Jesmo li postali toliko sitničavi, sebični i hladni? Pa čak i kada se radi o mrtvom roditelju?
“Kada umrem, moje će se stvari bacati preko balkona”, našalio se Alfred W, prije nekoliko mjeseci sa svojim susjedima u Mainzu, u ulici u kojoj je živio 30 godina. . No, šala mu se obistinila. Alfred je bio srčani bolesnik, imao 74 godine i živio sam na trećem katu zgrade bez lifta. I prije tri mjeseca je bolesno srce prestalo kucati, a Alfreda je sin pronašao mrtvog u stanu. I sve je krenulo svojim redoslijedom, onako kako to i inače biva u Njemačkoj. Kremiranje tijela i ukop nakon tjedan dana od smrti. Obitelj je imala tri mjeseca da isprazni stan u kojemu je živio pokojnik. No, ustanovilo se kako na njegovu računu nema novca, a od ostatka mirovine se još tri mjeseca plaćao stan. Odnosno, onoliko dugo koliko je u Njemačkoj Zakonom propisano odjavljivanje iz stana. I nije bitno što se u ovom slučaju radilo o smrti. Jer niti smrt ne može protiv Zakona. Troje Alfredove djece, dvije kćeri i sin, nisu se mogli složiti oko plaćanja računa tvrtki koja je trebala isprazniti stan i iz njega odvesti sve stvari na deponij. Za to im je bilo potrebno tri tisuće eura. Kako je prošlo tri mjeseca, a djeca se i dalje nisu mogla složiti oko podijele troškova, niti su se javljala tvrtki u čijoj je vlasništvu stan, djelatnici tvrtke su “provalili”, promijenili bravu i izbacili stvari preko balkona. I krenuli u sudsku tužbu protiv pokojnikove djece. Eto, sada ostaje da se svi upitamo: Jesmo li postali toliko sitničavi, sebični i hladni? Pa čak i kada se radi o mrtvom roditelju?
Obitelj je imala tri mjeseca da isprazni stan u kojemu je živio pokojnik. No, ustanovilo se kako na njegovu računu nema novca, a od ostatka mirovine se još tri mjeseca plaćao stan
