Profesor povijesti Stipo Pilić iz Zagreba u Hrvatskom tjedniku odgovorio je na znanstveni rad kolumnistici “Obzora” Marijani Kasapović na aktualnu temu lustracije, suočavanja s prošlošću, te je objasnio na koji način postkomunističke strukture u hrvatskom znanstvenom prostoru manipuliraju s time.
Odgovor Mirjani Kasapović na rad: ‘Genocid u NDH: Umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina’, Politička misao, god. 55, br. 1, Zagreb, 2018, str. 7-33
U gore imenovanome ‘izvornom radu’ objavljenome u časopisu Politička misao, dr. Mirjana Kasapović iznijela je nekoliko netočnosti, konstrukcija i znatan broj insinuacija na rad o poslijeratnome jasenovačkom logoru objavljenome u Radovima Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademija u Zadru br. 56, Zadar, 2014.
Broj netočnosti autorice znatan je s obzirom na razinu koju autorica ima u akademskoj zajednici, no daleko je veći i tragičniji broj njezinih konstrukcija i insinuacija identificirati, locirati i etiketirati. Zato njezin rad sliči više nekome elaboratu nego znanstvenome članku. Odlučio sam svoj odgovor javnosti dati ondje gdje to za sada mogu – Hrvatskom tjedniku. Korektnosti radi, odgovor ću poslati i autorici, a Vaš list molim da joj omogući odgovor ako to bude željela.
Nastojat ću u ovome odgovoru ne iznositi navode koje je već dala suautorica i kolegica mr. sc. Blanka Matković jer nema potrebe ponovo odgovarati na već odgovoreno. Također se ne ću osvrtati na dijelove teksta koji se odnose na analizu drugih autora i radova kojima se bavi Kasapović. No postoje i neke tvrdnje koje nisu dio moga dosadašnjega istraživanja a kojih se moram dotaći jer su oni povezani i s našim radom, ali i s povijesnim istraživanjima uopće, a o kojima dotična autorica zapravo nema pojma. Osim toga, iz pročitanoga sam zaključio da je upitno je li autorica uopće vidjela naš rad. Ako ga je pak vidjela, pročitala ga izgleda nije. Ili je pročitala ono što je htjela po onoj ‘Što se babi tilo, to joj se i snilo’. Sažetak članka, koji je ujedno i kratki zaključak ne ću imati ovdje u vidu, jer ću se na njega u tekstu osvrtati kroz za mene bitne dijelove teksta.
Kasapović nam dalje na str. 9. daje definiciju genocida ističući njegovo primarno i najveće značenje u ratu. Time isključuje bilo kakav genocid u miru. Ni to nije bez razloga. Jer onda bi se moglo i moralo govoriti o genocidu u tzv. prvoj Kraljevini Jugoslaviji, a posebno o i njoj poznatome genocidu koji je izvršila Titova komunistička Jugoslavija. JasenovacPoslijeratni jasenovački logori samo su manji i neznatniji dio tog genocida koji Kasapović uopće ne spominje. Nije to bez razloga, ima to smisla, reda i sustava.
Središnji dio rada kroz naslov: Revizionistički narativ o genocidu vodi nas do identifikacije ‘znanstvenoga’ problema autorice. Ona ‘identificira’ revizionističku struju hrvatske historiografije, imenuje njezine glavne nositelje, ukazuje u kojima institucijama se oni nalaze. Tako nas i locira. Koja je sljedeća faza? Možda uhićivanje? Autorica se kao politolog može baviti i mitovima kao političkim fenomenima i to nije sporno. Sporno je što ona ulazi i na područja povijesnih istraživanja gdje ne vlada metodologijom, odnosno, bolje, o tome nema pojma.Jadno i žalosno na što se svode znanstveni radovi današnjih institucija i „najznačajnijih“ hrvatskih politologa u koje se svrstava Kasapović. Ovaj me stil pisanja i pristup podsjeća na elaborate Ozne, Udbe i SDS-a koje svakodnevno čitam u svojim arhivskim istraživanjima Dapače, znatan dio elaborata gornjih ustanova napravljen je znatno kvalitetnije. Autorica je ovo poglavlje mogla i drukčije i otvorenije nasloviti kao npr. ‘Popis revizionističkih osoba, ustanova i udruga’. Taj bi naslov daleko više odgovarao onome što je ona napisala.
