Željko Komšić / Foto: Preslik HRT

PARADOKS ŽIVOTA U BiH: Željko Komšić politički koristi konstitutivnost hrvatskog naroda kojeg sam ne zastupa

Bosna i Hercegovina kao država je danas kao i prilikom stvaranja, na to mislimo na Daytonsku stvorenu državu, puna paradoksa.

 

Za Fenix-magazin piše: Tončo Ladan

Piše: Tončo Ladan / Foto: Fenix (SIM)

Svatko je svjestan činjenice da je veliki učinak Daytonskog mirovnog sporazuma bilo okončanje rata. Njegovim okončavanjem spriječena su daljnja ubijanja, raseljavanja i razaranja. Paradoks se sastoji u tome što je stvoren okvir koji je omogućio stranama u sukobu, nastavak rata mirnim putem.

Zahvaljujući tom okvirnom rješenju, Bosna i Hercegovina je i nakon 27 godina bila i ostala, htjeli mi to priznati ili ne, etnički, politički, institucionalno i mentalno duboko podijeljena zemlja. Zato s pravom možemo reći u Daytonu jest okončan rat ali nije uspostavljen istinski mir.

Zašto to kažemo?

Analiziranjem stanja u današnjoj Bosni i Hercegovini potvrđujemo činjenicu da je još uvijek duboko podijeljena i suočena kako tad, tako i danas, čak možda još većom kako gospodarskom tako i političkom krizom jer problemi ne samo da nisu rješavani u proteklom periodu, nego su se  nagomilali u tolikom opsegu da im se ne nazire kraj. Danas, nakon toliko godina mirne integracije, kad bi rat trebao biti ružna prošlost, ponovo raste strah od otvorenih sukoba navještavani raznim nepromišljenim, a nekim i vješto smišljenim izjavama pojedinih političkih vrhovnih faktora zemlje. Da paradoks bude veći ti isti politički faktori, odnosno političari, zagovaraju europsku Bosnu i Hercegovinu iako nisu ama baš ništa učinili da bi je i jedan jedini korak približili Europi.

Kako bi dobila status kandidata za pristup EU, BiH je dobila 14 zahtjeva da ih ispuni. Zahvaljujući velikoj požrtvovnosti političkih pojedinaca djelomično su ispunjena tri, a onih jedanaest će se razmatrati u idućih jedanaest godina. Ne žurimo nigdje jer sjedimo u sigurnim foteljama, a narod neka gladuje odnosno glasa, bira i bude vođen od iscrpljenih političara u borbi za nacionalne interese. Stvorena je država s takvim političkim uređenjem gdje političari imaju ovlaštenje za svaki posao koji nešto znači, kojim se upravlja, kojim se nešto dozvoljava ili sprječava, svaki ama baš svaki mora imati njihov blagoslov i to sve u ime zajednice koju predstavlja. Država je postala politički organ u kojem politika služi kao sredstvo za bogaćenje isključivo političara koji žive u materijalnog izobilja, dok istovremeno mnogi u narodu jedva spajaju kraj s krajem.

Svi oni koji svojim radom žele da doprinesu boljem državnom statusu ili koji vide u Bosni i Hercegovini mogućnosti za uspjeh, vrlo brzo shvate da su korupcija i bezakonje zagospodarili svim slojevima društva i sve takve iskrene i poštene namjere brzo se dovedu u beznadnu situaciju. Razumljivo je da gotovo svi ljudi bez obzira na nacionalnu pripadnost žele sigurnost i sreću za sebe i svoju obitelj. Oni naporno rade da steknu nešto za što vjeruju da će im donijeti sreću i sigurnost, obično su to novac i materijalne stvari. Ipak, već sama spoznaja hranjena bosanskohercegovačkim nacionalizmom, da se nešto strašno može dogoditi, unosi u čovjeka nemir i tjeskobu. Naravno nosioci ili hranioci bosanskohercegovačkog nacionalizma su političari.

Što je bosanskohercegovački nacionalizam?

Za sam nacionalizam ne postoji univerzalna definicija tako da mnogi autori iznose različita shvaćanja i obilježja nacionalizma. Tako je za jedne, nacionalizam konzervativna ideologija koja se bazira na osjećaju nacionalne pripadnosti, zajedničkim simbolima, jeziku, zajedničkoj kulturi stanovništva određenog geografskog teritorija. Zagovornici nacionalizma smatraju da nacionalna svijest podrazumijeva ljubav prema svojoj naciji, dobro poznavanje nacionalne historije i kulture, isticanje nacionalnih obilježja, nacionalni ponos i strasno zalaganje za nacionalni prosperitet.

