Pater Ike Mandurić na svojem je Facebook profilu objavio status u kojem je objasnio po čemu se razlikuju Jurica Pavičić i Miro Barešić.
Njegov status Objavljen na portalu Narod .hr prenosimo u cijelosti:
Duh Mire Barešića isti je kao i on: I danas neke silno progoni, a neke silno ohrabruje.
Nedjelja je, devetnaesta kroz godinu, a na Modravama sam, poluotoku između Pirovca i Draga, na ronbinzonskom kampu mladih, a to znači da smo negdje pri polovici provedbe ovogodišnjeg programa. I da je, iako vjetrovito, zapravo mirno i tiho, između odlaska jedne grupe, i dolaska druge.
Pa u nekom zatišju, u kampu u kojem se bilo kakve vijesti – osim onih vremenskih – teško i rijetko probijaju (osim nedjeljom) nehotice se nasukah na kolumnu Jurice Pavičića o spomeniku Miri Barešiću. Budući da sam nazočio ovom „skandalu“ – jer je to u blizini Modrava, a i budući da sam od obitelji pokojnog viteza i sam bio pozvan, sad se osjećam i prozvanim. I dužnim – onima koji nisu kadri razumjeti, osvjetliti vrijednost i važnost ovog događaja.
Što to ljudi vole kod Mire Barešića?
Naravno, ne to što je ubio Rolovića – o kojem narod i tako ništa ni ne zna. Niti to što je od krvožednih komunističkih egzekutora bježao po svijetu i mijenajo identitete ne bi li glavu sačuvao; niti to što je Perkovićevog odvjetnika Nobila kao jugolavenskog reprezentativca pobjedio u finalu nekog karate natjecanja (sigurno je bilo još puno onih koji su Nobila pobjedili a mi ih ne slavimo). I puno je toga iz njegova života radi čega ga nikada ne bi slavili. Ali ima nešto što izuzetno rijetko tko ima, doista divljenja vrijedno.
Ja razumijem Juricu Pavičića i shvaćam kako nije zamjetio ključnu stvar koja kod njega osvaja srca mladih, političara, ministara, biskupa, svećenika (pa i moje) i svih drugih koji su došli na otkrivanje spomenika ovom pokojnom vitezu, Miri Barešiću, jer se vjerojatno radi o iskustvu Jurici Pavičiću posve nepoznatom: imao je duboko, rijetko duboko suosjećanje za patnju svoga naroda koji je ispaštao stoga sto nije želio biti u onoj i onakvoj državnoj tvorevini. Stoga je odlučio svoj život posvetiti borbi za slobodu svoga naroda, ili barem za istinu o njegovoj podjarmljenostu, pa koliko god koštalo. Imao je toliko srca da je, iako tek jedva punoljetni mladić, radije izabrao biti zatočenik Golog Otoka nego mirno živjeti i napredovati u režimu u kojem su mu zbog njegovih predispozicija i sposobnosti sva vrata mogla biti širom otvorena, te je u tom idealizmu odbio služiti ondašnju vojsku. Osjećao je da bi u protivnom dao legitimitet okupaciji koja je zadesila njegovu Domovinu. Koji idelaizam! Oni koji nikada nisu plakali radi Hrvatske, ne mogu ga razumjeti.
Motiv za ovakav otpor nije moglo biti ništa doli čisto ppštenje i istinoljubljuvist. Naime, poznamo mi puno slučajeva gdje se brojni opiru slobodnoj Hrvatskoj, novinari, civilni aktivisti, državni službenici, koji su bili privilegirani u toj bivšoj državi, pa stalno pružaju otpir vlasti slobodne Hrvatske. No, Miri ni takvo nešto nije moglo biti razlog opiranja Titovom režimu, nego tek čisti, nezamislivi, nevjerojatni i mnogima neshvatljivi osjećaj za pravo i pravdu. Radi se samo o tome da je jednostavno postojao jedan mladić spretan i snažan, vrhunski sportaš, koji je između uspješne karijere za čije je ostvarenje bilo potrebno tek šutjeti o Hrvatskoj; i vječnog progonstva zbog borbe protiv nepravdi koju su znali i mogli sagledati samo hrabri i pronicavi, radije izabrao ovo drugo – vječnu borbu protiv boguvapijućih nepravdi, ma koliko one izgledale iluzorne.
