Subotnje jutro. Nebo je plavo nad Hrvatskom. I sunce. No, čudna je tišina jutarnje špice. Nije to onaj žamor odjeven u posljednje modne krpice, ni zanosni pogled ispod kovrčastih umjetnih trepavica i finog sloja filera koji muška gospoda više ni ne primjećuju utapajući se zajedno sa svom plastikom u ovaj lijepi subotnji dan.
Piše: Katarina Hrvatin Kotromanić
Iz susjednog kafića čuje se: Ja sam hrvatski predsjednik. Ja sam vrhovni zapovjednik. Ja sam štićena osoba i o mojim putovanjima se ne smije znati! Čovjek je čak digao i prst! Govori. Lice mu podsjeća na hrvatskog predsjednika no malo je podbuhlo, i ne to baš malo, podbradak se spustio skoro do sredine vrata otprilike do Adamove jabučice, kakti bi rekli od kuda i vuče boju glasa.
Nisam bio u Bosni i Hercegovini, nastavlja, jer su mi tako preporučili. Hrvati su to preživjeli. Nema veze što misle da sam kukavica. Nalijepit ću zelenu naljepnicu na hrvatsku Vladu. Ja nisam pudlica. Ja nisam potrčko. Ja nisam poltron. Ja sam hrvatski predsjednik koji zna ruski i kad govorim o Sovjetskom savezu, opss, pardon Rusiji pa Rusija je jedna poseban svijet. Ja sam uspio nagovoriti neradnike da uzmu poklon od Amera… Ja, Ja , ja, ja!
Posljednji ples za Hrvatsku
No, nitko ne obraća pozornost. Jedni razgovaraju o omikronu koji je prepolovio broj djelatnika u njihovoj tvrtki, drugi o cijeni struje, plina, mesa, treći se dodiruju ispod stola i dogovaraju seks na brzaka. Treći ispijaju piće i šute.
Ne može On podnijeti taj neposluh, i podignutim prstom šeta između stolova i kaže, Ja radim za interese ove zemlje. Hej, ljudi, za Hrvatsku plešem svoj posljednji ples. I zapleše. Ulični svirač dade mu takt, i brže stavi šešir ispred. Ovo je prava predstava, pomisli i šešir se napuni hrvatskim kunama. To, mali, zaviče Predsjednik, to je žica u koju ja udaram. Moj posljednji ples. Za Hrvatsku.
Zabezeknute gospođe skupile su svoje uplašene psiće, pudlice redom i skrile ih u skut. Nisam vam ja pudlica, gospođo, ne, ne. Ja sam predsjednik, čujete li me, nema više od tog. I krene prstom prema gospođi no pudlica skoči i zagrize mu prst. Zaustavi se ulični svirač, hitro pokupi pun šešir, a ostali nastave svoje razgovore o omikronu, struji, plinu i mesu.
Vrijeme karnevala
Cirkusant, izreče gospođa poluglasno, gladeći svoju ljutu pudlu koja bi da je pustila odgrizla Predsjedniku puno više od prsta. Vrijeme karnevala, draga, kaže joj sugovornik, znate vrijeme karnevala je vrijeme kada se bude cirkusanti, oni koji u cijeloj godini imaju baš samo toliko dana koliko karneval traje i u onom trenutku kad se spali Krnjo, oni nestaju padaju maske, zastori i zašute mužikanti.
Ali, zar ne vidite, ne da se Predsjednik i grmi, gore u Vladi upravo ubijaju brdo krava radi jednog bika. Ne razmete? Pa ja živim u Zagrebu, valjda znam. Znam i što se događa u BiH. Imam svoje ljude tamo, sve mi javljaju. I vi ne vidite brdo krava…
Ne, kaže gospođa, vidim jednog bijesnog olinjalog, napuhanog bika i mirno nastavi, no vrijeme je od cirkusa pa budite što želite gospodine Predsjedniče, dok karneval traje, samo dok karneval traje. Demokracija je to, znate.
Natječaj za naslovnog docenta
No, što se dogodilo na sjednici Vijeća FPZ-i koje je odbilo raspisati natječaj za naslovnog docenta i svojim objašnjenjima ukratko pokazalo svu žalost, sav jad i svu trulost akademske zajednice koja frustrirana svojom nevidljivošću, neostvarenim ambicijama i veličinom prefiksa ispred svojih imena trenira strogoću i od pite pravi fekaliju. Demokracija? Ne. Ništa novo u krugovima koji žive izvan realnosti, ušuškani uskim temama kojima se bave i zloćom koja je zračna kulisa nažalost mnogih sličnih Fakulteta, Sveučilišta u nas. Jer, od natječaja za naslovnog docenta napravit vijest mogu samo takvi sitni mozgovi udruženi s poluinteligentnim novinarima koji o izborima u znanstveno nastavna zvanja ne znaju ništa i nije ih ni briga. Važno je da u fokusu imaju Pedra kojeg će u ovo ludo vrijeme karnevala spaliti. Tko je Pedro pitate? Točnije koga bi oni željeli spaliti i u njegovu liku sve svoje neispunjene želje, neostvarene ambicije, propale ljubavi. Baš sve, što ih spušta tako nisko da pišu o čemu ne znaju, da natječaj za naslovnog docenta odbijaju bez osnova i odgajaju mladež na licemjerju, ruglu i mržnji.
