Hrvati iz Bosne i Hercegovine imaju obvezu čuvati uspomenu na svoj rodni kraj gdje god sada živjeli jer bez njega nema ni cjeline njihova identiteta, kazao je u utorak pomoćni biskup vrhbosanski u miru Pero Sudar predstavljajući monografiju o sada gotovo potpuno pustim župama uz gornji tok Neretve.
Impresivnu monografiju pod naslovom “Klis – Neretvica, župe Obri, Podhum/Žitače i Solakova Kula” čiji je autor Ivan Anđelić, ravnatelj Hrvatskog leksikografskog instituta BiH, objavila je “Zaklada za mudrost i plemenitost” iz Sarajeva s ciljem čuvanja uspomene na višestoljetnu ukorijenjenost Hrvata katolika na području uz rijeku Neretvicu i gdje o tome postoje sačuvani arheološki dokazi poput temelja čak 14 ranokršćanskih crkava uključujući jednu iz IV. stoljeća.
Župa u Žitačama, kako je podsjetio monsinjor Sudar koji je i sam iz područja Neretvice, 2020. je obilježila 200 godina postojanja no istaknuo je kako obljetnice nisu glavni razlog za objave monografija nego ljudi koji su u tim krajevima kroz stoljeća mukotrpno živjeli ali se i uporno trudili ostati i opstati.
“O tim ljudima nitko nije pisao ni govorio. Za njih se kao i za sve stanovnike ove zemlje može reći da su se u svim teškoćama hranili ljubavlju prema onome što su im preci teškom mukom stjecali”, kazao je dodajući kako su im oslonac u tome uz vjeru u Boga bili nepatvorena ljudskost i ljubav prema svome no povijest cijele BiH kao i Klisa odnosno Neretvice te hrvatskog naroda u njima naglašeno je protkana izgonom i iseljenjem.
“Zadnji rat samo je potvrda onoga što im se ciklično ponavljalo”, kazao je biskup Sudar.
Monografija o kliškim župama na više od 700 stranica uz 400 fotografija i 20 povijesnih i geografskih mapa dokumentira povijest i razvitak tri župe na desnoj strani Neretve u općini Konjic gdje je na oko 300 četvornih kilometara do rata 1992. godine živjelo nešto više od četiri tisuće Hrvata katolika dok ih je sada tamo svega 106 od čega je tek troje djece.
Zločin u Trusini što su ga 1993. godine počinili pripadnici Armije BiH ubivši 19 civila i tri zarobljena pripadnika HVO trajni je simbol stradanja Hrvata s područja Neretvice.
U cijelom je tom kraju prema popisu iz 1991. godine bilo nešto više od 12 tisuća stanovnika a sada nepune dvije tisuće pa je kraj poznat po bogatstvu vodama, šumom, rudama, voću i prirodnim ljepotama i ubrajao se u najljepše i najbogatije dijelove BiH sada uglavnom pust.
Posljednji rat u BiH ostavio je najteže posljedice u tom kraju iako je iseljavanje iz njega iz različitih razloga neprekidno trajalo od 1945. godine što zbog političke represije nad Hrvatima, što zbog ekonomskih razloga posebice nakon gradnje hidroakumulacijskog Jablaničkog jezera 50-ih godina 20. stoljeća.
Anđelić kaže kako je u monografiju želio ugraditi poruku optimizma i nade u povratak života u dolinu Neretvice jer nema razloga odustati od novog početka.
“Nada postoji i ona će se ostvariti prije ili kasnije jer od prapovijesti u doba neolitika, 2500 godina prije Krista, prema arheološkim iskopinama i procjenama u ovom kraju je živjelo oko 4000 stanovnika. Zar je moguće zamisliti da 4500 godina poslije živi manje ljudi nego tada”, kazao je Anđelić ističući kako su unatoč ratnim razaranjima i raseljavanju Hrvati katolici u prilici naći dokaze o svojoj ukorijenjenosti u tom kraju jer su u Neretvici obnovljene sve crkve, sva groblja i grobljanske kapelice i drugi simboli katoličke kršćanske vjere.
Fenix-magazin/MV/Hina
