Hrvatski paraolimpijac Velimir Šandor (35) osvojio je srebrnu medalju u bacanju diska u kategoriji F52, osvojivši tako prvo odličje za Hrvatsku na Paraolimpijskim igrama u Tokiju.
Atletičar velikogoričkog Uspona je prije pet godina u Rio de Janeiru osvojio broncu, no sada je otišao i korak dalje ostvarivši najveći uspjeh u karijeri.
Nakon iscrpljujućeg i dugotrajnog natjecanja, Šandor je do srebra stigao s rezultatom 19.98 metara, dok je zlato osvojio Poljak Piotr Kosewicz sa četiri centimetara boljim rezultatom. Broncu je osvojio Indijac Vinod Kumar bacivši disk 19.91m, a legendarni Latvijac Aigars Apinis, vlasnik osam paraolimpijskih medalja u disku i kugli je na kraju bio četvrti (19.54).
“Ovo je čudo, ne znam što se opće dogodilo. Znam da sam u Tokiju, ali ne znam gdje se nalazim jer su duša i tijelo negdje drugdje,” kazao je Šandor koji je 2006. doživio prometnu nesreću i završio u kolicima.
Priznao je kako mu je buđenje u bolnici nakon prometne nesreće bilo jedno od najtežih iskustava u životu, a ova medalja najemotivniji trenutak. Sa suzama u očima posvetio je medalju majci koja je preminula prošle godine.
“Ovo je definitvno najemotivniji trenutak i ovu medalju posvećujem majci koja me napustila prošle godine. Ona me gurnula u sport, motivirala me i bodrila. Ovo je posveta njoj i mama velika ti hvala. Znam da si ovo ti režirala,” dodao je atletičar rodom iz Opatije u Pokuskom
Zanimljivo, Šandor je i u Riju osvojio prvu hrvatsku medalju, baš kao i u Tokiju.
“Sloup i ja smo se šalili kako paraolimpijske igre počinju s nama. Znači u Parizu me moraju staviti prvi ili drugi dan kako bi otvorio hrvatsku seriju.”
Priznao je kako se nadao bronci, no osvojio je srebro, sa četiri centimetara slabijim rezultatom od zlata.
“Kako je rekao veslač Damir Martin, kojeg iznimno cijenim, ovo nije srebro, nije niti platina, ovo je meteorit koji je pao.”
Bacači diska su na stadion stigli već u pet, natjecanje je počelo u 19.30 po lokalnom vremenu, a završilo oko 22.00 sata. Šandor je bacao sedmi od osam finalista.
“Izgubio sam snagu čekajući, okopnio sam, Da sam bio drugi ili treći sigurno bi bacio preko 20 metara. Previše smo čekli, to se u budućnosti treba ubrzati.”
Dodao je kako mu je godina odgode POI dobro došla kako bi posložio sve kockice na putu do novog odličja.
“Pet godina je prošlo od medalje u Riju što nije malo. Ova godina odgode je dobro došla da se stvari poslože, da se pripremim i fizički i psihički,” dodao je.
Jedino žali što neće moći i turistički razgledati Tokio.
“Razočaravajuće što ne možemo vidjeti niti jedan kutak ovog grada. Impresioniran sam kako su sve ovo izgradili i kako žive u ovom mravinjaku. Žao mi je što to ne mogu doživjeti barem 15 minuta.”
Otkrio je kako se nakon Rija puno toga promijenilo u njegovom životu. Počeo je još jače trenirati, a prije dvije godine je dao otkaz kako bi se mogao pripremiti za POi.
“U Riju sam bacio 18.23, danas 19.98. To je skoro dva metra više, što nije malo u sportu. Prije sam mnogo energije trošio na posao i treninge,”
Za kraj je imao i poruku onima koji ove Igre i ovaj sport smatraju “cirkusom”.
“Tko misli da je ovo “dođeš, baciš i osvojiš medalju”, samo neka izvoli probati. Iza svega ovoga stoji enorman rad i trud i želim se zahvaliti trenerima Ivanu Čengiću i Miovilu Renduliću jer bez njih ne bi bilo ove medalja”.
Velimir je nastradao 2006., u svojoj 20. godini u prometnoj nasreći na povratku s nedjeljnog turnira u nogometu. Sletio je s autom u jedan jarak i nespretno udario u krov auta te slomio šesti vratni kralježak. Zadobio je dijagnozu tetrapareze, uz djelomične pokrete ruke i osjete u nogama, uz nešto malo pokreta.
Po završetku polugodišnje rehabilitacije u Varaždinskim toplicama i nakon dvogodišnjeg oporavka 2009. se uključio u atletiku za osobe s invaliditetom.
Šandor je svoj potencijal nagovijestio u Sočiju na Svjetskim igrama gdje je osvojio zlato, potom je u Dohi na svjetskom prvenstvu 2015. bio treći, da bi 2016. u Grossetu na europskom prvenstvu osvojio srebro.
Godinu dana kasnije osvojio je i srebro na SP-u u Londonu, a ove je godine je bio treći na EP-u u Poljskoj.
Oduševljenje srebrnom medaljom nije skirvao niti njegov trener Ivan Čengić.
“Kada sam ušao u ovaj nevjerojatan stadion pomislio sam kako bi bilo sjajno ovdje osvojiti medalju. Prekrasan je osjećaj, Znao sam da može i dalje, ali poklopio se umor kod svih i na kraju je osvojio srebro,” kazo je Čengić.
“Napravili smo stepenicu više u odnosu na Rio de Janeiro, a Pariz je blizu. Ostaje nam još zlato. Šalim se neću pretjerivati, već ovo je sjajan uspjeh,” dodao je.
Osvrnuo se i na Šandorovu tehničku izvedbu.
“Mogla je biti i bolje, bio je malo ukočen. Da je to išlo lakše sigurno bi prebacio 20 metara,” kazao je.
