PRIČA DJEVOJČICE KOJOJ SU UBILI OCA U BOROVU: Zapamtila svaku crtu na očevu licu

 Priča od prošle godine, koja je bila jako čitana, zbog čega je u današnjoj prigodi ponovno ponavljamo:

1.Mural u Vinkovcima sa slikama poginulih hrvatskih redarstvenika2Svako dijete iz Vukovara i Škabrnje,  a koje pripada ratnoj generaciji, ima istu ili sličnu priču. Djetinjstvo ispunjeno strahom, krvlju, suzama, patnjom, boli…Neki od njih i danas pokušavaju tu bol zatomiti na grobu oca ili brata, često puta i na grobu kojeg nema…

Ali dijete iz ove priče osobno sam  poznavala. Bilo je to prije točno 26 godina. Bila sam trinaestogodišnjakinja koja je na sam dan pada Škabrnje, s majkom i mlađim bratom pobjegla iz svog sela niti desetak kilometara udaljenog od Škabrnje. Još u vožnji autobusom stigla je strašna vijest: Škabrnja je pala! U autobusu su ljudi uspaničeno ponavljali:  “četnici kolju sve, i djecu i žene i starce…”.  Neke su žene  počele  plakati i jaukati jer su im muževi i sinovi ostali u Škabrnji. Vozač je u jednom trenutku zaustavio autobus i stao jer nije bio u stanju voziti.

Bilo je strašno to gledati, pogotovo nama djeci. Ali zasigurno ni blizu tako teško od onoga što su u tim trenutcima i danima proživljavali oni koji su ostali u Škabrnji, Vukovaru, Borovu ….

I baš iz Borova bila je Jasna Župan. Trinaestogodišnjakinja koja je s majkom i mlađim bratom uspjela pobjeći na vrijeme, doći u Zaton pored Zadra gdje su bile smještene stotine izbjeglica te se naći u razredu u kojem je osim mene i nje bilo još dvadesetak djece iz raznih ratom zahvaćenih krajeva Hrvatske. Zvali su nas “razred izbjeglica”.

Svako to dijete imalo je gotovo  istu priču. Ali, Jasna je imala za jedno dijete pretešku priču.  Naš “razred izbjeglica”  doznao ju je na jednom satu nakon što je učiteljica od nas zatražila da napišemo priču kakvu želimo. Kakvu sam priču ja napisala, ne sjećam se, ali Jasnine priče se sjećam od riječi do riječi.

Opisala je rastanak od oca dok je odlazila iz svog  Borova. Učiteljica je zatražila da  je pročita pred svima, a dok je čitala “razredom izbjeglica” vladao je muk.

U noći u kojoj se  rastajala od oca zapamtila je svaku crtu na njegovu licu. Pogled dok se rastajao od svoje djece i suze koje je pokušao skriti. Grlio je naizmjenice nju pa mlađeg brata i drhtao. Obećao je kako će doći, kako će se vidjeti, ali nikad se to nije dogodilo. Napisala je kako ju je bilo strah, ali je vjerovala ocu. Dok je s majkom i bratom odlazila, okretala se i vidjela kako otac nemoćno sjeda na pod kuće iz koje su otišli. Vrata za njima su ostala otvorena pa ga je mogla vidjeti. Napisala je: “Bilo mi je čudno što nisam mogla plakati, ali sad plačem svaku noć, čekajući ga. Ne želim da mama vidi, pa plačem tiho”.

Kada je završila s čitanjem, tišina je ostala još dugo a učiteljica je brisala suze s lica. Nitko se više nije usudio pročitati svoju priču.

Jasna je imala samo trinaest godina kada je posljednji put vidjela oca  i kad je napisala tu priču. Nekoliko mjeseci kasnije, s majkom i bratom se odselila rođacima u München.

Što sad radi, ne znam, ali sigurna sam da se njena priča duboko urezala u sjećanje svakom učeniku našeg “razreda izbjeglica”.

Fenix Magazin/Marijana Dokoza

 

Pogledajte drugo

policija austrija

POLICIJA UPOZORAVA GRAĐANE: Oprez! Austrijom kruži lažan sudski poziv. Nipošto ne reagirajte!

Raznim smicalicama kriminalaca, nikada kraja.  Austrijska policija upozorava građane da Twitterom kola krivotvoreni dopis s …