika, ona pokazuje veliko kulturno naslijeđe i minucioznost autora svih 16 priloga“, poručila je recenzentica Rajković Iveta.
Uz predstavnike akademske zajednice, promociju su u sklopu prestižnog 12. Kliofesta patili brojni uglednici iz javnog života Zagreba te diplomatskog kora akreditiranog u RH među kojima su bili Nj. e. veleposlanik Češke Republike, gospodin Milan Hovorka i njegov zamjenik Jiří Hušnera. Veleposlanik Hovorka pohvalio je slojevite kulturne, društvene i gospodarske veze Hrvatske i Češke, čestitavši na temeljito obavljenom poslu nakladniku Udruzi građana hrvatske narodnosti u Češkoj te su-nakladniku hrvatskog izdanja knjige Hrvatskoj matici iseljenika, kao i svim autorima ove sveobuhvatne studije o hrvatskoj manjini u Češkoj.
Višestruke tragedije i svjetlo nade s novim generacijama
Prevoditelj i povjesničar eruditske naobrazbe Marijan Lipovac u svome je govoru istaknuo: „Ovdje sam u trostrukoj ulozi, kao prevoditelj knjige, kao netko tko se bavi poviješću hrvatsko-čeških odnosa i kao predsjednik Hrvatsko-češkog društva, udruge koja sustavno radi na promicanju veza Hrvatske i Češke, ali nastojat ću to nekako povezati. Kao prevoditelj, zahvalan sam Hrvatskoj matici iseljenika što mi je povjerila ovaj posao. Prevodeći ovu knjigu spoznao sam to da zapravo tragedija moravskih Hrvata nije počela 1948. kada je krenulo njihovo sustavno iseljavanje, već da je zapravo povijest moravskih Hrvata sastavljena od više nepovoljnih elemenata koji će u konačnici dovesti do njihove tragedije. Kao prvo, treba reći da je Češka, točnije pokrajina Moravska, najudaljenija lokacija gdje su se Hrvati u 16. stoljeću, uslijed osmanskih osvajanja, iselili iz svoje domovine. Prema tome, od svih hrvatskih manjinskih zajednica moravski Hrvati imali su najslabije veze s Hrvatskom, što je svakako nepovoljna okolnost za očuvanje hrvatskog identiteta. (…) U svakom slučaju, moravski Hrvati prihvatili su Čehoslovačku kao svoju državu, poistovjetili se s njome, na izborima glasali za češke ili njemačke stranke, ali one koje su bile državotvorno orijentirane, prihvatili su i kult osnivača Čehoslovačke Tomáša Masaryka, međutim, 1938. doživjeli su teško razočaranje. Nakon Minhenskog sporazuma pogranično područje Češke i Moravske pripojeno je Njemačkoj pa tako i tri sela moravskih Hrvata, i to se sve dogodilo mirno, bez ispaljenog metka, iako su Česi govorili da će se braniti. I moravski Hrvati, kako doznajemo u ovoj knjizi, to su ne bez razloga doživjeli kao izdaju, a kasnije će doživjeti to da se njih s češke strane optužuje da su oni bili izdajice, da su podržavali Nijemce. No ako znamo i površno kakav je bio odnos nacističke ideologije prema Slavenima, naravno da ju Hrvati nisu mogli podržavati, tim više što je bila zabranjena javna upotreba hrvatskog. (…) Sažeto, jedna tragedija slijedila je drugu, a ona prava tek je slijedila: u obnovljenoj Čehoslovačkoj ojačao je češki nacionalizam, a time i mržnja i revanšizam prema Nijemcima, što se nažalost odrazilo i na Hrvate.