Naslovnih docenata u Republici Hrvatskoj ima. Oni su ljudi koji su doktorirali, potom objavili dovoljno radova kako bi poslali znanstveni suradnici što je znanstveni uzus koji se traži i kojim se mjeri težina znanstvenog učinka. Drugi dio su uvjeti Rektorskog zbora, broj nastavnih sati i sitnih, za sve one koji se bave znanošću puno lakše ostvarivih uvjeta svog znanstveno nastavnog puta. No, ne radi se ovdje gospodo o uvjetima, znanosti i kvaliteti, ovdje se radi o uroti, zlim namjerama i namjernoj difamaciji čovjeka koji vodi jedno od najvažnijih ministarstava u Hrvatskoj i koji je desna ruka Premijeru VRH pa mu sve to skupa znanstvena zajednica, posebno ona okupljena u onih 19 suzdržanih glasova ne usudi se drugačije izreći nego stopiranjem. Još jadnije zvuči njihov strah kako bi Ministar mogao ispred svog imena dodati ono doc. dr. sc. i time dobiti, što?
Prefiksi ne čine čovjeka
Odavno tvrdim kako prefiksi ne čine čovjeka, niti sve titule svijeta daju kompetencije. Stvari su vrlo jednostavne, ako nisi čovjek, nisi ni znanstvenik, ni kirurg, ni ministar, ni predsjednik. Ništa si! Možeš se omotati titulama, zlatom, sjajem. Možeš sve, ali čovjek biti ne može se dobiti ni na jednom Vijeću mudraca. A, ovo je sve manje vrijeme ljudi. Sve više spodoba u svim i najskrivenijim točkama društva pa će naši vrli novinari svaki dan čekati kada će neki naš član Vlade izgovoriti pogrešno neku riječ i zbog toga ga staviti na stup srama i razapeti kao jednom nekad oni onoga koji se danas sve češće ne smije glasno spomenuti.
Da je drugačije ne bi se pogubile osnovne vrijednosti i razapinjao čovjek, ubijali ljudi, olovkom i tintom mržnje prema svemu što ima mrvicu dobra. Vrijeme je robota. Oni ne griješe. Izgovaraju svaku riječ bez ijedne pogreške. Oni ne osjećaju bol, ni radost ni ljubav. Oni su roboti. I ovo je njihovo vrijeme. Vrijeme karnevala, kada skidaju svoja ljudska odijela i pokazuju se upravo onakvima kavi jesu.
I traže Pedra, dok Predsjednik objašnjava kako ubiti brdo krava radi jednog bika ne misleći pri tom da je on bik. On je za ime Boga, Predsjednik! Nema više. Nema dalje. No, nema ni Boga u njegovoj priči. Niti u cirkusu koji nas zabavlja, ali i brine.
Dolaze olovna vremena
Jer, dok su naši stari vrijeme karnevala koristili za radost i za iskazivanje neiskazivog ne šteteći pri tom nikome, mi danas imamo spodobe kojima ništa nije sveto i koji se baš u ovo vrijeme bude, pokazuju nam svoja prava lica i gaze ljude, zemlju, djecu, domovinu, gaze ono što smo prije 30 godina u krvi stvarali.
Ako je i za karneval, previše je. Ako je i od Grmoje, kojemu je bukač rod i prezime, mučno je i ako je od Predsjednika zlo je!
Hej narode, razmisli, tko je brdo krava, tko bik, a tko Pedro i probudi se, daj ruke onima koji nemaju vremena za cirkus i karnevale, za buku i progone. Dolaze olovna vremena u kojima treba ostati čovjek, a limene robote zaustavite u karnevalskoj povorci da ne bismo svi zajedno gorko zaplakali. I, nismo savršeni, pa ljudi smo tek nas emocija, srce, i kvocijent čine drugačijima. U pamet se, nacijo!
Fenix-magazin/SIM/ Katarina Hrvatin Kotromanić
NAPOMENA: Stavovi izneseni u pismima čitatelja, kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Fenix-magazin
