Pet godina otkako je Moamer Gadafi ubijen u libijskom ustanku njegova donkihotovska Zelena knjiga, nekoć libijsko ‘sveto pismo’, danas je predmet ismijavanja.
Objavljena je 1976. godine i postala je neslužbeni libijski ustav, proglas “trećeg puta” između kapitalizma i socijalizma koji j eoblikovao politički, gospodarski i društveni život desetljećima izolirane sjeveroafričke države.
“Zelena knjiga bila je posvuda, u školama, na televiuziji, na ulicama”, kaže novinar Ahmed, koji zbog osjetljivosti ove teme ne želi otkriti prezime.
U njoj je u aforizmima izložio svoj pogled na svijet i političko i društveno uređenje. Gadafi u njoj odbija liberalnu demokraciju, slobodu medija, ali i kapitalizam. Zalaže se za libijsku inačicu socijalizma i za svoju varijantu direktne demokracije gdje bi se državom upravljalo preko narodnih vijeća. Zelena knjiga je uvedena u školski program, a učenici su je morali proučavati dva školska sata tjedno.
Gadafi je svoj “treći put” objavio sedam godina pošo je u državi preuzeo vlast vojnim udarom.
Njegova vizija panarabizma i antikolonijalizma ubrzo je ustupila mjesto despotskoj vladavini koja je i dovela do nagomilanog nezadovoljstva u zemlji Koje je rezultiralo ustankom 2011. godine.
Treći put
Tijekom Gadafijeve kaotične vladavine njegovi ekscentrični citati probijali su do svakog aspekta libijske svakodnevnice.
Ideologija mu je bila mješavina arapskog nacionalizma i socijalizma. Pukovnik je u svojoj zemlji u kojoj je vladao kao diktator, jer nije imao nikakvu formalnu funkciju, zabranio sve političke stranke, nacionalizirao naftne kompanije i banke, protjerao 25 tisuća Talijana iz zemlje i sedamdesetih godina profitirao od eksplozije cijena nafte.
Egzistencija osigurana svima
Libija je tako pod Gadafijem, koji je tom zemljom vladao 42 godine, postala bogata zemlja kojom navodno vlada narod, a kontrolirao ju predsjednik odnosno u ovom slučaju pukovnik, koji je odlučio modernizirati zemlju. Stanogradnja mu je bila izuzetno važna jer je želio stanovništvo iz potleušica preseliti u moderne stanove, s tekućom vodom, strujom i satelitskom televizijom. To je i napravio.
Istina, u državi nije bilo demokracije, Gadafi je sve protivnike režima je brutalno likvidirao, ali je obrazovanje (od vrtića do doktorata) bilo besplatno kao i zdravstvo ( koje je bilo na vrlo visokom nivou), a socijalna sigurnost za šest milijuna građana je bila neupitna.
Njegov narod nije imao egzistencijalnih problema, imali su posao, stan, zdravstvenu zaštitu i socijalnu sigurnost a stopa pismenosti je uvijek bila među najvišima je u Africi. Čak oko 82% stanovništva u Libiji znalo je čitati i pisati. Za obrazovanje se, primjerice 1998. godine, iz libijskog državnog proračuna davalo visokih 38,2%
Europski političari godinama su od Gadafija tražili za naklonost, ugovore, naftu i pristup tržištu. Zapad je jedno vrijeme s Gadafijem bio u izuzetno lošim odnosima zbog njegove suradnje s terorističkim organizacijama i zbog napora da stvori oružje masovnog uništavanja pa je tako Libija bila i pod političkim i ekonomskim sankcijama Zapada.
2003. Gadafi je za Zapad u vrlo kratkom roku od krvoločnog terorista postao poželjan saveznik i poslovni partner pa je čak britanski premijer Tony Blair otputovao u Tripoli pozdraviti novog saveznika u »ratu protiv terora« kako je tada bio nazivan Gadafi.
Mračno proročanstvo
U ožujku 2011. godine, Gadafi je upozorio da bez stabilne Libije neće biti nikoga tko će kontrolirati bezbroj izbjeglica iz Afrike i Bliskog istoka koji će bježati u Europu.
– Milijuni izbjeglica preplavit će europske granice i definitivno iznenaditi zapadne političare. Milijuni crnaca preko Mediterana mogu prijeći u Francusku i Italiju, ali Libija igra ulogu u sigurnosti na Mediteranu. Vjerujte, Mediteran će postati more kaosa – izjavio je libijski lider samo sedam mjeseci prije nego što je brutalno pogubljen.
Nitko ga nije slušao. Umjesto toga, Zapad je pokrenuo vojnu intervenciju da sruši Gadafija s vlasti i od Libije nije ostalo ništa. Likvidiran je u rodnom Sirtu, njegovom najjačem uporištu i skloništu metkom u želudac i glavu.
Zemlja terora i smrti
Kada su prije pet godina tisuće pobunjenih Libijaca izašli na ulice s ciljem rušenja Gadafijevog režima, sigurno im nije bilo ni na kraj pameti da će im nakon pobjede život postati pakao. Ova nekada bogata i sigurna država raspala se po šavovima.
Potonula u kaos. Libijci su dobili bezakonje, teror i vladavinu sile – zemlja više i ne postoji. Mnogima je danas žao što su rušili Gadafija jer Libija je danas zemlja u kojoj je anarhija a vladaju lokalni šerifi odnosno plemena koja su u stalnom sukobu. Kaos i frakcijske obračune iskoristila je tzv. Islamska država pa je Libija tako postala jako džihadističko uporište.
Fenix Magazin/MD/Hina/24sata.
