Studeni je mjesec Martinja. Malo tko od nas vjernika ili ateista 11. studenoga ne nazdravi čašom vina slaveći radost života. Radost je upravo ono što nam nedostaje! Tražimo je barem u elementarnim česticama ne bi li se poput utopljenika uhvatili za jednu i prošli ovom teškom stazom života na kojoj smo se svi zajedno našli. Baš svi! Narod u cjelini u svim svojim sličnostima i razlikama.
Piše Katarina Hrvatin Kotromanić
Razmišljam, hej moj narode, pa ako hodamo po trnju, hodamo zajedno i je li nam uvijek treba trnje da bismo se po boji krvi prepoznali? A, mogli bismo, primjerice, po kestenju i mirisima jeseni utopljenoj u čaši kapljice vina.
Miris kestenja vraća mi sliku iz osnovnoškolskog udžbenika Prirode i društva gdje su nas slikama učili kakva je to jesen na selu, a kakva u gradu. O Martinju nije bilo riječi. Kesteni, pečeni kesteni tada su u sebi krili zdravicu i krug života u kojem se mošt „pretvara“ u mlado vino!
Radost Martinja
Krug života smo, čini se, zaboravili. Odavno ne nazdravljamo, a radost Martinja bojim se utopit će se u crnilo hrvatskog tiska koji najčešće živi od mraka, trača i kavge, a tu radosti života nema mjesta. Ni Martinju. Ni mirisu kestenja!
„Narodno veselje“ su nam postale izjave Predsjednika, najčešće izazvane buntom sebeljubivosti u manirama velikog vođe, supatnika nezadovoljnog naroda koji u svojim životnim strahovima traži spas u nemuštom govoru onog koji bi trebao biti sve samo ne manipulator zbunjenog naroda s čijim se životima igra poput glumca lutkara koji konce povlači kad mu se čini zgodno i potrebno za narugati se ili nasmijati publiku.
A publika je umorna od kazališta lutaka, tuđih očeva, imanja, komunističke partije i priča koje svojim ponavljanjem donose ništa do mučnine. Publika je umorna od raznih piromana davno izgorjele jugoslavenske ideologije koja progovara iz pera raznih Ivančića, desnih i lijevih nezadovoljnika kojima je jedina radost u bacanju crnila na ionako tmurnu hrvatsku jesen.
A jesen ne bi smjela biti tmurna jer smo na političkoj sceni učinili značajne korake koji se zbog nezrelosti nekih političkih igrača žele zamagliti, kad ih nisu uspjeli izbrisati u organiziranoj, podmukloj i antihrvatskoj hajci na sve što ne dolazi iz njihove antiPlenkijeve kuhinje u kojoj objeduju svi, baš svi od titoista do onih kojima uzvik ZDS služi kao opravdanje i ulaznica.
Stoički otrpio blaćenje obitelji
Hajka na ministre Vlade RH traje duže vremena i pomno je pratim jer me zaintrigiralo na koji način se i zašto u visokoj politici tako olako skidaju hlače, udara ispod pojasa, često i toliko nisko, nedohvatljivo nisko običnom čovjeku koji ima izgrađen sistem vrijednosti, bonton i dostojanstvo. Ne treba posebno pisati o situaciji u kojoj smo se našli prepucavanjem političkog vrha. Ta pitanja će se riješiti, no, hoće li ona koja nas ruše kao ljude, koja nam zadiru u najsvetija mjesta gdje čuvamo uspomene, obitelj, sebe.
U nizu rafalne paljbe na ministra vanjskih i europskih poslova Grlić Radmana svi metci su bili ćorci. To je lako dokazivo, a i jasno svima tko ima mrvu poštenja. Jedino što je preostalo, bilo je ući u mu kuću, preorati po obiteljskom stablu, izvući oca pred nezadovoljan narod i na njegovom primjeru pokazati naslijeđene slabosti Vlade koje svoje podrijetlo vuku iz života Radmanova ili Plenkovićeva oca.
Ovog puta, Grlić Radmana koji je stoički otrpio blaćenje vlastite obitelji i onoga koji mu je bio uzor. Kada netko krene blatiti čovjeka zbog njegove obitelji, ma kakva ona bila, ne treba dvojiti da upravo taj čovjek radi puno i radi dobro i zbog deficita konkretnih razloga osim bijesa i nemoći, starom se taktikom želi umanjiti njegova vrijednost pozivajući se na često izmišljene činjenice iz života naših najmilijih.
Vrući kesten ove hrvatske jeseni trebao je prema zamislima udruženih piskarala biti otac ministra Grlić Radmana, stara komunjara koja se malverzacijama i prljavim igrama obogatila te svojoj djeci dovijeka osigurala miran život. Rječnikom običnog, gladnog, nezadovoljnog i umornog puka to bi značilo kako je otac ministra Ante Grlić Radman bio kameleon koji je u određenim vremenima bešćutno koristio ljude i trenutke ne bi li sebi i obitelji priskrbio debelu bundu i devizne račune, tvornice, kuće i imanja!?
