Svake godine tisuće ljudi dolazi u Mainz, grad na rijeci Rajni i glavni grad njemačke savezne zemlje Falačko-Porajnje kako bi, između ostalog, vidjeli „plavo čudo iz Mainza“.
Piše: Marijana Dokoza
Žele vidjeti svjetski poznate vitraje koje je dizajnirao poznati rusko-francuski umjetnik židovske vjerske pripadnosti Marc Chagall. Posljednje vitraje koje je Chagall dovršio u svojoj 98. godini, samo nekoliko mjeseci prije svoje smrti, nalaze se u crkvi sv. Stjepana u Mainzu. Ukupno je devet prozora koji sadrže Chagallove vitraje i to su ujedno i jedini vitraji slavnog umjetnika u Njemačkoj.
U naslijeđe budućim generacijama koji vole njegova djela, pa i onima koji će se samo diviti „prozorima“ u ckrvi sv. Stjepana, Chagall je ostavio impresivan prizor „igre“ svjetla, boje i sjene. Vitraje zovu „plavim čudom Mainza“ jer svatko tko uđe u ovu crkvu doživjet će „plavo čudo“. Snažna, intenzivna i blaženo lijepa, jarko plava boja obasjava posjetitelje župne crkve sv. Stjepana.
Jednom kad je počeo, nikada nije prestao
Slavni francuski slikar ruskog podrijetla uspio je stvoriti jedno od svojih najvažnijih umjetničkih djela u gotičkoj crkvi Sv. Stjepana koja je u to vrijeme bila jedva poznata izvan granica grada Mainza. Sve je počelo nakon što je 1973. godine obnovljena crkva Sv. Stjepana koja je bila teško oštećena u Drugom svjetskom ratu. Tadašnji župnik Klaus Mayer zamolio je Chagalla da dizajnira neke prozore za crkvu. Mayer je napisao pismo na adresu svjetski poznatog umjetnika u Nici, na jugu Francuske. Odgovor nije stigao od Chagalla, nego iz njegova studija u Reimsu. Pisalo je kako je to jako odgovoran zadatak koji je zahtijevao puno vremena i razmišljanja. No, 1974.godine, Vava, Chagallova supruga, je Mayeru javila kako je njezin suprug zainteresiran za film o crkvi u Mainzu. Chagall se čak odrekao i honorara za projekt u Mainzu.
Nakon što je prvi prozor stigao u Mainz u rujnu 1978., stada 91-godišnji slikar počeo je dizajnirati još jedan prozor iste godine.
– Jednom kad je počeo, nikada nije prestao, rekao je Mayer prije nekoliko godina. U studenom 1984., samo nekoliko mjeseci prije smrti, Chagall je dovršio posljednje vitraje u crkvi sv. Stjepana u Mainzu.
Optimizam, nada, radost u životu
Svećenik Klaus Mayer je svojedobno i pojasnio zbog čega vitrajima prevladava plava boja. Naime, ona govori, o ljudskom stavu prema životu, optimizmu, nadi i radosti.
Chagall je kroz vitraje na prozorima crkve Sv. Stjepana, prikazao i jednu od najpoznatijih biblijskih scena, odnosno kušnju Adama i Eve u raju. Ostali prikazi prikazuju anđele, Mariju s djetetom, raj, Mojsija sa pločama zakona, nebeski Jeruzalem, kralja Davida i par ljubavnika.
Marc Chagall je krajem 1982. godine, kada je imao 96 godina, izradio i nacrte za tri velika, trotračna prozora u transeptu. Želio je u prozorima istočnog kora stvoriti “predvorje”, “pripremu” za biblijsku poruku. 11. svibnja 1985. župa je primila posljednje prozore Marca Chagalla; nedugo nakon njegove smrti 28. ožujka 1985. Majstor boje i biblijske poruke”, kako nazivaju Chagalla, do svoje smrti stvorio je jedinstvenu staklenu umjetninu na ukupnoj površini od 177,6 četvornih metara, koja je svake godine odredište tisuća vjernika i turista iz cijeloga svijeta.
