Baš je veselo ovih dana slušati velikosrpske krugove, posebice one u Hrvatskoj, šutnju kvazi intelektualnih veličina najviših tijela državne vlasti i našeg ‘JAZUHA’ čiji je odgovor dat u jednoj rečenici.
Prema podacima Wikipedije, riječ Bunjevac dolazi od talijanske riječi bugno, što bi značilo košnica ili kamena, kuća s više sitnih prostorija. Možemo li baš to uzeti zdravo za gotovo? Ja mislim da ne. Ovo zbog toga što se talijanski jezik u ovom razvojnom stadiju javio u drugoj polovici XV st. Što najbolje oslikava, to povjesničari i jezikoslovci dobro znadu, naš možda i najdomoljubniji Statut otoka Lastova iz 1310. godine, koji je pisan kombinacijom latinskog jezika i arhaičnim talijanskim jezikom. Ono što bi trebali znati svi profesori hrvatskog povijesnog prava je upravo ovaj Statut koji je imao sve karakteristike zakona. Počeci pisanih zapisa Lastova potječu još iz IX stoljeća prije Krista, a u pisanim dokumentima leksikograf iz Bizanta Stjepan spominje ga kao Ladesta i Ladenston koristeći podatke grčkog povjesničara Theopompusa i oratora iz IV st. Prije Krista.
U tom Statutu stoji i ova odredba: „Onaj koji svoju zemlju proda tuđincu, da se izgna“
Iako su ga naseljavali i Sicilijanci, te nazivali Kraljevskim otokom (Augusta isola) nacionalna svijest bila je i ovdje duboko izražena. Povijest Osmanskog carstva prije XIII stoljeća je slabo, gotovo nikako istražena kao i turkmenska povijest općenito. Danas kada imamo izvorišne osnove da je Raška bila dio Banovine Bosne te da se Nemanja dao doslovno otkupiti od Bizanta, valja se zapitati nisu li Bunjevci bili prvi otporaši, ustanici, borci, ustaše i/ili revolucionari takovoj njegovoj odluci. Naša obala je puna kamenih bunja odnosno kućica, kao i naši otoci i otočani se nigdje ne spominju kao Bunjevci. Dapače, ovi otporaši na našim otocima nazivaju se bodulima i bodulijama kao osobama koje se vole „bosti“ i bez „rogova“ pa i bez povoda što bi etimološki označavalo svađalice. Ove kućice se inače nazivaju i pudaricama, a grade se i dan danas od pločastog kamena i nije uputno prihvatiti mletački naziv kao isključiv. Kao geografsko područje nastana Bunjevaca kao geografskog porijekla i općeživotnog ponašanja, a ne nacionalnog, odrađuje se trokut Foča- Split-Boka, iz kojeg područja je najvjerojatnije počelo prvo iseljavanje Bunjevaca, koja riječ može označavati i one koji se protive prihvaćanju vrhovništva Bizanta i koji bivaju i njeni prvi ustanici. Zanimljivo ove prve ustanike iz početka Srednjeg vijeka nazivaju i Ustašama, Ferdo Šišić (o tome vam više može kazati Emil Ćić ) ide čak i dalje pa ističe da se oni tako nazivaju još 1095. godine!? Šulek, Frangeš, Bogišić, Vidović i drugi, svrstavaju ih u XIV stoljeće, a dobro je znati da su i Srbi bili poznate Ustaše iz XIX stoljeća pa je tako i sam Petar Karađorđević-Mrkonjić bio u Ustašama i pisao: „Dnevne beleške jednog Ustaše“.
Za one koji žele znati i više, napovidam da je i pradjed našeg premijera Zorana Milanovića, Jakov Milanović također bio u Ustašama. Naravno, da su se zbog kršćansko-turskih ratova migracije na slabo nastanjena i siromašnija područja kasnije intenzivirala na području srednje i sjeverne Dalmacije, Like i Gacke, Primorja a naposlijetku i sjeverne Bačke, Slavonije i zapadnog Srijeme. Tako su nam poznate tri velike seobe iz XVI stoljeća, a u XVII st..Bunjevci naseljavaju Bačku i Mađarsku na poziv i vodstvo franjevaca pa čak do Pešte i Ostrogona, koje su nazvali Dalmatinima , a ranije su se nazivali i Iliri koji su po mnogim izvorima Liburni. Odnarođenje i asimilacija bila je najizraženija u XIX stoljeću što zbog pretenzija, u prvom redu Srba i Mađara, ali i zbog „gladne guzice“odnosno vlastitog interesa otuđene elite, nepostojanja škola na vlastitom jeziku, nelojalnosti i napose selektivnim zapošljavanjem gdje su Bunjevci bili zadnja rupa na svirali što je najjače bilo izraženo u vrijeme Kraljevine Hrvatske kada je u Bačkoj iz svih naziva izbačen pridjev imenice „Bunjevac“ što je najviše odgovaralo mađarskoj državnoj ideji.
