Sestra Marina od Muke Isusove (rođ. Tomaš), koja je nedavno, točnije 15. rujna 2020. položila doživotne zavjete, ušla je u karmelićanski samostan u povijesnom španjolskom gradu Alcali de Henares.
Marina od Muke Isusove svoje zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće prema prvotnom Pravilu Reda i Konstitucijama sv. Terezije iz 1581. godine, položila je u ruke časne majke Esperanze od sv. Ivana od Križa. Uz nazočnost i hrvatskih vjernika, u koncelebraciji s trojicom hrvatskih svećenika, sv. misu predvodio je mjesni biskup mons. Juan Antonio Reig Pla, koji je istaknuo da samo oslobađajuće djelovanje Duha Svetoga može održati njenu žrtvu i predanje, te da ona vlastitim snagama to ne može postići. Stoga se mora pouzdati i vjerovati u Boga koji je u njenom srcu zapalio iskru, što ju je odvela na ovaj put.
Radikalna odvojenost od svijeta
S. Marina je rođena u Splitu 8. studenoga 1989. godine. Kada je s 21 godinom otišla u Zagreb na susret s papom Benediktom XVI., nije ni znala da će njen život dobiti posve drugu dimenziju. Pet godina poslije, stupila je u samostan u Alcali de Henares u Španjolskoj. Riječ je o samostanu posvećenom Bezgrešnom Začeću, a u kojem redovnice žive po Prvotnom pravilu Reda i izvornim Konstitucijama sv. Terezije.
Sv. Terezija rodila se u Avili u Španjolskoj, 1515. godine, u mnogobrojnoj, kreposnoj obitelji. Čitajući knjige o mučenicima, već je kao mala djevojčica s nepunih 9 godina, skupa s mlađim bratom, pobjegla od kuće. Zabrinuti roditelji pronašli su ih izvan zidina grada.
Kada su je upitali kamo su pošli, mala Terezija rekla je da su se uputili u muslimanske zemlje kako bi tamo umrli mučeničkom smrću i što prije se susreli s Gospodinom. S 12 godina otišla je u samostan, priznajući da joj je to bila najteža odluka u životu. Živeći u samostanu, jedno vrijeme se „ohladila“ od želje da svoj život posveti zvanju, a to tumači mlakim ozračjem u samostanu. Stoga će poslije obnoviti samostan uvodeći stroga pravila, te posvećujući svoj život u potpunosti Gospodinu.
Godine 1567., sv. Terezija dolazi u samostan Bezgrešnog Začeća u Alcali, gdje je vlastoručno napisala Konstitucije koje je ostavila redovnicama toga samostana. I danas, 450 godina poslije, redovnice u karmelićanskom samostanu žive po Konstitucijama sv. Terezije od Isusa. Da bi Boga u potpunosti mogle staviti na prvo mjesto, karmelićanke odabiru radikalnu odvojenost od svijeta. Na taj način ostaje im sloboda duha i tijela, i sve svoje sposobnosti ulažu na susret s Bogom. Sve drugo im je sporedno. Žive u potpunom odricanju od sebe samih u šutnji, molitvi i kontemplaciji svjesne vlastite grešnosti, čineći pokoru. Žive isključivo od vlastitog rada, te milodara. Godišnje poste osam mjeseci. Odjevene su u deset kilograma težak habit, izrađen od čvrstog, grubog sukna, tzv. čohe, a njega nose i ljeti i zimi. Cijelu godinu na bosim nogama imaju sandale od konoplje pa se stoga i zovu bosonogim karmelićankama. Umjesto soba imaju skromno namještene ćelije s ležajem od slamarice, a pokrivaju se prekrivačem od čohe. Nemaju grijanje, ni toplu vodu niti električno kuhalo. Sve vrijeme provode u šutnji i molitvi, a razgovor im je dopušten samo sat vremena nakon ručka i večere. S vanjskim svijetom komuniciraju kroz mali otvor u zidu, zaštićen dvostrukim rešetkama, a fizički kontakt nije dozvoljen. Na ovaj način karmelićanke su autentične svjedokinje apsolutnog prvenstva Boga u ljudskom životu. Svojim odricanjem od svega zemaljskog, svoj su život do najmanjeg detalja u mogućnosti posvetiti molitvi, moleći najvećim dijelom svog vremena za spas duša, što im je osnovna briga i zadaća.
Edita Marija od Križa se odlučila na pustinjački način života
Danas bosonoge sestre karmelićanke, koje neprestano i velikodušno daruju sebe same za obraćenje čitavog svijeta, žive u stotinjak samostana diljem svijeta.
Kako u Hrvatskoj ne postoje ovakvi samostani, Hrvatice odlaze u Španjolsku gdje mogu ispuniti poziv na koji ih je Bog pozvao. Već više od deset Hrvatica nalazi se u bosonogim karmelima u Španjolskoj. Sjećamo se svi odlaska hrvatske glumice Edite Majić, koja je prije 16 godina otišla u samostan u Avili postavši s. Edita Marija od Križa. Danas ona više ne živi u samostanu, već se odlučila za pustinjaštvo. Tu su još dvije sestre – s. Gabriela od Svetog Lica, te s. Mihaela od Raspete Ljubavi. U samostanu Bezgrešnog Začeća u Alcali zasada je samo jedna Hrvatica – s. Marina od Muke Isusove.
Na ovakav korak nije se lako odlučiti. Običnim ljudima teško je to razumjeti, jer svi smo mi navezani na materijalna dobra, uljuljani u svojoj zoni komfora, koju nismo voljni nizašto napustiti. Sestrama karmelićankama uspjelo je svoje „srce otrgnuti od svih stvari, tražiti i pronaći Boga“.
Fenix-magazin/MD/Marija Lovrić Holenda
