Svježi latinoamerički vjetar zapuhao je Vatikanom nakon izbora pape Franje, strastvenog Argentinca koji je braneći potlačene osvojio srca diljem svijeta.
Kada se ovoga tjedna vrati na svoj kontinent posjetama Čileu i Peruu, Franjo neće samo govoriti svojim materinskim španjolskim nego i vibrantnim duhovnim jezikom zajedničkim svima.
“Osjećam se slobodno, ništa me ne plaši”, rekao je Franjo jednom, iako na ramenima nosi teret vođenja 1,3 milijarde katolika, kojih gotovo pola živi u Amerikama.
To je tipično američki izraz, kaže argentinski biskup Marcelo Sanchez Sorondo, koji Franju poznaje desetljećima.
“Sjeverna i Južna Amerika su društva s europskim podrijetlom koja su shvatila da trebaju biti neovisna. Ideja slobode temelj je obiju Amerika”, rekao je biskup Sorondo, profesor filozofije.
Papa ima snažan osjećaj za ljudsko dostojanstvo i slobodu, naglasio je.
Ali dok je jedna Amerika napredovala, druga ja postajala sve siromašnija.
“Papa je vrlo osjetljiv na socijalnu nepravdu, a to je više latino nego sjevernoamerička tema, i odatle njegov interes za periferije u teškoćama”, kaže Sorondo.
Kada je izabran 11. ožujka 2013. Jorge Mario Bergoglio postao je prvi papa koji se odlučio nazvati Franjo, u čast svetom Franji Asiškom koji je život posvetio siromašnima.
Bergoglio dolazi iz obitelji talijanskih migranata i postao je “svojevrsna poveznica između Starog i Novog Svijeta”, kaže Giovanni Maria Vian, urednik vatikanskog lista L’Osservatore Romano.
“Međutim, dramatična povijest Argetine u drugom dijelu 20. stoljeća ono je što ga je oblikovalo”, dodaje Vian, autor knjige “Franjo, američki papa”.
Godine 2007. kolege biskupi izabrali su ga da sastavi završni dokument Latinoameričkog biskupskog vijeća, koji se može čitati kao vodič za teme koje su mu najvrednije.
Bergoglio u tom dokumentu piše o “skandaloznoj nejednakosti koja ranjava osobno dostojanstvo”, temi koja ga očito vodi i kao čelnika današnje Crkve, kaže francuski novinar, dopisnik Le Corixa iz Vatikana, Nicolas Seneze.
Papa je jako kritičan prema kapitalizmu koji žrtvuje ljudska prava, dodaje biskup Sarondo.
I dok je Ivan Pavao II. osuđivao “divlji kapitalizam”, Franjo je poduzeo konkretnije korake, zatražio “siromašnu ckrvu za siromašne”, odrekao se luksuza Apostolske palače i živi u mnogo skromnijoj gostinjskoj kući u Vatikanu.
Bergoglio je kao nadbiskup Buenos Airesa redovito obilazio siromašne gradske četvrti i tješio tamošnje žitelje.
Iskustvo argentinske ekonomske krize oblikovalo je i njegovu tezu “velikog jada velikih gradova”, koji privlače siromašne seljake u potrazi za boljim životom i oduzimaju im kulturu i identitet.
Na njegovu viziju snažno je utjecala “teologija naroda”, argentinska nenasilna verzija južnoameričke teologije oslobođenja, ali bez fokusa na marksističku klasnu borbu.
Franjo je u pontifikatu nekolicinu latinoameričkih biskupa imenovao kardinalima, rekavši da oni “donose svježinu nove crkve i povijest vjere i krvi”. Time je i utjecao na sastav konklave koja će izabrati njegova nasljednika.
Fenix-magazin/MD/Hina