No, je li to tako i do kad ćemo hraniti nesretne izmišljenim rečenicama vrsnih nam novinara i još vrsnijeg političkog vođe koji u nedostatku činjenica posežu za kuglicama blata koje su sami, vlastitim prljavim rukama oblikovali. Ili vade vruće kestenje i gađaju gladni puk?
„Moja životna priča“
Predsjednik, njegovi savjetnici, ako ne i veliki hrvatski novinari, istraživači trebali bi znati da je otac ministra Grlić Radmana još 2011. objavio knjigu naziva Moja životna priča u kojoj je na 251 stranici opisao svoj život, uspone i padove, načela kojima se vodio, vremena kroz koja se (pro)vukao, obitelj koja mu je bila izvor i temelj opstanka, podneblje iz kojeg je ponikao i sve stube i klizišta koja jedan život odredi čovjeku ili se čovjek odredi prema tomu kako ih je i s koliko umijeća prošao.
Pa, dragi moj hrvatski puče, tamo sve piše! Ante Grlić Radman kao da je znao da će njegova sina prozivati zbog ovog ili onog pa je ostavio 251 stranicu biografskog opisa svoga životnog iskustva vodeći se Sartreovom maksimom: Čovjek je odgovoran za ono što jest! čime i započinje uvodni dio svoje knjige Čemu ovi reci?
I, odmah treba reći, ova knjiga nije opravdanje ili zbirka samohvala. Ovo je povjesnica jednog čovjeka i njegove obitelji u kojoj se zrcale godine odrastanja, učenja, rada, stvaranja, borbe, ljubavi, odricanja, života koji je iza sebe ostavio puno više od 251. ukoričene stranice.
One su povijesna čitanka vremena koja ni moje generacije ne poznaju, ona su slikoviti iskaz domoljublja u svim sustavima i vremenima koji su ga pratili do ostvarenja snova svih nas koji smo ranjeni, izmoreni i ponosni slavili pobjedu i slobodu vlastite Domovine.
Ljubav osnažuje
Ante, iskreno, bez namjere uljepšavanja svojih životnih odabira i koraka priča svoj život kako bismo iz njegove priče spoznali bitak ljudskog života i ono što bi nas sve trebalo osnažiti kao ljude. Jednom riječju to je LJUBAV.
Ljubav prema Bogu. Ljubav prema obitelji. Ljubav prema Domovini. Ljubav prema grumenu zemlje iz koje si iznikao. Ljubav prema čovjeku! Jer, napisao je on kako je uvijek vjerovao da je čovjek čovjeku čovjek, a ne vuk. A on je bio čovjeku čovjek! O tomu svjedoče brojni iskazi kako u knjizi tako i danas kada su ga ministru Grlić Radmanu izvukli kao vrući kesten na kojem bi trebao opeći ruke. I to u vrijeme Martinja koje je Ante posebno obilježavao u radosti i zajedništvu sa svojim poznanicima i prijateljima, što je do danas ostalo poznato u okružju u kojem je živio i šire!
Od svih mojih nepravilnosti najviše me pogađa nepravda učinjena ne samo meni i mojoj obitelji nego bilo kome (str.185.) piše Ante Grlić Radman i na stranicama svoje knjige slika svoj karakter i karakter svoga sina koji danas pronosi očeve temeljne postavke, duboko usađene u svom kodu. Tko god je poznavao ministrova oca zna da njegov sin ne bi drukčijeg i drugačijeg ponizio već ako treba zaštitio jer u svojoj obitelji izrasloj u multinacionalnoj i multikonfesionalnoj sredini nije mogao naučiti ništa doli da je dobro činiti dobro i da poštenje nema cijenu kao i da se dobro dobrim vraća i da postoje braća u nevolji i istina se mora reći!
Povratak Savke i Tripala
I proganja me pitanje što bi on odgovorio raznim Fižulićima ili Predsjedniku kad bi čuo kako mu sina naziva običnim „licemjerom koji se presvlači brže od Batmana, Spidermena i Supermana u jednom kadru koji je na pragu 60. godine postao ambasadorom zahvaljujući Vesni Pusić…“
Sjetio bi se svoga Gordana kada je u sedmom razredu osnovne škole pomogao kolegama napisati esej. Vidio bi ga uplašenog kako sa zebnjom ide u školu na sastanak s razrednikom, jer je tema eseja bio povratak Savke i Tripala i raspjevano hrvatsko proljeće iz okulara malog dječaka koji je u tim godinama prije trebao trčati za loptom negoli bistriti politiku. Osjetio bi njegove užarene obraze nakon dva šamara. To sjećanje Ante je stavio u bilješku na 104. stranici svoje knjige tako da je danas Predsjednik i ostali kritičari mogu pročitati i na dalje Grlić Radmanu zamjerati usađenu ljubav prema slobodnoj Domovini i prihvatiti da svaki čovjek u sebi ima ili nema ono nešto što se zove domoljublje. I ne treba se čuditi što se s obitelji vratio iz Švicarske u Hrvatsku koja se tada s tri puške branila od srbočetnika da bi on bio ona četvrta, a njegov otac onaj koji je u svojoj tvornici sa svojim zaposlenicima sklapao hrvatski tenk.