Kasapović je ipak nešto shvatila i naučila od revizionista. Shvatila je da revizionisti dekonstruiraju ‘jasenovački mit’, Udbaali da je konačni i pravi cilj dekonstrukcija ‘mita o genocidu’ u NDH. Budući da mitove stavlja u navodnike, nejasno je smatra li da to oni uistinu jesu ili nisu. U konačnici, to i nije važno. Autorica se kao politolog može baviti i mitovima kao političkim fenomenima i to nije sporno. Sporno je što ona ulazi i na područja povijesnih istraživanja gdje ne vlada metodologijom, odnosno, bolje, o tome nema pojma. A bit svakoga povijesnog istraživanja upravo je dekonstrukcija svih mitova, odbacivanje njihovih laži, izmišljotina i konstrukcija i otkrivanje točnih podataka i istine. Budući da je cijela jasenovačka mitologija dio poslijeratne jugoslavenske komunističke mitologije o genocidu u NDH-a, posve je razumljivo i nužno preispitivanje i komunističkih narativa te prošlosti. Trebalo bi biti normalno da to provjeravaju svi istraživači, ali s obzirom na reformaciju jugoslavenskih neokomunističkih narativa dijela hrvatske historiografije i znanosti, do daljnjega se to ne može očekivati. Rušenje svih mitova, osobito žrtveničko-ratnih, kojima je, to se do sada pokazalo, krajnji cilj rat, ubijanje, nove žrtve, nasilje i represije, trebalo bi na ovim prostorima biti prvotni cilj svih društvenih, humanističkih i u skladu s time povijesnih istraživanja. Ili mitove treba pothranjivati i dohranjivati za nove ratove, nove žrtve, nove mučenike i ponekoga zločinca?
Je li uopće čitala Ljubicu Štefan?
Zanimljiv je i podnaslov – teza NDH kao normalna protupobunjenička država. Prema tome obrascu i Republika Hrvatska je protupobunjenička država, a put od protupobunjeničke države do genocidne države prema tome radu je blizu. Polako, ali sigurno, korak po korak. U tom smislu napravljeni su ogromni koraci, ali temelj je uvijek isti – NDHNDH. Mora se priznati da je pojam protupobunjeničke države također revizionistički i nov pa me zanima ne boji li se Kasapović biti u tom društvu te da bi i nju jednoga dana netko mogao strpati među revizioniste?
Pored protupobunjeničke države, Kasapović izlazi s još nekim zanimljivim politološkim pojmovima kao metodološkim novinama kojima nastoji istaći svu negativnost po njoj grupiranih hrvatskih revizionista. Radi se o negativnim pojmovima desrbizacija i dejudeizacija NDH. Ako postoje ti negativni pojmovi, onda logično i analogno postoje i pozitivni kao što je srbizacija i judeizacija.
To onda traži i neka nova istraživanja. Ima još nešto što povezuje rad Mirjane Kasapović i radove kruga koji kritiziraju naš rad o poslijeratnome logoru Jasenovac. To je dio koji nije izrečen, ali je očit. U cijelome radu (s popisom literature) Hrvati se spominju samo tri puta i to uglavnom u negativnome kontekstu. To je već dobro poznati obrazac prešućivanja jugoslavenskih komunističkih zločina.traži i neka nova istraživanja. Ne možemo ih očekivati jer je Kasapović jasno odredila što se ima istraživati.
A sada o autoričinu pristupu radu Blanke Matković i mene o poslijeratnome zarobljeničkom logoru Jasenovac. Cijeli taj dio objavljen je na nešto više od stranice i pol, s tim da je u njemu više navoda i analize drugih autora nego Blanke i mene, ali ima mnogo toga i neizrečenoga što nešto govori pa se i na to treba osvrnuti.
Kasapović je impresionirana tezom o ‘trostrukome logoru Jasenovac’, što uopće nije teza Blanke Matković i mene, Šteanveć dr. Vladimira Horvata. Mi s tom tezom nemamo za sada ništa, osim što ju iznosimo kao novu i njegovu tezu.
Iz citatologije koju iznosi može se zaključiti da ona naš rad uopće nije čitala te da je citate kojima se koristila izvadila iz dosadašnjih raznih novinskih i publicističkih napisa. Štoviše, njezine se rečenične i tekstualne konstrukcije na pojedinim mjestima čine nelogičnim, nerazumljivim i potpuno besmislenim.
Tako Kasapović kao autoricu teze o trostrukom logoru Jasenovac navodi Ljubicu Štefan, a da je išta od nje pročitala, znala bi da je ona zastupala tezu o Titovu poslijeratnom logoru Jasenovac. Bilo bi joj uputno pročitati nešto od te značajne i važne osobe koja je za spašavanje Židova dobila od države Izrael povelju Pravednik među narodima. No Mirjani Kasapović ne da se baviti tom revizionisticom koja je, usput budi rečeno, inzistirala da tu Povelju dobije kao pripadnica države Republike Hrvatske, a ne Jugoslavije. Možda je ona na taj način revidirala i NDH? Tko će znati zašto o njezinim istraživanjima i dokazivanjima Kasapović ne želi ništa znati i potpuno ju ignorira. Ili želi znati što manje? Kao i o našima. A mi smo na Štefan ukazali samo zato što smo istražujući i baveći se tom temom, vidjeli da je ona doista istraživala na osnovi izvornoga materijala, ali nije to predstavila na historiografski način. Kasapović nas dalje citira kako smo našli ‘dovoljan broj dokumenata koji potvrđuju postojanje tog logora’. Iz daljnjeg teksta ne može se zaključiti prihvaća li ona to ili ne. Ona ponavlja ono što i nekoliko njezinih prethodnika nudeći nam modele teoretskih istraživanja autora po njezinu izboru. Naše modele razvili smo u laboratoriju koji se zove arhiv na izvornome materijalu. To je temelj rada povjesničara, a modeli se mogu raditi i razvijati tek poslije toga. Zato ne možemo ni prihvatiti ni prihvaćati naputke Kasapović za taj i druge naše radove.