U skladu s Chagallovom željom, njegov učenik i prijatelj Charles Marq je nastavio s radovima na crkvenim prozorima nakon Chagallove smrti. Do 2000. Marq je prozorima koje je stvorio Chagall dodao još 19 prozora koji su također bili u plavoj boji.
Chagallovi vitraji u Mainzu se smatraju simbolom pomirenja između Židova i kršćana
Chagall, koji je rođen u bjeloruskom gradu Vitebsku od roditelja Židova, odrastao je u vrijeme antisemitskih pogroma. Nakon studija u Sankt Peterburgu, živio je u Parizu. Kada su nacionalsocijalisti okupirali Francusku i spalili njegove slike kao “degeneriranu umjetnost”, otišao je u SAD, ali se vratio u Francusku 1948. godine. Kada se doznalo da dizajnira prozore za katoličku crkvu u Njemačkoj, to nije samo izazvalo iznenađenje među nekim židovskim kolegama umjetnicima. Međutim, prozori crkve svetog Stjepana danas se smatraju simbolom pomirenja i razumijevanja između Židova i kršćana.
Chagall je svoje teme crpio iz svojih mladenačkih sjećanja u Vitebsku te iz židovske kulture i tradicije. Kombinirao je biblijsku tematiku s legendama, bajkama, drevnim mitovima i vlastitim iskustvima. Fascinirao ga je i svijet umjetnika i ljubavnika. Njegov pozitivan stav prema bližnjima omogućio je Chagallu da više puta djeluje kao pomiritelj.
Crkva sv. Stjepana u Mainzu
Inače, crkva sv. Stjepana sagrađena je oko 990. Godine. Nadbiskup Mainza i nadkancelar Carstva, Willigis, na jugozapadnom brežujljku starog grada Mainza je osnovao kolegijalni samostan i dao sagraditi crkvu kao “mjesto molitve za Carstvo”. Willigis je kasnije i pokopan crkvi sv. Stjepana 1011. godine. Nova gotička zgrada sagrađena je između 1290. i 1335. godine. Nalazi se na temeljima bazilike koja je sagrađena oko 990. godine u otonsko-predromaničkom stilu. Kada je 1857. eksplodirao obližnji Toranj barutane, teško je stradao i Sv. Stjepan. Tijekom obnove uklonjen je bogati barokni namještaj.
Kako piše na stranici grada Mainza, danas je crkva jasno strukturirana dvoranska crkva s tri lađe u kojoj još nisu restaurirani gotički svodovi. Zidovi su bijeli, crveni pješčenjak nosivih arhitektonskih dijelova čini atraktivan kontrast. 66 metara visok, prostrani toranj građevine vjerojatno potječe iz crkve Willigis do visine friza šiljastog luka. Široka pukotina u tornju bila je zatvorena već 1947. Za 2000. obljetnicu grada 1962. ponovno su postavljeni kupola i lanterna. Do 1911. visoko iznad krovova živio je čuvar tornja kao čuvar požara u posebno namještenom stanu; Ovdje su se nekoć čak rađale trojke. Ovaj gradski vatrogasni dom postoji od 1559. godine.
U crkvi sv. Stjepana nalaze se i najljepše kasnogotičke klaustre u Falačkom-Porajnju. Ovdje su ukopani mnogi od 600 kanonika koji su djelovali u Mainzu. Na njih podsjećaju nadgrobni spomenici i grbovi obitelji darovatelja. Grbovi su obogaćeni suvremenim zaglavnim kamenom iz savezne zemlje, biskupije i grada Mainza. Ne smiju se zanemariti ni umjetnička blaga poput ustoličenog Boga Oca iz 15. stoljeća ili kasnogotičke skupine figura Anne Selbdritt. Već nekoliko godina krštenja djece u Svetom Stjepanu ponovno se održavaju nad izvornim, gotičkim krsnim zdencem iz 1330. Godine.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