Opet za druge nacionalizam je najprimitivniji oblik kolektivizma, koji se bazira na lažnom zajedništvu koje se opravdava zajedničkim jezikom, kulturom i podrijetlom, dok se u potpunosti zamagljuju klasne razlike među pripadnicima jednog te istog naroda. Iz ovih tumačenja je vidljivo da nacionalizam kao ideologija ima svoje pozitivne i negativne strane.

Pozitivna strana jeste da je nacionalizam izraz identiteta. Nacionalni identitet je baziran na: povijesti, kulturi i jeziku, u većini slučajeva. Zato se nacionalizam može promatrati kao obrana prava odredbenog naroda da postane ili ostane priznati entitet. Također, nacionalizam staje protiv sila represije i tiranije.

Negativna strana nacionalizma se ogleda u tome da nacionalizam može u nekom društvu izazvati podjelu, kada je jedna nacija superiorna u odnosu na drugu u istoj državi. To također stvara rasizam i često dovodi do nasilja, pa i krvavih sukoba. Na osobnom nivou, pojedinci mogu biti proganjani, zato sto drugi pojedinci ili organizirane grupe smatraju sebe superiornijima. Zato se za nacionalizam često kaže da je reakcionarna, a ne progresivna ideologija. Nacionalizam je moćno oružje, jer svoju snagu crpi iz osjećaja pripadnosti.

Bosna i Hercegovina po ustavu je multinacionalna država sastavljena od tri konstitutivna naroda Hrvata, Bošnjaka, Srba i drugih nacionalnih manjina. U skladu s ustrojstvom države politički život je također organiziran na etničkom odnosno narodnom ili najbolje rečeno po nacionalnom principu. Nacionalizam u Bosni i Hercegovini je izražen kod najvećeg broja građana i to je vidljivo iz činjenice da je sama zemlja podijeljena na Federaciju i Republiku Srpsku a javlja se težnja za stvaranjem trećeg nacionalnog entiteta. Stoga možemo reći da bosanskohercegovački nacionalizam ima odlike teritorijalnog nacionalizma gdje konstitutivne nacije imaju želju zagospodariti cjelokupnim ili djelomičnom teritorijem države i nametnuti nacionalnu dominaciju. Upravo u toj nacionalnoj težnji političari nalaze i stvaraju podršku sluđenog naroda. Izlaze s prilično nejasnim političkim konceptom iz kog je jedino vidljiv agresivni nacionalni naboj koji ne nudi nikakvu perspektivu pripadnicima te nacije, osim osobne, tom istom političaru koji se navodno bori za interese iste. Takav pristup može postati vrlo opasno oružje pogotovu u rukama loše osobe. Tako dolazimo i do najvećeg bosanskohercegovačkog paradoksa Željka Komšića.

Paradoks Željko Komšić

Željko Komšić, po rođenju sarajevski Hrvat po ocu i zahvaljujući toj činjenici biran je u Predsjedništvo BiH ispred konstitutivnog hrvatskog naroda kojeg ne zastupa u istom. Tako dolazimo do toga da u postojećem Predsjedništvu Srbe zastupa Milorad Dodik, Bošnjake zastupa  Šefik Džaferović a Hrvate nitko, jer Komšić zastupa sve, odnosno nikog osim samog sebe. Komšić je principijelni zagovornik građanskog modela Bosne i Hercegovine, iako već tri puta politički koristi svoju hrvatsku nacionalnost da bi bio biran u tročlano državno Predsjedništvo BiH. Iz ovog paradoksa koji je politički legitiman i zakonski čist, izviru mnoge nelogičnosti Komšićeve pozicije, kao i dvojbe o karakteru njegove političke uloge koju ostvaruje zahvaljujući bošnjačkim biračima.