Eto, stoga mladi ljudi vole Miru Barešića: mladi čovjek voli osjetiti taj idealizam, povjerovati da je to moguće, upijati ga, pričati o njemu, razmišljati; posjetiti njegov kip, imati njegov lik na majici… Vole čuti i upiti priču kako mladi čovjek zna prkositi sili režima kako bi živio san svoga plemenitog zanesanjaštva.
Nasuprot toga, ubojice Đurekovića, i slični plaćeni egzekutori s kojim Jurica Pavišić pokušava izjednačiti Miru Barešića, nikada nikoga ne mogu zadiviti ni oduševiti. Niti itko normalan može zamisliti da bi se takvim likovima ikada igdje podigao neki spomenik. Osim, s teškom nelagodom, nekakav kurtoazni nadgrobni. O tome se, naravno, nikada ne može napisati pjesma; nema tog umjetnika koji bi znao takav jad od karijere pretočiti u umjetničko djelo (bez onih komunizmu poznatih debelih prekrajanja životopisa), niti bi se našao normalan režiser koji bi o njemu pokušao uprizoriti neki zanimljiv filmski lik.
No, kad čitaš životopis Mire Barešića – ako se odmakneš od fotelje žaljenja za privilegijama režima koji te tetošio – tebe ili nekog tvog; i ako si ikada plakao zbog nepravdi prema tvom narodu, onda te ništa ne može spriječiti da te istinski ne gane i do suza ne zadivi herojska istinoljubivost Mire Barešića i životne oluje koje su ga zajedno s njegovim snom nosile po bijelom svjetu u borbi za Hrvatsku. Kažem, one koji su ikada plakali za Hrvatskom.
Jurica Pavičić ne zeli da se tome netko divi, pa pokušava zamagliti sjaj patriotizma ovog viteza, i u tome čini puno aljkavih obmana.
Pogledajmo samo neke previde koji su se oteli g. Jurici Pavičiću:
– I Barešić i Prates izvršili atentat.
Netočno! Prates je bio plaćeni ubojica kojem je jedini cilj bio likvidirati nevinog čovjeka, a Barešiću uopće nije bio cilj ubiti niti takvog neprijatelja njegovog naroda kao što je bio Rolović – besćutni upravitelj Golootočkog logora. Nego je jednom otmicom htio postići nešto upravo suprotno: ishoditi oslobođenje jednog drugog nevinog čovjeka.
– Prates je ubio čovjeka na svom poslu, Barešić ubio čovjeka na svom poslu.
Netočno: Đureković je bježao od režima kako bi sačuvao živu glavu, i nastavio se boriti protiv takvog režima, a Rolović je došao u inozemstvo kako bi upravo progonio Hrvate po svijetu koji su pobjegli od tog istog režima.
– I Barešić i Prates. i Đureković i Rolović su se borili za svoja uvjerenja, i za svoju domovinu.
Netočno! Rolović se borio protiv puno domovina, i protiv svake domovine, i protiv volja naroda tih domovina, i dalje zatirao sve borce za bilo koju domovinu. Tako je i Prates, boreći se protiv ideje slobode jednog naroda, borio protiv same ideje da narodi imaju pravo biti slobodni, pa je i on bio borac protiv svih domovina svijeta. A Barešić se borio za volju naroda svoga, i njegovu slobodu. Pa tako i za slobodu svakog naroda.
Barešićev spomenik ima lijep naziv: POGLED NA DOMOVINU! svatko tko taj kip vidi, osjeti istinitu ceznju i strast za Domovinom.
Ne mogu zamisliti da netko napravi Pratesu kip s rukom na čelo s pogledom u daljinu. Jer u Pratesovom životu daljine nema. Nego samo blizina truleži, jada i besmislna. Ne mogu zamisliti pogled u daljinu ni kod Rolovića. Ne mogu zamisliti ni pogled. Samo mogu zamisliti mrak, mrklinu. Ne mogu zamisliti ni uzdignuto čelo, osobito ne vedro, s osmjehom nade. Nego oboreni mrkli pogled nečovječnosti.