Raspadom Austro-Ugarske, mađarsku politiku nastavili su Srbi, klasificirajući Bunjevce kao katoličke Srbe i za regionalni geografski lokalni nastan odnosno lokalitet, što je bio most za stvaranje Jugoslavena. Osobno smatram da su Hrvati, pa dakle i Bunjevci, Indoarijansko-huritskih korijena, a da su zavjerom, posebice najveće utopije u povijesti ljudskog roda, marksizmom, Južni Slaveni izmišljeni fabriciranjem dokaza i kvazi znanošću kao otpor Germanima, a što uostalom potvrđuje i dominantni genom nas Dinaraca, oznake Eu7. Na ovo neprijeporno ukazuju Jurić, Biondić, Mikulić, Galin, Primorac i posebice akademik svjetskog reda Vidović, koji je između ostaloga i iranolog. Nekada se znam i našaliti pa za onu treću Tanajsku ploču iz 200. godine (pisane su na grčkom jeziku), koja je nestala, kažem da je sigurno govorila o Ustašama i da bi onda bilo lako oboriti C. Lombrosoa i njegovu teoriju o rođenom zločincu, inače liječnika i antropologa koji me podsjeća u likovima Karadžića i Raškovića, a u samom djelu u ovoj našoj vlasti koja sve stvari postavlja ideološki pa eto zna i samoumišlja što drugi misle (!?), koja je i dalje diktatura, točnije kako to akademik Vidović detektira, diktatura budala, nasuprot kojoj se suprostavlja godinama još od srednjoškolskih dana s pravom se zalažući za postupanje po savjesti i zdravom razumu. Koji u ovo ne vjeruju neka kupe, uskoro izlazi iz tiska, njegovo najnovije djelo Novi Ahasver.
U tom smislu treba tražiti i ponašanje našeg Premijera, Predsjednika i Sabora, kada natenane i gotovo sa sprdnjom, poput ministrice vanjskih poslova Pusić, gledaju na poteze Republike Srbije u svezi Bunjevaca, za što izvorišne osnove vide u AVNOJU. Kakve su te izvorišne osnove, utkane i u naš Ustav, vidimo upravo i na primjeru utvrđenja granica Demokratske Federativne Jugoslavije, a tiču se upravo nas, nas Hrvata. Da, prva Jugoslavija se nazivala upravo tako DFJ, a Avnoj je dana 19. lipnja 1945. godine imenovao komisiju radi utvrđenja granica. Komisiju su činili: Milovan Đilas, ministar savezne vlade kao predstavnik Crne Gore, etnički Srbin, koji je bio njen predsjednik; Vicko Krstulović, ministar unutrašnjih poslova vlade Hrvatske i čeknik tkz. Prezidijuma, etnički Hrvat; Milentije Popović, ministar unutrašnjih poslova vlade Srbije, etnički Srbin; Jovan Veselinov-Žarko, sekretar JNOF-a Vojvodine, etnički Srbin te Jerko Zlatarić, dopresjednik okružnog NOO-a Sombor, etnički Hrvat.
U samom startu sve je bilo podlo, tako da Jerko Zlatarić, veliko, a zaboravljeno ime, iako je bio samouk po pitanju pismenosti i seljak, othrvao se zavjeri. Dapače, uspio je liniju Subotica-Palanka postaviti kao privremeno rješenje uređenja granice Hrvatske i Srbije.
