Uskrsnuće Gospodnje koje slavimo ovih dana nakon boli i patnje i smrti njegove podsjeća nas na još jedno uskrsnuće, a to je bilo na dan 10. travnja 1941 kad je hrvatski narod nakon skoro tisućuljetnog robovanja osjetio dah slobode, neovisnosti, državnotvornosti, koju danas dijelimo.
Piše: Stjepan Asić
Nažalost, za razliku od danas, to je bilo uvjetovano ratom i razaranjem, vremenom kad stvarati državu nije bilo povoljno, a kad je, pitamo se? Jer nitko državu ne daje, na dar, nitko je ne zaslužuje u smislu žrtava i proljivene krvi. Državu treba zaradit, treba je izvojevati, a najviše želiti!
I to je ta potvrda, želje hrvatskog naroda za svojom vlastitom državom, ma kakva god bila prilika, a ona nikad nije idealna. I ako ima išta što bi se pozitivnog mogli izvući iz te naše prve državnotvorne realizacije to je baš ta nepokolebiva vjera u vlastitu državu.
A bilo je i drugih povijesnih prilika kad se je to moglo barem pokušat ostvariti.
Još 1848. takozvane revolucionarne godine u Europi, kad su se poljulale mnoge monarhije i carstva, Hrvatska je spašavala druge da bi zaboravila na sebe. Previše smo bili pošteni, odani, netko će reči tuđe sluge, da u tom povijesnom vihoru i za sebe nesto zadržimo.
Bili smo okarakterizirani od strane revolucije (Marx) nazadnim reakcionarnim narodom koji “treba završiti u ropotarnici povijesti” nedostojni da ikad imamo svoju vlastitu državu!
Engels, jedan od tvoraca komunističke ideologije, smatrao je da su slavenski narodi po prirodi kontra-revolucionarni. Podjelio je narode u tako zvane povijesne i nepovijesne.
Nepovijesne države bile su one kojima su nedostajale obilježja povijesnih država. Nisu imali razvijene političke i ekonomske strukture i prokockali su svoju priliku da budu dio budućnosti, njihova jedina svrha bila je ili biti izgubljeni u povijesti, ili biti apsorbirani u veće i progresivnije države. Te nepovijesne države sastojale su se od slavenskih naroda, s izuzetkom Poljske, za koju se vidjelo da ima posebnu povijesnu ulogu.
Takozvana Oktobarska revolucija u Rusiji trebala se je ustvari dogoditi u Njemačkoj!
Druga prilika je bila 1918. padom tadasnje Hasburške Monarhije kad su Hrvati ističući se svojom hrabrošću, koliko na Istočnom (Galicija) koliko na Jugozapdnom, talijanskom, frontu još jednom izostavili priliku da prvenstveno gledaju svoje interese.
Legendarni austrijski feldmaršal hrvatskog podrijetla Svetozar Borojević, Lav sa Soče, ne samo da je svojom obranom i protunapadom na talijanske položaje zaustavio njihov opasni dublji prodor u Hrvatsku nego je na kraju rata raspolagao sa dovoljno hrvatskih jedinica da je mogao slobodno umarširati u Zagreb i proglasiti hrvatsku državu. Nažalost nedostajalo je političke volje da se to ostvari.
Tada su hrvatski pogledi bili okrenuti prema Istoku, zaneseni ilirskim pokretom sanjali su neko slavensko bratstvo i jedinstvo, nevidjevši kuda to vodi. Jesu li tada imali drugog izbora, da se barem na neki način zaustavi komadanje hrvatskog povijesnog teritorija ostaje pod upitnikom. Ali, to nije oslabilo želju za svojom vlastitom državom. Konačno je ta prilika iskrsnila u vremenu uoči Drugog svjetskog rata.