Dobro se citira kako smo naveli da se radi o ‘sustavu zarobljeničkih logora’ i to je točno. Sve su ostalo kombinatorike i neozbiljne konstrukcije s redom citata našega rada i rada dr. Vladimira Horvata. Što se tiče našega Crnorada, postavlja se pitanje gdje smo to mi napisali da je ‘Jasenovac od 1941. do 1945. bio samo sabirni logor’, a ‘1945. pretvoren u koncentracijski i likvidacijski logor’? Čini mi se kako se u radu koristila i nekim svojim bivšim studentima i njihovim promidžbenim novinarskim uradcima pa bi bilo dobro da i njih navede kao dio svoje literature. Koliko je nelogičnosti, pa i komedije, govori to da se rad Petra Bašića i Maria Keve o poslijeratnom logoru Jasenovac, napisan 1997., dakle prije gotovo dvadeset godina, navodi osvrtom na naš rad. Preporučam da naš rad još jednom pročita, ako ga je uopće pročitala. Što se tiče Slavka Goldsteina, o njemu je sve već rečeno u našemu osvrtu na njegovu pamflet-knjigu. A što je on sve napisao da su rekli drugi, treći i četvrti, kako navoditi, time se ozbiljni povjesničari ne bave.
Autorica na kraju u vidu nekoga zaključka izvodi silogizam kako postojanje ‘poslijeratnog koncentracijskog logora u Jasenovcu, nije kritičan dokaz koji opovrgava postojanje ustaškoga logora smrti’.
Još kada bi se citiralo gdje se to navodi? Radi se o još jednoj konstrukciji u radu u svrhu etiketiranja revizionista ili, bolje, onih koji dolaze do drukčijih znanstvenih rezultata od ovih u radu. Autorica ističe kako je naša priča o poslijeratnome logoru služi u ‘svrhu delegitimiranja jugoslavenskoga komunističkog režima kao ubilačke diktature koja je bila mnogo gora od ustaškoga režima’. To je još jedna od konstrukcija u radu sastavljena iz razloga obrane te jugoslavenske komunističke diktature i tih logora. Ili je u tim logorima i diktaturi cvjetalo sve samo cvijeće? Diktatura je diktatura, a ona komunistička i Titova samo je dijelom istražena. Posebno njezina crna strana. A ‘manjega’ i ‘većega’ zla nema, zlo jest ili nije. Hoće li reći dr. Kasapović da jugoslavenski komunistički režim nije ubijao i da je to samo izmišljeni narativ skupine ovdje po njoj odabranih hrvatskih revizionista?
200 godina stara protuhrvatska metoda
Zaključak koji sadrži 5 od 25 stranica prevelik je da bi se shvatilo ‘što autorica želi i hoće reći’. Osnova mu je da se bavi ‘proturevizionističkim’ radovima o genocidu u NDH-a i teoretskim prikazima genocida. U tome je dijelu zanimljiv pojam ‘mitotvorac’ što bi, pretpostavljam, trebalo značiti onaj koji tvori i stvara mit. Ne znam i ne mogu dokučiti na koga u tom smislu misli, ali mi tu sigurno ne pripadamo. Pažljivi čitatelji našeg rada brzo će i bez problema utvrditi tko je mitotvorac pa se, što se toga tiče, mi ne bojimo nikakvih već otrcano ponavljanih priča o ‘poricanju zločina’, genocida, i tomu sličnoga. Sve smo to već čuli. U radu se napravio mozaik razbijene slike kojega se pokušalo složiti i dati mu znanstveno obilježje. Nije se to dobro napravilo. Rad Mirjane Kasapović nije ni politološki, a kamoli povijesni, već politikantski.
Ali ima još nešto što povezuje rad i radove kruga koji kritiziraju naš rad o poslijeratnome logoru Jasenovac. To je dio koji nije izrečen, ali je očit. U cijelome radu (s popisom literature) Hrvati se spominju samo tri puta i to uglavnom u negativnome kontekstu. To je već dobro poznati obrazac prešućivanja jugoslavenskih komunističkih zločina.
Jest to, ali ne samo to. To je 200 godina star i ponavljan obrazac velikosrpskih prešućivanja ili negiranja Hrvata u svakome pogledu. Negiranja hrvatskoga imena, hrvatskoga jezika, hrvatske nacije, hrvatske kulture, prava na hrvatsku državu. Kako je NDH prva osnovana, treba prvo nju ukloniti, a potom i sve one koji išta dobroga nađu u njoj (ovoga puta kao revizionisti).
Slijedi faza usporedbe NDH i suvremene Republike Hrvatske, kao također protupobunjeničke države, njezina kriminalizacija i kriminalizacija hrvatskih vojnika koji su ju obranili i stvorili i evo nama opet u Haagu legitimirane Velike Srbije. Ne pišem ovo zbog dr. Kasapović, niti zbog sebe, nego neka se zna.
prof. Stipo Pilić/Preuzeto od: Hrvatski tjednik