Na koncu, sudbina moravskih Hrvata zapečaćena je u lipnju 1948. kad je Zemaljski narodni odbor u Brnu. donio odluku da se iseli 306 hrvatskih obitelji. U odluci se daje vrlo perfidno obrazloženje da su Hrvati, iako Slaveni, pod utjecajem dugogodišnjeg boravka u ponijemčenoj okolini djelomično podlegnuli njemačkom utjecaju, te ih stoga, radi njihovog dobra, treba raseliti i pomiješati s Česima da bi se izliječili od njemačkog utjecaja. Iz vinorodnoga kraja južne Moravske Hrvati su preseljeni na sjever gdje prevladavaju šume. Naoko se to ne čini velikom tragedijom, no treba se staviti u kožu tih ljudi koji su nečijom odlukom preko noći ostali bez svojih domova, vinograda i polja i naseljeni u potpuno drugačiji ambijent. (…) Svojevrsna tragedija je i to što se u samoj Češkoj, pa i u samoj Moravskoj, slabo zna za moravske Hrvate, pa tako i za njihovu tragediju, iako u posljednje vrijeme ima pozitivnih pomaka pa se o njima snimaju i dokumentarni filmovi, piše u medijima…
Ako ovu tragediju moravskih Hrvata sagledamo u ukupnom kontekstu hrvatsko-čeških odnosa, onda možemo reći da je to zapravo jedina mrlja u inače prijateljskim odnosima Hrvata i Čeha, ali treba istaknuti da se danas nitko od Čeha time što se dogodio Hrvatima ne ponosi, nitko to ne opravdava, a i češka vlada se 1999. ispričala moravskim Hrvatima“, naglasio je prevoditelj Lipovac, dodavši u svom izlaganju i nekoliko kurioziteta.
Zanimljivosti
„Prvi je od Čeha o moravskim Hrvatima 1848. pisao profesor slavistike u Beču Alois Šembera, koji je o svojim istraživanjima obavijestio Stanka Vraza u Zagrebu i predložio mu da pošalje hrvatske knjige. Zatim, prvu knjigu na moravskohrvatskom objavio je 1895. Čeh Alois Malec, župnik u Dobrom Polju, i to Molitvenik i pjesme pro ljud hrvatski v Moravi. Malec je o moravskim Hrvatima, njihovom životu i običajima pisao i u češkim časopisima i tako ih popularizirao u češkoj javnosti. Zatim, 1910. pjesme moravskih Hrvata snimio je na fonograf Čeh František Pospišil, a slike iz njihovog života u prvoj polovici 20. stoljeća kojima se i danas divimo napravio je Othmar Ružička, Čeh iz Beča. Česi su bili i istraživači povijesti moravskih Hrvata, primjerice Adolf Turek koji je 1937. ustanovio da su se doselili već tridesetih godina 16. stoljeća, a ne pola stoljeća kasnije kako se smatralo.
Od navedenih Alois Malec svakako zaslužuje poštovanje jer je svojim molitvenikom stvorio temelj za ono što je možda moglo postati književni moravskohrvatski jezik. Koristio je crkvenu literaturu dostupnu i u štokavskoj i u čakavskoj varijanti i književni hrvatski jezik spojio s fonološkim specifičnostima čakavskog ikavsko-ekavskog narječja moravskih Hrvata,“ naveo je prevoditelj eruditske naobrazbe Marijan Lipovac.
„Kako sam rekao, u školi i javnoj komunikaciji koristili su uglavnom njemački ili češki i pomalo paradoksalno, prva književna djela na moravskohrvatskom nastaju nakon 1945., pod dojmom tragedije. Tu se ističe pjesnik Milo Vašak, autor zbirke pjesama Va Frielištofi, i Joza Lavička koji je napisao i himnu moravskih Hrvata (Rodili sme se na Moravi) i nekoliko autobiografskih pjesama.
Inače, govorni moravskohrvatski uz brojne arhaizme karakteriziraju i mnogi germanizmi i bohemizmi, a nema turcizama, ističe poliglot Lipovac.
