-Ovih dana su naše misli s Vukovarcima iz 1991. godine. Tim riječima hrvatskim vjernicima u Ludwigshafenu obratio se fra Slavko Antunović, voditelj HKM Ludwigshafen tijekom sv. mise za žrtve rata u Hrvatskoj i BiH te posebno sjećanja na današnju 30. godišnjicu žrtve Vukovara i Škabrnje.
Postavlja se pitanje: zašto je došlo do takvog zla nakon pada Vukovara, nakon predaje naših hrabrih branitelja – ubijanja, različita mučenja do klanja, silovanja, ubijanja djece pa čak i nerođenog djeteta Ružice Markobašić, zapitao se fra Slavko u svojoj propovijedi te ispričao sljdeće:
-Nedavno jedan srpski političar iz Zagreba za tučnjavu mladih u Vukovaru je rekao kako Hrvati mrze Srbe. Suprotno tome, Vukovar je svjedok srpske mržnje prema Hrvatima, svjedok osvete propalih jugoslavenskih oficira, svjedok četničkog pirovanja nad nevinim i nedužnim ljudima i djecom (34 djece ubijeno u Vukovaru).
Poslije sv. mise fra Slavko Antunović je u dvorani priredio slikovni prikaz o Vukovaru 1991. Pritom je najprije povijesnom stvarnošću predočiti dolazak Srba u Hrvatsku za vrijeme Osmanlijskog carstva te govorio o zaluđenoj ideji stvaranja velike Srbije i nekakva Dušanova carstva koju su pokopali hrvatski branitelji u herojskoj obrani Vukovara.
-Vukovar danas nije samo mjesto suza i žaljenja, već mjesto ponosa i hrabrosti. Ne samo da hvalimo naše branitelje koji su hrabro i uspješno stali pred moćnog okupatora, već je Vukovar sveto mjesto molitve i poštovanja za sve nevine žrtve, kazao je fra Slavko Antunović, jedan od franjevaca iz Vukovara koji je bio u srpskim koncentracijskim logorima zajedno s brojnim Vukovarcima.
Fra Slavkovo je u svom svjedočenje o zadnjim danima pada Vukovara napisao:
Ujutro, 19. studenoga slavili smo misu u podrumu ne znajući da će to biti naša posljednja misa u Vukovaru (…) Zatim smo cijelo dopodne gasili vatru na krovu crkve. Gorjele su grede. Plamen smo pogasili, ali vatra je prodrla kroz pukotine duboko u grede i skrivala se našim očima. Prije nego što smo je uspjeli posve ugasiti, dođoše oko 11 sati nekoliko vojnika i pozovu nas da svi uzmemo zimsku odjeću i pođemo s njima; prema njihovim riječima vratit ćemo se za dan ili dva. Neki od nas već su prije bili spremili najnužnije u torbu, a drugi su sada uzeli ono što im je bilo pri ruci. Fra Branimir je preuzeo brigu o pričesti, zatim je vodom ugasio vatru u peći i zaključao dvorišna vrata samostana. Bila su to jedina neoštećena vrata; ostala smo zatvorili iznutra podupirajući ih pokućstvom. Gvardijan je htio dati ključ od tih vratiju vođi vojne jedinice kako ne bi vojska razvaljivala vrata kad bude ulazila u samostan, ali je to ovaj odbio riječima da će nam ključ trebati kad se budemo vratili. U međuvremenu će, po njegovim riječima, vojska čuvati samostan i crkvu”.
Fenix-magazin/SIM/ Marijana Kuliš