Uslikah se i ja tako pred kipom pokojnog Barišića. A da sablazan bude veća, dan nakon otkrivanja spomenika pokojnom Barišiću – na čijoj misi zadušnici sam imao prigodu i čast sudjelovati – budući da to nije iscrpilo moje emocije, sutradan sam, na svetoj Misi na kampu Modrave, zamislte vi to, propovijedao o Miri Barešiću. Naravno, ne o svetosti njegovoga života, jer bijaše grješnik kao svaki od nas, i jer cjelokupno srce samo Bog proniče. Nego, propovjedao sam o njemu jer mi je to bio izvrstan primjer kakav mi je trebao da pomognem dokučiti mladima kako je život bez ideala jad i čemer, te kako je život u kojem se žrtvuješ za druge, život koji ispunja i život koji ne prolazi.
O Roloviću, Pratesu, režimskim slugama, obijeljenim grobovima, leglima gujinjim, licemjerima, lažljivcima, sebičnjacima, mrziteljima i zavidnim bjedncima, i da hoću, doista ne znam što bih propovijedao.
Evo kad šokiram, da šokiram do kraja: u toj prvoj propovijedi na Misi nove skupine pod otvorenim nebom ovdje na Modravama, potakao sam mlade da, kad se budu vraćali s Modrava, čekajuću autobus u Dragama, savakako svrate do kipa ovog domoljuba biografije bogate dostojne ne samo skulptorskog, nego i filmskog, dramskog, romanopisačkog i svakog uprizorenja. Ne bi li se, daj Bože, dogodilo da se ova mladost jednako kao on odvaži za ideale mrijeti, da se uprizori u nekom stvarnom životu novih mladih domoljuba. Ta, stoga kip i podigoše ljudi srca plemenita. A stoga ga se neki i boje.
Da, baš zato i podigosmo ovaj spomenik.
Ako išta Hrvatskoj treba, to je osvjetljenje herojstava domoljuba koji živješe za ideale.
A opet, jasno je: Jurica se ničega ne boji nego upravo toga. Stoga što ne razumije, i ne zna. Ali nešto ipak zna: da ništa od ovoga nije istina što je pisao. Čak ako mu se i samom učinilo da je manipulaciju izvrsno obavio; čak ako je, nakon dovršene kolumne, uz čašu vina zapalio cigaru i zadovoljno bacio pogled u daljinu u kojoj se ne nazire ništa doli mrak… S pogledom na mrak bespuća vlastitog naroda kojem i sam utire put – i tada je duboko u sebi znao da je sve što napisa, čista obmana i laž.
(Nemojte me pitati koliko je članaka Jurica Pavičić napisao o tome kako je Che Gevara bio čisti terorist, i kako je posve neprimjereno da mladi nose majice s njegovim likom. Svi znamo da nikada ni jednog nije napisao. Ni o tome koliko je taj slavni Che otmica napravio, nevinih ljudi likvidirao …)
Razumijem ja i to! Sve je to posljedica jednog te istog zločina kojem se nije pogledalo u oči – onog partizanskog nad vlastitom mu narodom – radi kojeg se progoni istinu dok se živi. Na Rolovićevski, Pratesovski, ili Juričin način.
Kip je stvarno trebalo podići. I stvarno on čini svoje. I po meni, tako da, evo, njime zahvaćen moram viknuti: Živio Miro Barešić! – Heroj moje mladosti koji život svoj položi za mene, Juricu Pavičića, i sve druge… pokoj mu duši, i Bog mu oprostio grijehe njegove!
(Svećenik koncelebrant sa mise zadušnice ovog viteza, pater Ike Mandurić – voditelj brojnih kampova mladih, na kojima između ostalog, kad mu dođe nadahnuće, priča i o Domovinu, domoljublju, braniteljima, Domovinskom ratu… – i svim drugim primjerima očitovanja ljubavi i veličine Božje! Sve u njegovom imenu!)
