Na Večernjakovoj domovnici već treći put publiku oduševljava solistica Paula Jusić i pijanist Đelo Jusić, inače supružnici, koji često zajedno nastupaju, stvaraju pjesme, snimaju dokumentarne filmove i djeluju humanitarno. Paula je poznata i kao glumica, a oboje su strastveni ronioci.
“Srce me stalno vuče u Bad Homburg, lijepo mi je na Domovnici i sretna sam kada me pozovu. Sve je odlično, vrhunski organizirano, vratim se uvijek puna dojmova i ispunjena. Jako je lijepo”, rekla je Paula Jusić, u razgovoru kojeg smo vodile početkom travnja.
-Kako ste odabrali program za ovogodišnju Domovnicu?
Jusić: Ja pjevam uglavnom pop glazbu i balade, ali sam u Bad Homburgu izvela nekoliko predivnih hrvatskih pjesama kao što je “To je tvoja zemlja” koja je ljudima svojevrsna himna. Ona je nekako bila prigodna za tu svečanost. Ja često izvodim hrvatske autore poput Arsena Dedića, Nikice Kalogjere, Đela Jusića, a svakako smo se ove godine dotakli i Olivera Dragojevića i otpjevali jedan splet njegovih pjesama. Mislila sam da je to lijepo da ga se sjetimo. I cijela dvorana je pjevala Vjeruj u ljubav. Bilo je stvarno dirljivo.
– Nastupate li inače sa suprugom kao duo?
Jusić: Prije trideset godina Đelo i ja smo se upoznali i tada smo kao duo Malibu nastupali po cijelom svijetu. Obzirom da se Đelo više zanimao za studijski rad i komponiranje, dogovorili smo se da ja nastupam kao solist, mada je gotovo uvijek za klavirom, bez obzira nastupam li uz klavir, uz bend ili cijeli orkestar. Dosad sam objavila tri albuma za Croatia Records. Većinu tekstova potpisujem ja, a većinu glazbe moj muž, tako da zaista puno zajedno surađujemo.
– Nedavno ste slavili u Lisinskom 30 godina umjetničkog rada. Kakav je bio Vaš početak?
Jusić: Sa sedam godina pjevala sam u filmu Vlak u snijegu, a Đorđe Novković je napisao za mene pjesmu za Dječji festival u Zagrebu. Pjevala sam u jazz kvartetu u kazalištu Komedija. Moj prvi album bio je snimljen 1989. u Americi, ali zbog ratnih previranja kod nas nije nikad zaživio. Zbog rata u Hrvatskoj, stavili smo sve na stranu i zajedno se priključili akciji Tomislava Ivčića “Stop The War In Croatia” i kao izvođači, a i u samoj organizaciji. Održana je turneja s koncertima protiv rata u Hrvatskoj i prvi je bio u u Stuttgartu pred 25 000 ljudi. Zapamtila sam dobro datum 14. 09. 1991.
-Vi ste i autori popularne HTV serije dokumentarnih filmova “Bajkovita Hrvatska”.
Jusić: Imamo svoju producentsku kuću i veliki smo zaljubljenici u svoju zemlju, njenu prirodnu i kulturnu baštinu. Napravili smo puno turističkih filmova, a kako često vidimo da općenito djeca u Hrvatskoj puno više znaju o drugim zemljama nego o svojoj, odlučili smo napraviti za Hrvatsku radioteleviziju serijal koji će biti dostupan svima, nešto poput video razglednica koje traju po 6 minuta. Do sada je napravljeno već 120 epizoda i sada ide drugih 120, u kojima smo obuhvatili veliki dio hrvatske kulturne, sakralne, povijesne i prirodne baštine. Jako su dobre reakcije, škole nam se javljaju da to koriste u svojim školskim programima. Trudili smo se da svaka tema bude obuhvaćena, da svima bude zanimljivo, da bude dovoljno kratko da svi gledaju, a dovoljno dugo da se sve kaže i prikaže. Do sada je taj program kroz reprize prikazan oko 2500 puta. To je u potpunosti naš projekt, mi smo producenti, ja sam odgovorna za scenarij, režiju i naraciju. Đelo je kamerom snimao i montirao i skladao glazbu. Od ideje do realizacije, mi smo jedini autori.
-Koliko traje snimanje jedne epizode?
Jusić: Samo produkcija epizode traje od pet do deset dana, ovisi koliko je zahtjevna forma.
