Čitatelj portala Fenix-magazin Dragan Purišić poslao je pismo u kojem iznosi svoje mišljenje o vlasnicima kućnih ljubimaca. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:
Tko ne voli životinje, ne voli niti ljude! navode često vlasnici kućnih ljubimaca. Ova izreka prvotno veliča ljubav među ljudima, a postala je slogan onima koji je shvaćaju suprotno.
Ljubav prema vlastitom ljubimcu nije isto što i ljubav prema životinjama i time dolazimo do skrivenih istina. Recimo, životinje koje ne voli ljubimac ne simpatizira niti sam vlasnik.
Ugroza raznih životinjskih vrsta u domovini i svijetu neće ubrzo nestati, dijelom zbog manjka volontera. Pomagati se može i izdvajanjem sredstava za prigodnu pomoć. U nju se uključuju ljubitelji životinja.
Dva su moguća problema u vezi udomljavanja. Jedan je moralni, podložan sudu; kada više ne možemo govoriti o brizi već o pretjeranosti. Ako ljubimac ima svoju sobu uređenu za život i igru, set parfema, hotelskog frizera, a na drugoj strani mnoga ljudska bića očajavaju zbog nedostatka uvjeta i skrbi, onda nema mjesta bezbrižnosti.
Što više ljudi poznajem, to više volim svog psa! stoji na jednom natpisu. Kućni ljubimac može biti glasan, neposlušan, često uprljati sebe i okolinu, a vlasnici ipak imaju strpljenja za sve to. Zašto ne mogu prihvatiti ljude s njihovim nesavršenostima? Što bi bilo da je naša majka imala samo psa?
Jedna je bogata žena svu imovinu ostavila psu. To nas dovodi do drugog, važnijega problema.
Jedino što čovjeku ne možete oteti bez njegove volje je – srce.
Zoveš li koga svojim djetetom, s ljubavi, dušo, izgleda da si mu ga darovao.
Srce je stvoreno da se preda, prirodno je da volimo, ali znamo da se može slomiti ili ohladiti. Uvijek se radi o tome komu smo ga darovali! Najžalosnije je kada nas netko iskreno voli i čeka na nas, a mi se darujemo drugomu od koga na kraju nemamo ispunjenje!
Bogu treba naše srce! Jedino se takvim predanjem ljubav stalno napaja i nepresušno buja, zatim se pravilno razlijeva prema bližnjima, domovini pa i kućnome ljubimcu.
Ako se ova ljubav ne ostvari, onda je svaki drugi odnos nepotpun. Tada nam je uz životinjicu srce oteto!
Ljudi mogu biti odbojni, dvolični, ali zašto ih treba voljeti? Prvenstveno, jer su slika onoga koji nas je oblikovao. Oni koji toga ne žele biti svjesni, ne mogu pronaći niti ispuniti svoje životno poslanje.
Držanje kućnih ljubimaca posljednjih desetljeća izravno je odgovorno za niz ozbiljnih ekoloških poremećaja.
Zapadnoeuropska civilizacija duhovno propada. U galeriji njezinih sjena često možemo vidjeti životinju i osobu koja ju je odabrala za metu svoje ljubavi i povjerenja, a time je zanemarila Boga i čovjeka.
Kako (čovjek) nije životinja da automatski prima impulse i instinkte koji bi mu govorili što treba činiti, temeljne vrijednosti o kojima nas poučava Božja riječ, koje bi mu rekle što bi morao učiniti, je zanemario. Ne znajući što treba i što bi morao, redovito ne zna ni što hoće, pa želi samo ono što drugi čine ili čini što drugi traže da čini. (I.Fuček)
Sam broj usvojenih životinja dovoljno govori da ono što izgleda slučajnost to zapravo nije. Izostanak otpora prema onome što liči na trend, a zapravo je novo porobljavanje ljudi, društvo podiže iz učmalosti, ali na kratko vrijeme. Kada film završi, stići će spoznaja da su nam neke naklonosti otele srce!
Fenix-magazin/MD/ Dragan Purišić
NAPOMENA: Stavovi izneseni u pismima čitatelja, kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Fenix-magazina
