Najnovije nepoznanice oko potvrde istinitosti podataka o školovanju i radnom iskustvu gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića postavljaju pitanje funkcioniranja hrvatske politike.
Za Fenix-magazin piše: Dr. Ivan Tepeš
Dok su javnosti dostupne imovinske kartice političara i podaci o trošenju javnoga novca, ne postoji razlog da javnost nema pravo uvida i u istinitost podataka o školovanju i radnom iskustvu političara i uvidom u dokumentaciju koja to potvrđuje.
Za posao političara nije potreban niti jedan papir s dokazima o školovanju i radnom iskustvu da bi bio izabran na dužnost za koju se kandidirao. Dovoljan je samo određeni broj glasova da se postavi na određenu dužnost. I to ne treba biti sporno, jer za sposobnosti političara ne mora se imati bilo kakva diploma, nego se mora biti sposoban komunicirati s ljudima, realizirati obećano, pa čak imati i dozu sposobnosti manipulacije suradnicima kako bi se provelo sve što je obećano.
No, ono o čemu bi se trebalo povesti računa, a na osnovu aktualnih pitanja oko gradonačelnika Zagreba, je istinitost podataka koje političari navode u svojim životopisima. Po sadašnjim kriterijima i zakonskim propisima ti podaci ne podliježu nikakvim provjerama niti njihova neistinitost ne podliježe nikakvim zakonskim sankcijama. Jedino što preostaje, kaže ona uobičajena izreka „narod će presuditi na izborima“. Što se pri tome događa ako taj narod biva obmanjen? Kako taj narod može uopće dobiti informaciju da je obmanjen ako se podaci o radnom iskustvu i školovanju političara „skrivaju kao zmija noge.“
Postavlja se i logično pitanje, ako je u interesu javnosti, zašto nije moguće osnovati povjerenstva pri jedinicama lokalne ili državne uprave koje bi na traženje javnosti imali pravo provjeriti istinitost podataka iz životopisa? Jer podatke iz životopisa političari koriste u svojim kampanjama kako bi uljepšali sliku o sebi i time dobili koji glas više.
Pogotovo je takva situacija s uljepšavanjem životopisa hvaleći se školovanjima u inozemstvu i bogatom radnom iskustvu, što je kod velikoga dijela birača ključno za donijeti odluku kome će pokloniti svoje povjerenje na izborima. Javnost stoga mora imati mehanizam kako provjeriti da sve ono što je navedeno u životopisu izabranog dužnosnika odgovara istini.
Pri tome vodeći računa o zakonitosti iznošenja osjetljivih podataka u javnost. Na kraju krajeva, isti postupak se koristi kod svakog drugog građanina RH koji se prijavljuje za posao. Postoje povjerenstva koja pregledavaju pristiglu dokumentaciju kandidata s obvezom ne iznošenja podataka izvan kruga povjerenstva.
Je li hrvatsko društvo spremno za takvu vrstu demokracije ili se još uvijek svodi na mogućnosti raznoraznih prijevara?
Jesu li intelektualci bliski zagrebačkoj koalicijskoj vlasti spremni preuzeti i na sebe dio odgovornosti kako bi se ovo pitanje postavilo na dnevni red, ili je pritisak za detaljnu analizu diploma u njihovim očima rezervirano samo za političare s druge strane političkog spektra?
Vjerujući u istinitost podataka iz gradonačelnikovog životopisa očekujemo da će ih kroz koji dan potkrijepiti i dokazima te na primjeren način odgovoriti zastupnici zagrebačke skupštine na postavljeno zastupničko pitanje.
Svatko tko je ušao u politiku trebao bi biti svjestan da je javna osoba i da su podaci iz njegova životopisa itekako javni, kao i njihov istinitost. Skrivanje podataka i zaobilaženje odgovora stoga odaje sumnju da nešto nije u redu.
Fenix-magazin/SČ/Dr. Ivan Tepeš
