Općina Josipdol posthumno je dodijelila 19. ožujka 2026. javno priznanje za životno djelo Ivanu Mihaljeviću Baraku, za izniman doprinos u očuvanju kulturne baštine i tradicije na području Općine Josipdol.
Ovim činom Ivan Mihaljević Barak, rođeni Oštarac koji je cijeli život proveo u Oštarijama ali je djelovao i diljem naše domovine i u hrvatskom iseljeništvu, dobio je potvrdu za iskonsko življenje svega onoga za što se zalagao i branio.
Ivan Mihaljević Barak (1950 – 2021) – erudita tradicijske kulture svoga doma i roda
Temelj za cjeloživotno djelovanje Ivana Mihaljevića Baraka u tradicijskoj kulturi, odnosno u njenim raznim vidicima, pronalazimo u njegovom daru za prenošenje narativa prošlosti putem živog svjedočenja u današnje vrijeme. U dječačkoj dobi slušao je, pobiral, svjedočenja narodnih sjećanja svojih predaka, ded’a Stipana – staroga čaće i babe Janje, kao i pripovjedača iz svoga okruženja. To su ljudi 19. vijeka koji su brižno njegovali žive priče iz prošlosti, posebice one iz vremena Vojne krajine.
Prikupljenu i memoriranu baštinu o običajima, svakodnevnim životnim i blagdanskim prigodama, narodnim nošnjama, kao i poznavanje pučkih i crkvenih napjeva, brojnih poslovica, pučke i kršćanske književnosti oplemenio je literaturom te doživljajima s brojnih hodočašća i putovanja diljem Europe. Nakon vlastite tradicijske izobrazbe postao je erudita i nositelj kulturne i narodne baštine, što je bio zalog za djelovanje u narodu, kazivanjem, prosvjećenjem, pjesmom i plesom. Proročki navješćujući samostalnost svoga naroda i uskrsnuće hrvatske države. Znao je citirati Harambašića: „Bit će opet, što bit mora; Već smo svega tuđeg siti“.
Ivanovo pisano i usmeno narodno blago dijelom je zabilježeno i dokumentirano u repertoaru KUD-a „Klek“ Ogulin i KUD-a „Gradina“ Modruš i objavljeno u raznim publikacijama i izdanjima Katedre Čakavskoga sabora Modruše. Veliki pisani i memorijski opus, kao i kazivanja na javnim i u drugim prigodama ostao je nezabilježen, no ne i prepušten zaboravu, postao je dio kolektivnog sjećanja ovoga šireg zavičaja ali i svekolikog hrvatskoga naroda. Nemjerljivo je dostignuće pojedinca kad nadiđe vlastitu prolaznost i postane dio kolektivnog pamćenja naroda, poput našega Ivana, što često i ne postanu oni s iskazanim junaštvom, velikim pisanim djelima i epohalnim znanstvenim otkrićima.
Prihvaćen i omiljen od mnogih ljudi što je i svesrdno uzvraćao, posebice onima koji su štovali i slijedili njegov put, sklapajući s njima prijateljstvo i iznimnu bliskost u nekoliko trenutaka i riječi.
Zanimanje dijalektologa za njegov oštarski čakavski živi govor bilo je za našega Ivana osobno priznanje i ponos, kao i činjenica, kako je stara hrvatska književnost na čakavštini predstavljala temelj hrvatske pismenosti i književnosti, ali i oblikovala cijelokupni hrvatski pisani identitet. Znao je, kako je narodni jezik čakavskoga narječja primljen kroz djedove priče i majčine pjesme utkan u prošlost i identitet hrvatskoga naroda i poveznica prošlih i nadolazećih naraštaja, kao i nasljeđe cijeloga naroda u misiji otpora zaboravu i čuvanja bitka našega naroda.
Iako mu je vizija bila čuvati i promovirati zavičajnu baštinu, njegovo predano djelovanje treba gledati i kao dio svehrvatske tradicijske kulture u okviru sveopćeg hrvatskoga zajedništva, što je svjedočio prihvaćanjem drugih zavičajnih tradicija a osobito pohodima našim iseljeničkim hrvatskim zajednicama. Ivanovo slobodno i neposredno djelovanje u promicanju baštine i hrvatskoga identiteta jednako je ili učinkovitije od djelovanja organiziranih skupina i državnih profesionalnih kulturnih organizacija.
Posjećivao je autohtone hrvatske zajednice u našem iseljeništvu, Moliške Hrvate u Italiji, Gradišćanske Hrvate u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj, Karaševske Hrvate u Rumunjskoj, Hrvate u Janjevu i Letnici na Kosovu i Hrvate u Vojvodini. Prilikom jednog od svojih pohoda posjetio je 2017. godine Trajštof (njem. Trausdorf) u Gradišću i pronašao u molitveniku Kruh Nebeski (Željezno, njem. Eisenstadt, 1976) crkveno pučku pjesmu Divo Majko, koja je nekada davno pjevana u Oštarijama i okolici, a njegovom se zaslugom ponovno pjeva. Odlazio je i kod Hrvata u Njemačku, Švedsku, Norvešku, kao i u druge zemlje gdje žive naši sunarodnjaci. U Gerlingenu nedalako Stuttgarta 30. siječnja 2016. godine nastupio je pred 1 500 posjetitelja kao glavni gost na 12. po redu Ličkoj večeri – „Liko moja u srcu te nosim“, kako je kazao, „na koj se okupi sva sila našega svita cile Njemačke“. Dodao je još: „pored Ličana, bilo je tuj Slavonci, Dalmatinci, Hercegovci i Bosanci – hrvatskega svita iz svi kraji“.
Trajni velebni spomen u Oštarijama Ivanu Mihaljeviću Baraku podignut inicijativom njegovih prijatelja uz potporu hrvatskoga naroda u domovini i iseljeništvu nastajao je vođen plemenitom idejom „iz naroda za narod“, što i sažimlje njegov životni put i djelovanje.
Priznanje za životno djelo Ivanu Mihaljeviću Baraku, koje mu je posthumno dodijeljeno za izniman doprinos na području tradicijske kulture u kojoj je ostavio nemjerljiv trag, upotpunit će i oplemeniti već i do sada bogatu kulturu sjećanja na njega.
Fenix-magazin/MMD/Ivica Mihaljević
