Korona uoči Uskrsa ne može zasjeniti uskršnje blagdane. Fascinira istinska povezanost vjernika sa svojom župnom zajednicom i svećenicima, piše Ilija Lončar, hrvatski iseljenik iz Nizozemske koji se u ovo vrijeme koronakrize našao u rodnom Ponijevu kod Žepča u BiH.
Od 25.veljače nalazim se u nekoj vrsti karantene u svojoj rodnoj župi, koju poneki još zovu, po njenom osnivaču fra Grgi Martića, fra Grgina župa. Rođen sam u središnjem selu ove župe, Ponijevu – destinacija – Lolin Brijeg.
Prelijepo je to selo, ali i župna zajednica, s malo, ali dosta vrijednih ljudi. Nama, “koji dolazimo, a ovdje ne budemo”, život je većini uvjetovao da nemamo niti jednog dana radnog staža u Bosni i Hercegovini. Za mnoge je u ona vremena nedostajalo radnih mjesta, pa tako i meni dopade.
Svake godine, ovdje boraveći, opažam izrazito uzgojenu životnu snagu i urednost kod mojih ljudi koja, za divno čudo, ne popušta. Ove karakteristike, bez pardona! nazivam prkosom. Životnim prkosom!
Ovaj njihov prkos, doduše, blago je izražen, usporediv je s ponašanjima onih koji pokazuju ponos, te posebno zanos i čvrstinu u svojoj odlučnosti. Sve mi govori o izraženoj “snazi života”. Naše bakice i majke u svemu prednjače. Kod mladih, kao da je pritajeno zatišje, sve kao rezultat virtualnog svijeta koji svima nama titra pred očima. Čvrsto vjerujemo u našu mladež, jer, poštujmo narodnu mudrost, “iver ne pada daleko od panja!”
Koliko god da je koronavirus smrtna prijetnja, o njoj se, osim na početku, među ovim ljudima skoro pa i ne spominje. Od svega se progovori o mjerama zaštite, maskama i rukavicama i to je sve.
Ostati smireno i dostojanstveno. Moliti i ne posustajati, a našu nadu predajmo u Božje ruke s punim pouzdanjem. Takve nas i dragi Bog hoće, stižu upute, posredno i neposredno, od naših svećenika iz naše župne zajednice.
Iznenađuje naš narod koliko je discipliniran i uredan. Po mnogim obiteljima se samoinicijativno održavaju vjerske pobožnosti i razne pokore. U obiteljima su pojačane molitve krunice, a kod nadmašne većine je prisutan post i pojačan rad.
– Molim i postim cijelu Korizmu, a poneke dane u tjednu o suhom kruhu i vodi. Namijenila sam, ovaj puta, za sve bolesne od koronavirusa, za sreću moje djece i zdravlje mog bolesnog muža, koji je 100-postotni invalid već 33 godine – svjedoči nam Ana Koleginca.
– Mogu vam reći da nisam usamljena. A ja? Bog neka dadne drugima. Imam zdravlje, imam sve! – kaže Ana.
Javno suzdržavanje od alkohola nikada nije bilo izražajnije, čak i kod ovisnika, ili kako ovdje vele “kronera”.
Izraženim pogledom u budućnost, planiraju se i započinju orati pojačano osnivati vrtlove, za sjetvu i sadnju povrća. U svemu prednjače naše majke, koje vole reći: “Makar još ove godine za svoju djecu i unučiće, pa neka imaju za ubrati kod bake kad dođu”.
Svaka čast svima uz sve pohvale!
Pomišljao sam da je nedavni rat u ono vrijeme “natjerao” narod na molitvu i post. Uvjeren sam sve više, kod mog naroda, da je sve ovo, kako onda tako i danas djelo istinitog pouzdanja u Božju milost i providnost. Radostan sam da pripadam ovoj našoj uzornoj Zajednici.
Fenix-magazin/Ilija Lončar/Nizozemska
