Danas će širom svijeta stotine milijuna kršćana slušati pozorno čitanje i propovijedi o Isusovoj muci, o patnji nedužnoga. Nažalost, kod mnogih kršćana će sve završiti na slušanju dramatičnih tekstova koji govore o osudi nedužnoga Isusa.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Liturgija „Velikoga petka“ nije samo govor o patnji jednoga za propuste svih, nego i poticaj na razmišljanje da još uvijek u svijetu pate milijuni, stotine milijuna nedužnih.
Kako kaže poznati njemački teolog Metz, još uvijek odzvanja svijetom Isusov krik s križa koji upozorava na to da njegova muka nije zauvijek dokinula patnju u svijetu, nego da ju je, na svoj način, osmislila.
Naime, Isus na križu upozorava da je patnja za dobro drugoga nešto najveličanstvenije. U tom kontekstu treba promatrati i one Isusove riječi kako je sretan onaj čovjek koji položi život svoj za njega.
Ne radi se o pozivu na mučeništvo u srednjovjekovnom tradicionalnom smislu, gubitak života zbog vjere u Krista, nego o spremnosti na žrtvu za druge: umrijeti sebi – vlastitoj komociji – kako bi drugima bilo lakše u životu.
Divan primjer za to imamo u normalnim roditeljima koji su doista spremni preuzeti na sebe svaki teret kako bi njihovoj djeci bilo lakše.
Praćenje Isusovoga križnoga puta, njegove muke, nije samo kazališna predstava koja govori o nekim prošlim vremenima, nego poziv svakome čovjeku da svojim životom i djelovanjem doprinese umanjenju patnje, nepravde i osude nedužnih u svijetu, napose onih u svojoj blizini.
Isusov križ, njegova patnja, za mnoge je prisutne židovske vjernike i Rimljane bila samo predstava u kojoj pati onaj koji se nije znao snaći u životu, ili koji je učinio neki zločin. Ustvari, biti razapet na križ je u to vrijeme vladavine Rimljana bila velika sramota.
Tek s kršćanstvom križ i patnja za drugoga poprimaju humanističku crtu. Utoliko bi liturgija „Velikoga petka“ morala biti poticaj na promišljanje o tome koliko se osobno angažiramo oko toga da drugi, pogotovo nedužni, budu oslobođeni patnje.
Ili, ne daj Bože, koliko doprinosimo tome da drugi moraju nositi težak križ. To pitanje nije upućeno samo ruskim političkim poglavarima zbog patnje ukrajinskoga i ruskoga naroda, nego svakome pojedincu.
Nekoliko mjeseci nakon što sam se vratio iz Njemačke, reče mi jedan poznanik kako je danas u BiH, pa i Hrvatskoj, stvoreno mišljenje da je sramota biti u politici i ne obogatiti se ili ne pomoći svojima da postanu imućni.
Ako je to istina, pogotovo ako je to bilo na štetu drugih, bilo bi dobro da se svi oni koji to čine upitaju koliku krivicu snose za to da su stotine tisuća ljudi iz BiH i Hrvatske morali otići u tuđi svijet kako bi preživjeli.
Isusov križ uključuje i tu patnju. Zato nemojmo se samo zgražavati nad surovošću Rimljana i njihovih židovskih slugu, nego razmislimo i o tome da li smo uzročnici patnje drugih.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