Hrvatski narod s pravom njegov izbor prihvaća kao nepravdu i nanesenu sramotu njima kao narodu koji tako gubi svoju političku konstitutivnost. Uz to ne treba zaboraviti činjenicu da je u protekla njegova tri mandata Bosna i Hercegovina bila sve i svašta samo ne građanska. Zahvaljujući njegovom nesebičnom političkom angažmanu stvorena je ne samo loša ekonomske situacije već i nestabilna politička scena. Bosnu i Hercegovinu je tijekom 2021. godine napustilo oko 170.000 osoba, od 3,4 milijuna stanovnika. A skoro pola milijuna građana je otišlo iz Bosne i Hercegovine od 2013. godine, prema podacima Unije za održivi povratak i integracije BiH, i nema naznaka da će odljev stanovništva biti zaustavljen u skorije vrijeme. Među ljudima koji napuštaju Bosnu i Hercegovinu sve je više onih koji kao razlog ne navode posao, već političke pritiske.

 

Sve to Željko Komšić, kao dugogodišnji politički profesionalac vrlo dobro zna. Ali, da bi se dočepao ponovo predsjedničke funkcije on još jednom želi da se provuče kroz zakonsku rupu i četvrti put ponizi takoreći „svoj“ hrvatski narod zahvaljujući bošnjačkim biračkim glasovima. U okvirima bosanskohercegovačkog nacionalizma Komšić je pronašao i izvukao napolje tu prikrivenu težnju za pokoravanjem tj. suprotstavljaj se svom hrvatskom narodu, da bi stekao simpatije drugog brojnijeg bošnjačkog  naroda. Za neke bosanskohercegovačke manjine on nema vremena, njega zanima samo mnogobrojnost. Ne treba mu ništa više od toga zato i njegovi najnoviji istupi „građanskog karaktera“ pokazuju da se on dodvorava svakom i svemu nasuprot naroda kojeg želi ponovo zastupati.

Neravnopravnost Hrvata 

U takvom stanju neravnopravnost Hrvati  putem HDZ BiH i Hrvatskog narodnog sabora, traže novi izborni zakon  tj. da se u izbornom zakonodavstvu precizno kreira hrvatsko izborno područje unutar Federacije BiH. To područje bilo bi sastavljeno od općina u kojima Hrvati čine dvotrećinsku većinu i bilo bi garancija da će Hrvati izabrati hrvatske političke predstavnike u državnim institucijama. To ni u kakvom slučaju ne bi bio treći, hrvatski, entitet u BiH, ali ne bi bilo ni daleko od toga, stoga je razumljivo da je takav izborni model neprihvatljiv bošnjačkoj politici jer u tom modelu ne bi mogli birati predstavnike iz drugog konstitutivnog naroda. Svima je jasno da svaki kandidat koji je izraz bošnjačke izborne volje je bošnjački predstavnik i zastupnik bošnjačkih interesa, neovisno o tome kako se on kao pojedinac nacionalno izjašnjava.

Po primjeru Komšića,  sve je više onih koji se lažno izjašnjavaju kao Hrvati, što je ušlo u političku modu i dosta je onih koji se tim žele okoristiti. Nitko ne može zaboraviti činjenicu koja svijetli ispred svakog pokvareno pohlepnog oka, kako je u većinski bošnjačkom mjestu Kalesija, u kojem živi svega 35 Hrvata, u tom mjestu Komšić je kao hrvatski predstavnik dobio 7.033 glasa. Koristeći se takvom izbornom mogućnošću bošnjaci su u Bosansko-podrinjskom kantonu gdje živi ukupno 24 Hrvata, izabrali Edin Fejzića, da „predstavlja“ Hrvate u Hrvatskom klubu DN FBiH. On je kao kandidat na listi stranke „Goraždanska priča“ dobio 319 preferencijalnih glasova. Po broju tih glasova je očigledno da ni jedan ni drugi ni neki treći koji će se pojaviti, ne mogu biti legitimni hrvatski predstavnici, niti izraz biračke volje hrvatskog naroda. U takvim očiglednim rupama izbornog zakona po pitanju konstitutivnosti, a u okvirnom obilježju bosanskohercegovačkog nacionalizma, svima je jasno a naročito Bošnjacima koji daju svoj glas u takvoj manipulaciji da je to izvan svakog oblika demokracije i da pojam građanske države Željka Komšića vodi u njenu propast.

Fenix-magazin /SIM/ Tonćo Ladan

Pogledajte drugo

LIJEPA DOKTORICA IZ HRVATSKE: Doktorice nemaju vremena za putovanje u Katar, ali navija se i u Zagrebu

U moru ljepotica, koje su poželjele sreću hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji u utakmici s Brazilom našla …