Sustavno suzbijanje, zatiranje hrvatskog imena, batinanja i ubojstava ne samog hrvatskih intelektualaca i političkih prvaka nego i običnog puka od strane veliklosrpske oligarhije prekipila je čašu atentatom na hrvatske zastupnike u Beogradskoj skupštini 1928. godine. Nakon takvog jednog gnjusnog čina je li uopće bilo moguće tražiti neko drugo riješenje osim “na ljutu ranu ljutu travu”!
Tako je nastalo 10. travanjsko uskrsnuće hrvatske države u vihoru Drugog svjetskog rata. Države koju je prihvatila večina hrvatskog naroda, od nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca do prvaka tada vodeće hrvatske političke stranke HSS-a Vlatka Mačeka.
To su povijesne činjenice koje se ne mogu, okrenuli mi ovako ili onako, jednostavno ignorirat. Jasno, nažalost, radi postoječih političkih prilika u zemlji stvari su pošle drugim putem, došlo je do nepoželjne ekstreme, mogli bi čak reči prevrata od one početne idealne državnotvorne zamisli, radi čega je kasnije, nakon rata, hrvatski narod platio ogroman ceh.
Ono što je nedvojbeno je baš ta činjenica, ta želja, za svojom vlatitom državom, koja je bila i ostala glavna okosnica ne samo tadašnjih nego i svih budućih težnji hrvatskog naroda.
Ta baklja hrvatske državnotvorne ideje prenesena je vani, u svijet, zahvaljujući baš toj 10. travanjskoj generaciji i našla je plodno tlo u dalekim zemljama, kontinentima svijeta. Tako su nikle oaze hrvatstva koje su gajile ne samo ljubav prema vlastitioj domovini nego i želju da ona opet bude neovisna i suverena.
Zahvaljujući tom upornom i često krvavom radu, gdje je blizu stotinjak hrvatske mladeži izgubilo svoje živote, svojevoljno ili kao žrtve jugoslavenske tajne policije, da bi konačno devedesetih godina ovog stoljeća dočekali ponovno ostvarenje tisućuljetnog hrvatskog sna, hrvatske države, Republike Hrvatske, krvavo obranjene u Domovinskom ratu.
A koliko je ta 10. travanjska generacija i njeno pokoljenje bilo važno i za današnju hrvatsku državu najbolje je formulirao otac Republike Hrvatske Dr. Franjo Tuđman kad je na sjednici Predsjedništva HDZ-a 14. siječnja 1994. rekao slijedeće:
“Gospodo budimo realni. Mi smo se našli u borbi za hrvatsku državu i bili smo oslonjeni i morali smo biti oslonjeni na elemente hrvatstva koji su stradali u NDH, koji su bili povezani s NDH i to je bila većina hrvatskog naroda. Htjeli to mi ili ne, to je bila većina hrvatskog naroda. i bez tog elementa ne bismo bili izdvojili Hrvatsku… To bi trebali znati i jedni i drugi u HDZ-u, a ni ovdje neki za ovim stolom i u javnosti nisu dovoljno bili svjesni toga, da smo mi u takovom položaju i da smo zapravo s time uspjeli.“
Nije s time dr. Franjo Tuđman rekao nešto strano, nametnuto ili ideološki nabojeno, nego je jednostavno potvrdio povijesnu činjenicu, a ta je da se povijest ne događa samo tako, iznenada, nego da je ona nastavak prijašnje povijesti, prijašnjih događaja. Bukvalno rečeno ideja hrvatske države nije samo tako pala s neba, i preko noći pretvorila se u stvarnost.
Kao što slavimo Uskurs, uskrsnuće Gospodnje, ono nebi bilo moguće bez muke njegove, bez križa njegovog. Jer bez tog prethodnog života i mučenistva njegovo uskrsnuće nebi imalo smisla.
Nažalost mnogo je danas nevjernika, kao što je bilo i u Isusovo vrijeme, koji ne vjeruju ili ne žele vjerovati, a malo je onih “koji ne ugledaju, ali povjeruju” (Iv 20, 29).
Fenix-magazin/SIM/Stjepan Asić
NAPOMENA: Stavovi izneseni u pismima čitatelja, kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Fenixa