Jako smo ovisni o lijepom vremenu, što podrazumijeva sunce, stabla s lišćem, zelena ili cvijetna polja… Lani, u lipnju smo po Hrvatskoj, u 25 dana prošli 15 000 km. Za Osječku tvrđavu i to za snimiti samo jedan kadar trebalo nam je dva, tri dana jer smo čekali sunce. U nacionalnim parkovima mora se ići s rendžerima. Kada smo htjeli snimiti Plitvice u magli, morali smo doći u četiri sata ujutro i to je bio poseban dogovor; koji dan je najbolji za isparavanje, u koliko sati, tko će nas čekati… To nije samo dva sata doći negdje i snimiti, to je zaista puno posla.
– Vi ste poznati i kao glumica?
Jusić: Autor Ladislav Prežigalo htio je mene kao glumicu u svojoj predstavi. Kada sam vidjela tekst, rekla sam da ga treba razdijeliti na tri lika i ja sam se transformirala u sva tri lika. On je bio oduševljen i onda mi je napisao jednu monokomediju, Udovica. Ja sam napisala tekstove za songove i glumila 7 likova, moj muž je napisao glazbu, a režiju smo radili skupa.To je jedna vrlo zahtjevna forma. S transformacijom u sedam likova, kroz songove, kroz promjenu glasa stalno držite publiku zainteresiranu i svi na kraju odlaze sa smijehom. Mnogi su dolazili po nekoliko puta na predstavu što mi je bila i najbolja nagrada. Matično kazalište bila je Vidra, a predstava se izvodila po cijeloj Hrvatskoj i dva puta u Austriji.
– Zajedno sa suprugom poznati ste po humanitarnom radu?
Jusić: Ja sam strašno osjetljiva na ljudsku nemoć. Mislim da mi svi možemo pružiti ruku i napraviti čuda. I meni su drugi pružali ruku i pomagali. Kada vi pomognete nekomu, vratili ste onome tko je pomogao vama i to je zatvoreni krug. Volim činiti lijepe i dobre stvari. Bila bih najsretnija da ne treba spašavati nikoga i pomagati, nego da nam je svima dobro i lijepo.
Posebno mi je drago što smo pomogli stradalima u poplavljenim područjima. Đelo i ja smo sami nosili pomoć u Gunju. Kada smo ostavili hranu i odjeću, sjeli smo u auto i deset minuta šutjeli. To je onaj trenutak kada vas tuga razdire.
Onda smo rekli: “Napišimo pjesmu jer to je nešto što najbolje znamo.” uspjeli smo okupiti ogroman broj velikih eminentih imena, iz svih glazbenih žanrova, iz cijele regije. Svi su se odazvali bez razmišljanja, a snimalo se kako se tko gdje zatekao. U roku od pet dana smo napisali pjesmu, snimili i sve realizirali. Mi smo se kompletno odrekli autorskih prava u korist stradalih. Pjesma se vrtila na televiziji, stavili smo je na Youtube, bilo je dosta poziva, svaki poziv bio je preusmjerio u humanitarne svrhe. Najljepši dio priče je da smo i po službenim izvještajima od deset najizvođenijih pjesama u toj humanitarnoj akciji, bili prvi, s najviše prikupljenih novčanih sredstava. Pjesma se zove “Vjeruj u sutra”, a najjača poruka je na kraju pjesme “pružimo ljubav k’o ljudima ljudi”.
Projekt Pjesma i ja
Jusić: Imam želju na kraju reći da Đelo i ja već dugo, naročito zadnju godinu, održavamo koncertni program pod nazivom Pjesma i ja, s pjesmama najvećih hrvatskih autora. Dosta svijeta smo prošli, predstavljajući Hrvatsku. Posebno bih istaknula Beč i veličanstveni dvorac Schönbrunn u kojem smo održali koncert povodom Dana državnosti Republike Hrvatske. Svugdje smo ostavili lijepi trag. U Južnoafričkoj Republici su naši ljudi to posebno emotivno doživjeli. Na poziv Ministarstva vanjskih poslova smo u Pretoriji nastupili i za svjetsku diplomaciju gdje smo izvodili program na deset jezika. Htjela sam da svatko od tih izaslanika čuje našu hrvatsku pjesmu, ali i da im pokažem poštovanje pjevajući im i po jednu pjesmu na njihovom jeziku. Bilo je sjajno. Svi su otišli širokog osmijeha na licu.
Fenix-magazin/Jasna Lovrinčević