Ono što ovdje čini presedan jest činjenica da Vicko Krstulović nije poznat samo po pismenoj naredbi uništenja katoličkog groblja ( ne samo u Imotskom već i u Zagrebu) i pozivu UNRI za pomoć u hrani 1945. godine, Splitu i okolici, o čemu vam mnogo više zna povjesničar Mladen Ivezić) već i po tome što je on područja s apsolutnom većinom Hrvata gurnuo u ruke Srbiji, koja niti je to tražila, a niti očekivala!? Sasvim jasne činjenice da su Bačkoj i Baranji apsolutna većina Hrvati naspram svih ostalih, bacio je u vodu. Naime, tada je na tom području živjelo prema statističkim podacima preko 120.000 Hrvata, 40.000 Srba, 40.000 Mađara i svega 5.000 pripadnika drugih etničkih skupina. U Srijemu su Srbi neznatno bili u većini. Kriterij po nacionalnoj osnovi, premda je pravno i povjesno i tada granica bila jasna, vrli čelnik Prezidijuma i „veliki“ pripadnik roda svog, nazvao je šovinističkom pobudom!? Nije tako uzeta u obzir činjnica da je u Bačkoj tada živjelo više od 90 posto Hrvata.
Veliki domoljub, Jerko Zlatarić nije se dao, iako je za saziv saznao na isti dan sastanka komisije pa je Đilas odlučio da se pitanje preda AVNOJU. Ne treba zaboraviti da se Đilasu suprostavio Andrija Hebrang i da je ovakav njegov stav umnogome utjecao na stravično njegovo zatvaranje i smrt, najvjerojatnije umorstvom, a ne kako je objelodanjeno samoubojstvom vješanjem.
Kako dogovor nije postignut ni na CKSKH-e pronađeno je „Solomonsko“ rješenje u kolovozu 1945. godine, agrarnom reformom.
Jasno svi bez petokrake na glavi bili su državni neprijatelji i oni koji nisu pobijeni protjerani su na sve moguće načine, a za mnoge se ni dan dans ne zna gdje i kako su skončali život. Oduzeti i slobodni posjedi ovom reformom u mnogo većim površinama nego što je imalo domicilno stanovništvo, dodijeljeni su došljacima i na taj način se promijenila nacionalna struktura pa je broj Srba, posebice u Bačkoj, bio udvostručen. Tek Ustavom FNRJ iz 1946. godine „riješeno“ je granično pitanje i to kako, za istu stvar, različita mjera, točno po Prokurstovoj postelji.
Kada je u pitanju bio Srijem, pravnopovijesni kriteriji podređeni su nacionalnom ključu, dakle u korist Srbije, akada je u pitanju Bačka, nacionalna struktura nije uzeta u obzir već je kao kriterij uzet ekonomski faktor gravitiranosti Bačke prema Srbiji uključujući i postojeće prometnice!? Dakle, opet u direktnu korist Srbije. Privremeno rješenje koje je izborio odlučni i samosvjesni Jerko Zlatarić više nitko nije spominjao. Današnji, napadan, a ne netolerantan kako neki vlastodršci govore, odnos Republike Srbije spram Hrvata koji se radikalizira iz dana u dan ne smije ostati ni po kom stavu ni R. Hrvatske ni ijednog pojedinca koji se osjeća barem kao politički Hrvat, unutarnje pitanje Republike Srbije.
To nas uči i ne tako davna saznanja. Istim modelom, ovo bi stanovništvo Šarengrada, Bapske i okolnih naselja moralo dobro znati.Istim modelom, ali ovaj put novom geodetskom izmjerom Republika Hrvatska izgubila je naselje Vašicu , mislim 1968 ili 1969 godine, kada je ovo područje pripalo katastru Šid. Tko ne vjeruje neka samo prouči osobne isprave, a danas istim metodologijama imamo isti odnos spram Dunavskog otočja!?Ja se iskreno nadam, da će i u Srbiji u konačnici pobijediti Obrenovići, mislim da znate o čemu govorim, a zaključno dajem izvor pojma Hrvat.
Hrvat na jeziku kojim je govorio i Isus Krist, dakle aramejskom, ne hebrejskom kako to navode mnogi, znači RATNIK. Nisu li onda izvedenice ovog pojma riječi, Bunjevac, Serdar, Uskok, Ustanik, Ustaša, Harambaša, Borac, i mnoge druge.
Claude os, aperi oculos! (Zatvori usta, otvori oči!) poučna je sentencija, a ja sam siguran da pjesmu: „Pitaju me kako mi je ime, Srijemac ime, a Hrvat prezime“ zaboravit ne ću, tako mi Bog pomogao.
Ante Baraba Miš
Stavovi u pismima čitatelja odražavaju njihova privatna mišljenja. Oni ne moraju odražavati uredničku politiku niti stavove redakcije Fenixa
