Svakoj osobi zainteresiranoj za stvarnu narav komunizma, koji je do 1989. godine vladao Njemačkom-Demokratskom-Republikom (DDR) potrebno je otići u bivši istražni zatvor STASI-a „Hohenschönhausen“ u Berlinu. Iako je izjava da „bez istine nema pomirbe“ već odavno medijski potrošen izraz, u svijetlu ove najnovije rezolucije Europskog parlamenta od 18.09.2019 koja izjednačava narav i zločine komunizma (staljinizma) sa nacizmom ta izreka dobiva ponovnu važnost.
Piše: Franjo Pavić
Politički progon kao instrumenat očuvanja komunističke diktature nije bio samo temelj Titove komunističke Jugoslavije. On je u svim komunističkim zemljama vezanim za Staljina bio bez milosti sprovođen, kako na odraslim tako i na maloljetnim osobama. Tako je ta zloglasna služba STASI sa svojih 280.000 djelatnika kontrolirala svaki kutak DDR-a.
Zatvor Hohenschönhausen su 1945. godine počeli koristiti Sovjetski okupatori, a kroz taj zatvor prošlo je do 1951. preko 20.000 zarobljenika Drugog svjetskog rata. Sve one koje je sovjetska tajna policija na čelu sa generalom Iwanom Serow optužila za spijunažu ili suradnju sa nacistima bili su izloženi samovolji i mučenju istražitelja tog zatvora, kako bi ih se prisililo na priznanje krivice zbog koje su optuženi. Mnogi od njih su držani godinama u zatvoru bez da im se reklo zbog čega su uopće privedeni. Krajem 1951. godine Sovjeti su svoje aktivnosti preselili na druga mjesta, tako da je taj zatvor preuzelo Ministarstvo za Sigurnost DDR-a (MfS). MfS je taj zatvor nastavio koristiti za istu svrhu progona svojih građana, a koje je smatrao da su državni neprijatelji.
Posebnu „slavu“ u zatvoru dobile su podrumske ćelije u koje je redovno nadirala podzemna i kanalizacijska voda. U tim ćelijama, manjim od 4 kvadratna metra i bez prozora, zatvorenici su živjeli i spavali u smrdljivoj vodi. Mnogi od vodiča, koji danas kroz „Hohenschönhausen“ vode zainteresirane građane, bili su i sami zatvorenici tog zloglasnog zatvora za političke zatvorenike. Oni svjedoče o zvjerstvima kojima su svakodnevno bili izloženi od strane zloglasne STASI, o tome da u ćelijama nije bilo prozora, svjetla, grijanja, WC-a, … a zbog čestog potapljanja tih podrumskih ćelija zbog vanjske kiše podrumi su dobili naziv „podmornica“ (das „U-Boot“).
Zlostavljanja i mučenja
Osim najtežeg fizičkog zlostavljanja i mučenja, zatvorenici su bili izloženi i redovnom psihičkom mučenju sa ciljem da se iz njih izvuku priznanja za djela koja nikada nisu počinili. No, komunistička elita ih je trebala za ostvarenje svojih političkih ciljeva. Od mučenja nasilnom budnošću preko izolacijskih ćelija (samnica) pa sve do maltretiranja ledenom vodom, STASI je u potpunosti preuzela već isprobane metode fizičkog i psihičkog lomljenja čovjeka-zatvorenika od svojih drugova – sovjetskih komunista.
Nemilosrdno su od STASI progonjeni ne samo nacisti nego i svi oni komunistički oficiri i policajci koji su se suprostavljali takvom brutalnom obračunavanju sa političkim protivnicima. Zatvorenici, koji su u tom ili takvim zatvorima u DDR-u nakom mucenja ubijani, bili su najčešće zakopavani u anonimnim grobnicama, tzv. „rupama“, koje je su nastale kao posljedica britanskih bombi bačene na Berlin 1945. godine.
Stara Gradiška, Goli Otok, Lepoglava, Požarevac i mnogi drugi komunistički zatvori u Jugoslaviji simboli su istog nakaradnog i neljudskog komunističkog režima, koji je za osiguranje svoje moći izgrađen na leševima stotina tisuća nevinih žrtava.
Mržnja prema Crkvi
Najnovija Rezolucija Europskog parlamenta obvezuje sve europske narode da se suoče i sa svojom komunističkom prošlošću, da obilježe sva mjesta ratnog i političkog zločina kako bi se mlade generacije u poštovanju čovjeka sjetile te ljudske nastranosti i prepoznale opasnost koja prizlazi iz komunističke ideologije. A ideologija, koja svojom patološkom mržnjom prema neistomišljeniku može toliko zasjeniti ljudski um da je speman na takve strašne zločine, nema mjesta u krugu civiliziranih europskih naroda.
Mržnja prema Crkvi, vjernicima i inteligenciji bila je jedan glavni temelj staljinizma. A on je svim raspoloživim sredstvima progonio djelatnike Crkve, vjernike, neistomišljenike i uništavao čitave regije kako bi „očistio“ novonastalo komunističko društvo od tog „vjerskog otrova“.
Cijeli tekst Franje Pavića pročitajte u novom broju tiskanog izdanja Fenix Magazina
Fenix-magazin/SIM/Franjo Pavić