„Na kraju, mogu reći da je ova knjiga koju su iznjedrili sami moravski Hrvati, i to njihova mlada generacija, jamstvo da će ova hrvatska manjina opstati, čak i ako ne živi kompaktno na jednom mjestu, čak i ako njeni pripadnici više neće govoriti hrvatski, ali će barem zadržati svijest o svom hrvatskom porijeklu i identitetu i za desetak godina proslaviti i 500. godišnjicu početka doseljavanja u Moravsku. A prognoze prije tridesetak godina bile su dosta crne. Kad je 1994. izašla knjiga Moravski Hrvati Dragutina Pavličevića, malo je tko mogao očekivati da će 2017., odnosno 2025., izaći nova, modernija i sveobuhvatnija monografija o njima, i to zahvaljujući dvjema tadašnjim djevojčicama koje su tek išle u osnovnu školu. Pavličević je u uvodu svoje knjige napisao: „Sada, kada smo ipak uspostavili slobodnu i nezavisnu Republiku Hrvatsku, za spas moravskih Hrvata već je bilo prekasno. Nažalost, i ovaj moj rad ima samo ulogu spomenika, a oni se podižu obično onima kojih više nema, ali govore da su bili, živjeli i ostavili iza sebe tragove svojeg života i samosvojne kulture.“, a na kraju knjige piše: „Razbili su, uništili jedan mali narod, zapravo jednu njegovu granu koja još nije, ali će uskoro trajno uvenuti i nestati. Ostat će samo nadgrobni spomenici s hrvatskim prezimenima, pokoji spomenik i knjige poput ove.“ Međutim, nije baš tako. Asimilacija je nezaustavljiva, ali imamo i suprotne procese gdje se ljudi vraćaju svojim hrvatskim korijenima, i to najčešće unuci korijenima svojih djedova i baka. A i kiritof se svake godine krajem kolovoza ili početkom rujna održava u Jevišovki. Stare generacije Hrvata koji još pamte progon odlaze, ali dolaze nove. Za zaključak – rekao je prevoditelj Marijan Lipovac, pada mi na pamet završni stih pjesme Augusta Šenoe Smrt Petra Svačića koji bi mogao postati svojevrsno geslo današnjih moravskih Hrvata, a on glasi: „Mi? Satrli smo grobu vrata. Da, još nas ima – još Hrvata.“
U finalu svečanosti nazočnima se obratila urednica Lenka Kopřivová Kasper, zahvalivši svima koji su na bilo koji način doprinijeli izlasku ove knjige na tri jezika češkom, njemačkom i hrvatskom jeziku, uz molbu da lingvisti iz Hrvatske nastave istraživanje hrvatske manjine u Češkoj i njezin idiom temeljem više od stotinu intervjua koje su autori ove knjige prikupili u terenskim istraživanjima.
Kao izaslanica ministra vanjskih i europskih poslova promociju je pratila gospođa Ljerka Brdovčak, savjetnica za Češku i Slovačku suradnju, dok je u ime Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo promociji prisustvovala voditeljica Odjela za nacionalne manjine gospođa Tanja Horvatin.
Festival povijesti uspješno organiziraju punih dvanaest godina, uz Kliofest udrugu za promicanje kulture povijesti, Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Društvo za hrvatsku povjesnicu, dok su među suorganizatorima Hrvatska matica iseljenika, Hrvatski državni arhiv, Hrvatski institut za povijest, Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Poljska kulturna udruga Mikolaj Kopernik, Udruga za zaštitu prava nakladnika ZANA, kao i Zajednica nakladnika i knjižara Hrvatske gospodarske komore. Pokrovitelji programa Kliofesta su: Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih RH, te Udruga za zaštitu prava nakladnika ZANA. Utemeljitelj Festivala povijesti Kliofest i njegov dobri duh, koji privlači mnoštvo studenata i ljubitelja historiografskih tema, je agilni povjesničar prof. dr. sc. Damir Agičić.
Fenix-magazin/MMD/Vesna Kukavica
