Brojnim Hrvatima Njemačka dođe kao posljednja nada za bolju budućnost. No, ne samo to. Ono što dolazi iz Njemačke, ne može biti nimalo loše, brojni su mišljenja.
Donosimo vam jednu, pomalo šaljivu priču naše čitateljice. Neke će možda nasmijati, a neke podsjetiti da je kod kuće zapravo najljepše…
Živim u Münchenu, ove godine će biti već petnaest godina. Svaki tjedan, najmanje dva puta nazovem majku da provjerim kako je, ali i što se događa u našem malom mjestu. I doznam, moram priznati, puno toga. Tko se s kim posvađao, pomirio, tko se ženi, a tko rastaje, pa čak i koga je pop s oltara opomenuo, onako metaforički, ali eto, neke su se žene prepoznale baš u njegovim riječima i osjetile prozvane.
Čini mi se, kad je nazovem, kao da zavirim u kakvu sapunicu, jer ono što se događa u našem malom mistu, može slobodno biti scenarij neke bolje sapunice.
I tako i jutros ja okrenem broj svoje majke i dobijem brojne “korisne” informacije. Mještani se trenutno bave, a čim drugim nego turizmom i mišlju kako ovo ljeto što više zaraditi novca od turista. .
Krenuli svi u biznis s iznajmljivanjem vlastitih kuća. Da pojasnim, trenutno je trend u Dalmaciji da se prijaviš u neku nizozemsku turističku agenciju, oni ti iznajme kuću kao “kuća za odmor na moru” ( ali mora biti negdje blizu mora jer ni turisti neće baš u vlaje) i cijela obitelj mora van iz kuće za vrijeme dok su im turisti u kući.
Ovi pak uživaju u dalmatinskom ugođaju, al moja mater ne može nikako shvatiti kako im ne smeta miris ovaca koje mještani u pet ujutro istjeravaju na ispašu. Još se više čudi kad vidi te turiste kako u ranu zoru sa svojim fotoaparatima slikavaju te ovce i onu Milku koja svako jutro prolazi tuda sa svojim ovcama.
“Pod stare dane Milkine će slike obići cili svit”, smije se često mater na tu temu.
I tako jutros ona meni priopći ovako: ” Eno i Ante sa ženom i dicom otiša doli kod njeni na odmor, ali mu mater nije nešto od volje s tim biznisom”
A zašto? – pitam.
A što ja znam, da joj daju koju kunu bila bi i ona za to. Ovako, on ode doli u bodule ( na otok) kod ženinih, to je sramota. Ali da joj daju koju kunu, sigurno ne bi rič rekla i prišla bi priko te sramote, pametno zaključi moja mater i vjerojatno je u pravu.
I onda mi nabroji sve one obitelji u našem malom mjestu koje su iznajmile te svoje kuće za odmor, pomao žaleći što i ona nema negdje otići pa da i ona štogod ušićari.
Velik joj je problem i otac jer ne bi on iz svoje kuće pa da mu daju milijune ovoga svijeta. Po tom se moja mater i otac naveliko razlikuju.
I tako dođe ona do Marije, Anine kćeri koja se udala za Hercegovca, a on njoj došao u laštvo ( kad muž dođe živjeti kod ženinih), što je opet sramota. Kad se udala, Marija je dobila kćer i onda je s kćeri i suprugom živjela pet godina kod svojih roditelja u našem mjestu i to nitko isprva nije mogao shvatiti. Ali, ona je gradila kuću pored mora, pa je to malo potrajalo, malo duže. U međuvremenu je dosadila i svojim roditeljima jer im je naravno ostavljala kćer na čuvaje svaki božji dan po cijeli dan, pa su odahnuli kad je kuća napokon bila gotova, a oni odselili.
I sad moja mater govori: Znaš li da Marja opet dolazi kod svojih?
E ne znam, a što?
Pa iznajmila kuću za odmor pa će ovo lito doći. Ana se nije baš poradovala, smije se malo zločesto mater, zadovoljna jer će opet biti priče u mjestu pa neće biti dosadno ( kao da to kod nas može biti)
Al tu nije priči kraj. Mater će onako, pomalo oduševljeno: Znaš li ti kako ta kuća izgleda!?
Ne znam!
Ma da vidiš! E, a i mora biti kad su taj sav namještaj i sve što je unutra dovezli iz Njemačke! – reče ona zadivljeno.
E, pa što onda? , pitam.
Pa onda, znaš kako izgleda! začuđeno će mater što je uopće pitam glupost.
Pa što da je iz Njemačke, čudim se, više sebi što to izgovaram jer poznajem naš mentalitet, nego materi koja je zadivljena namještajem iz Njemačke.
A jesi ti vidjela tu kuću?, pitam.
Nisam još, ali mora da je bogato kad je iz Njemačke. Kaže Ana da ne znaš di ćeš prije pogledati kad uđeš, zaključi pobjednički moja mater.
Moram priznati i mene sad zanima kako ta “kuća iz Njemačke” izgleda. Ali, potisnem taj osjećaj i pitam mater:
Znaš li ti kako namještaj iz Njemačke izgleda?
Kako?
Pa isto onako kao i u Hrvatskoj. Nije sjajniji ni bogatiji zato što je iz Njemačke. Može biti skuplji ili jeftiniji, kupljen kod Turčina, Talijana….
A nije, sigurno je prava njemačka kvaliteta, uporno će mater.
Ma da, možda. Al, puno Talijana u Njemačkoj drže luksuznije trgovine nego Nijemci, pa sigurno ….
Ma ajd mala što si me se uvatila, aj s Bogom, moram ja ići ručak kuhati, sad će ti otac doći kući, prekine me mater i to je bio kraj razgovora.
No, da rezimiramo, nije moja mater jedina koja misli da svo bogatstvo dolazi iz Njemačke, a jad i bijeda iz Hrvatske. Puno je i onih, mlađih generacija koji odlaze u Njemačku nadajući se komadiću tog sjaja, a zapravo najsjajniji komadić imaju kod kuće. Dok to shvate nekim prođe i cijeli život.