Stari Ante bi se sigurno zapitao tko je taj Predsjednik i kad bismo mu imali priliku objasniti uzdahnuo bi tužno i rekao kako mora bit teško njegovu ocu što mu je sin kao predsjednik Vlade RH svim Hrvatima izvan domovine, onim autohtonima i dijaspori pokušao zalijepiti flaster na usta i oduzeti im pravo glasovanja jer ne žive u Hrvatskoj i ne plaćaju porez. I ne samo to… pamti dijaspora, samo šuti…
Što bi rekao ministrov otac ili bi samo odmahnuo rukom, šutke se ponoseći svojim uspješnim i srčanim sinom te nastavio činiti dobra ostat će tajna no sve odgovore možemo naći u knjizi, samo treba znati postaviti pitanje.
Kakav je za mene Ante
Marioneta nisam bio, napisao je tamo i to je možda najbolji odgovor onima koji su podlo, ciljano i znalački htjeli hrvatskom narodu skupo prodati vruće kestenje u vrijeme kada je njihov miris i Martinje predbožićna radost.
Kakav je za mene Ante? Pita se jedan od njegovih prijatelja. Tih, voli čuti mišljenje svake osobe. Odvagnuti svaku riječ. Poštuje razne stavove, ali ima i solidne vlastite stavove o svim bitnim ljudskim pitanjima. Poduzetan i pragmatičan. Dobronamjeran i očeličen u odricanjima. Jednostavan.(str.215.)
I tko je bio otac ministra vanjskih i europskih poslova RH? I trebamo li vrućim kestenjem gađati se u krug. Ne! Valja nam se duboko preispitati kada drugi put krenemo kopati po tuđim obiteljima, očevima i svetinjama. Jer, svi mi imamo svoje očeve koje sa svim njihovim vrlinama i manama nosimo u srcima.
Otac ministra Gordana Grlić Radmana i danas kad fizički nije među nama, živi u sjećanjima ne samo svoje obitelji i prijatelja već običnih ljudi kojima je činio dobra! Svjetlost dobrote ne može ugasit vruće kestenje, već samo pojačati njegov sjaj.
Za pohvaliti, ne za blatiti
Jedan od onih koji su poznavali Antu danas se s pravom pitaju:
Stoga, pravo je pitanje je li ili nije Ante Grlić Radman ikome nanio ikakvo zlo ili štetu? Još uvijek nisam čuo ništa takvog. Naprotiv! Bio je iznimno topao i vješt, i kao otac, čovjek i kao upravitelj. A to što je, inače, čak i od zagađivačkoga otpada, uspio ne samo opstati već i blago rasti, te i stabilno poslovati, sa 67 radnika, je za pohvaliti a ne za blatiti.
To je dakle za jednu svjetlosnu godinu razlika od bezbrojnih loših primjera o kojima se šuti. Ljude poput pok. Ante Grlić Radmana trebamo poštovati! Po pitanju, pak, nas, sinova ili unuka, bilo to od domobrana, ustaša ili partizana, s pijetetom, odajmo im smiraj i poklonimo im se. Neka im je spokoj vječna. Učimo na svojim u njihovim greškama, te gradimo bolju budućnost. Ponosni na svoje očeve, majke, bake, djedove, pretke… Bog s nama! (S.V.)
Studeni. Martinje. Vrijeme radosti. Vrijeme koje je Ante Grlić Radman redovito proslavljao sa svojim poznanicima i prijateljima. Vrijeme sjećanja na čovjeka koji je upravo u studenom ugledao svijet, osnovao obitelj i našao se kao vrući kesten u prljavim rukama onih koji svojim prljavim jezikom štete narodu kojeg predstavljaju.
Zato, preporuka svima koji su umočili svoje prste, čitajte, čitajte, jer sve piše u knjigama!
I, molite za oprost kako vam se kao bumerang ne bi vratio vreli hrvatski kesten koji ste kao kukavičje jaje podmetnuli hrvatskom narodu koji kad-tad, vjerujte mi na riječ, uzvrati!
Fenix-magazin/SIM/ Katarina H. Kotromanić
